Čehija

Kad si samopouzdan oko supstancije, nemaš problema s identitetom, to je pouka koja se može lako primijeniti upravo na Balkanu, gdje stvari stoje upravo obrnuto: insistira se na nebitnim pitanjima, jer su svi svjesni kakva je praznina u samoj nutrini. Čehija bi se mirno mogla zvati – Škoda, jer je to uvijek bio njezin najvažniji produkt i sastojak, iako je kompanija u vlasništvu njemačke grupacije Volkswagen, pa im je i direktor (CEO) Nijemac iz Westphalije. Proizvodi milijun automobila godišnje, ostvari godišnji prihod od 12 milijardi dolara i zapošljava 25 tisuća ljudi, ne računajući tu lanac proizvođača komponenti, dok svoja vlastita poduzeća i tvornice ima u Njemačkoj, Indiji, Slovačkoj… Da, Škoda je stara firma, osnovala su je dva biznismena, obojica po imenu Vaclav, koji su kao i braća Wright počeli s biciklima, a aute stali izrađivati dvije godine poslije Henryja Forda! Zatim su izrađivali topove za Austro-Ugarsku i patetične komunističke škrebetaljke koje su ih iznijele na loš glas u tužnom socijalističkom univerzumu (jedino je „Trabant„ bio gora izlika za auto). I onda, što? Privatizacija! Ministar financija Vaclav (naravno!) Klaus proveo je vaučersku privatizaciju, a Škodu frknuo Nijemcima. Bilo je, naravno, masovnih financijskih prijevara s vaučerskim privatizacijskim fondovima. Pa što? Čehijska je pretvorba uspjela. Što mi daje jednu ideju – ako Vučić pobijedi, neka proda srpsku Elektroprivredu Nijemcima, uključujući tu i energetsku burzu, to je nešto nasličnije Škodi što Srbi imaju. Za vaučere je, bojim se, prekasno… Smederovo ne možeš, na žalost, ni prodati ni pokloniti, od 1,6 milijardi tona čelika koji se sad u svijetu proizvodi, oko milijardu je višak (piše „Economist„ a propos Mittala). Ali nikad nije prekasno ili prerano za dramatične, smišljene poteze poput ovoga…