Za hrišćanski pravoslavni praznik Bele poklade, u različitim krajevima Srbije postoje različiti običaji. Tako se u centralnoj Srbiji za ovaj praznik „ide u komendije“. Međutim, u Bosilegradskom krajištu, za ovaj praznik se održavaju – oratnice.



Bosilegrad je siromašno, maleno opštinsko mesto, od tek par hiljada stanovnika, koje se nalazi na krajnjem jugoistoku Srbije, uklešten između Grujinske i Dukat planine i Rudišta. Sela ove opštine su razbacana po okolnim planinama. Od Vlasinskog jezera udaljen je tek tridesetak kilometara. Kraj je planinski i na prvi pogled surov, ali kao što reče Stojo Jančov, čovek iz ovog kraja, „treba videti šta ima tamo gde nema ništa“ .

U ovom kraju narod je bugarske nacionalnosti, hrišćanske pravoslavne vere. Verujem da nema čitaoca koji nije probao šopsku salatu, a da ne zna odakle ona potiče. E, ona potiče baš iz ovog kraja – Bosilegradskog krajišta. Naime, ljudi iz ovog kraja se zovu Šopi. Poznati su i po svojoj bogatoj kulturnoj baštini kao što su šopske igre. U okviru te kulturne baštine, svakako spadaju i narodni običaji koji su se zadržali u narodu.

Oratnice su jedan od narodnih običaja koji se nekada održavao u svakom selu ovoga kraja, ali koji se kao i mnogi drugi običaji izgubio vremenom. Boris Georgiev i Stojo Jančov, koji žive i rade u Beogradu, a i z ovog kraja su, koriste svaki slobodan trenutak da dođu u zavičaj. I ne samo da dođu već i da pomognu povratak kulturnih i narodnih događaja, da ih otrgnu od zaborava koliko je to moguće.

Oratnice se održavaju na bele poklade, odnosno pred početak vaskršnjeg posta. Ovaj praznik menja datum, ali je uvek oko kraja zime. Pošto je reč o planinskim selima, to se izabere neko obližnje brdo, odakle se vidi celo selo, odnosno, koje se može videti iz celog sela. Na brdu se pripreme drva da bi se založila velika vatra. U prvi sumrak, počinju da pristižu meštani, koji su prethodno napravili, svako za sebe, po jednu – oratnicu. To je jedan štap od jedan i po do dva metra dužine koji na vrhu ima raklju, koja se napuni slamom i dobro veže da slama ne bi ispala. Na brdo se donese meze i rakija kako bi se ljudi okrepili na hladnoći. Neki ponesu ćemane ili duduk (narodni instrumenti), pa se zasvira, zapeva, pa i zaigra. Kada se već sasvim smrači, pali se velika vatra. Onda oratničari uzimaju svoje oratnice, pripale slamu na njima, pa poređavši se oko velike varte, zapaljene oratnice vrte ukrug uzvikujući: „Orata, kopata, daj mi čiča momata, da je vodim u Poletinci (selo u Bugarskoj), da pravimo klinci.“

Oratnice su običaj koji se verovatno zadržao u narodu još iz paganskih vremena, kao uostalom i mnogi drugi narodni običaji i u drugim krajevima. Pošto su u ovom planinskom kraju zime veoma duge i surove, verovatno da ljudima više dosadi zima, pa o Bele poklade reše da je vatrom – oratnicama oteraju.

Pre četiri godine, zalaganjem Borisa Georgieva, ovaj lep narodni običaj je vraćen u život. Ove godine, sudeći po otopljenju koje je nastupilo, izgleda da je uspeo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari