Među brežuljcima istočnoengleske grofovije Eseks krije se Ingatston, mesto toliko malo poznato da mu i sami Englezi pogrešno izgovaraju ime: mašinovođa lokalnog voza ponosito ga najavljuje kao „Ingejtstoun“. Silazim na železničkoj stanici za koju ni sami železničari ne znaju kako se zove. Doba velikih otkrića još nije prošlo.

Stanična zgrada u Ingatstonu, građena očigledno u 19. veku, to doba opsednuto istorijom, pompezna je kopija obližnjeg Ingatston Hola, sedišta lorda Pitera od Vritla, gospodara nad lisicama i jelenima istočnoengleskih šuma. Do njegovog poseda vozi me taksista u gotovo istorijskoj trenerci, pomalo nalik na penzionere koji u beogradskim predgrađima igraju šah ispred oblakodera.

„Da niste i Vi ovde zbog modnog kastinga“, pita me ingatstonski trenerkonosac. Nisam. Ali mi je zabavno da baš na ovaj način, od kočijaša, saznam da ponosito ingatstonsko gnezdo elizabetanskih lordova danas unovčava svoj simbolički kapital kao scena okršaja vitezova mode. „Ako nećete na kasting nego kod lorda Pitera, onda Vam je ovde ulaz“, kaže taksista i zaustavlja se kod nečega što bi se u našim starim domaćinskim kućama nazvalo „malim vratima“. Taraba naherena, vrludavi puteljak do sporednih vrata u dvorac zarastao u koprivu.

Džon Piter, osamnaesti baron Piter od Vritla, pokazuje gostima svoj dvorac sa entuzijazmom čoveka koji u njemu više ne živi: pravi gospodar Ingatstona je sada njegov mladi naslednik. No, kada sedne u engleski udobne i gostoljubive fotelje Ingatston Hola, posetilac se opija starošću i napuštenošću, melanholijom i ironijom istorije.

Imanje Ingatston pripadalo je Rimokatoličkoj crkvi do 1539. godine, kada ga je u toku militantne engleske reformacije kupio budući državni sekretar ser Vilijam Piter, jedan od ključnih skorojevića epohe Tjudora, dinastije i same problematičnog rodoslova i legitimiteta, čija je jedna od političkih taktika bilo podmlađivanje plemstva. Vilijamov otac bio je napredan seljak iz Devona koji je bio dovoljno mudar da ulaže u obrazovanje svog naslednika na Oksfordu, u doba kada je plemstvo pera počelo da oduzima mesto plemstvu mača. Vilijam Piter, taj majstor unutrašnje diplomatije i veštog laviranja između sukobljenih političkih strana, služio je velikom progonitelju rimokatolika, Henriju VIII, ali se potrudio da 1555. godine, za vreme vladavine katolikinje Meri I, dobije od pape Pavla IV potvrdu legitimiteta kupovine imanja koje je nekada bilo crkveno. Vilijam je takođe izgradio Ingatston Hol kakav je danas: tjudorski dvorac sa pomalo ukočenim, gotovo poučnim zabatima i visokim dimnjacima. Ponosni simbol jednog brzog uspona.

Vilijamov sin, ser Džon Piter, proizveden 1603. godine za prvog barona Pitera od Vritla, bio je, po klasičnoj dinamici društvenog uspona, čovek tankoćutne prirode, talentovan muzičar i patron najznačajnijeg engleskog kompozitora epohe, Vilijama Birda. Birdove mise pevane su u to protestantsko doba verovatno na tajnim rimokatoličkim bogosluženjima u Ingatstonu. Vilijam II, Džonov naslednik čija je svadba opevana u „Protalamionu“ Edmunda Spensera, utonuo je u otmenu i časnu političku propast, udaljivši se od strateškog laviranja svojih predaka i ispovedajući javno svoju odanost Rimu.

Današnji lord Piter ponovo pripada vrhu britanskog aristokratskog establišmenta i nosilac je niza titula koje zveckaju istorijom: on je „Lord Lieutenant“ – lični predstavnik Kraljice u grofoviji Eseks i „Custos rotulorum“ – ceremonijalni „čuvar svitaka“, odnosno grofovijske dokumentacije. U stvarnom životu, lord Piter je dobro raspoloženi džentlmen starog kova, posvećen svojoj grofoviji koju, kako vrlo rado ističe, ponekad godinama ne napušta. Još je Marsel Prust pisao da čak i francuska, oko prestonice koncentrisana aristokratija oko sebe širi nepogrešiv miris lokalnog. To u još većoj meri važi za savremeno plemstvo Velike Britanije, koje je posle Drugog svetskog rata počelo da se povlači iz londonskog Vavilona na selo, među diskretne brežuljke zaboravljenih engleskih grofovija. Umesto palata Mejfera i klubova Sent Džejmsa, svakodnevica engleskog plemstva je danas provincija gde naherene tarabe čuvaju sporedne ulaze dvoraca. Jednom lordu Piteru više od toga nije ni potrebno.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari