Marko Misirača: Rat u kome smo svi prevareni 1

Uloga svakog nacionalnog teatra, pa i Narodnog pozorišta Republike Srpske je da, osim promocije nacionalne domaće kulture, pisaca, reditelja.., propituje stvari vezane za nacion, etnicitet, pitanja rata… U tome je zapravo njegova prava uloga i patriotizam: ukazati prstom na neke neuralgične tačke i probleme u našem društvu.

 To je jedan viši oblik patriotizma koji mi nekad nismo u stanju da ukapiramo. Zato predstava „Sinovi umiru prvi“, koja govori o mnogim bolnim stvarima, zapravo najbolje reprezentuje RS – kaže u razgovoru za Danas Marko Misirača, reditelj predstave „Sinovi umiru prvi“, kojom se završilo nedavno gostovanje NP iz Banjaluke u Madlenianumu.

*Kakvi su Vam utisci o gostovanju u Beogradu?

– Do gostovanja je došlo na inicijativu gospođe Madlene Cepter i pozorišta Madlenianum da bi se napravila neka vrsta prezentacije rada NP RS. Prikazane su tri potpuno različite predstave, koje su imale uspeh i festivalski život u Bosni. Mislim da je publika to veoma dobro prihvatila i da je mogla da stekne neku sliku šta se dešava u Banjaluci. Predstava „Sinovi umiru prvi“ je vrlo specifična i svima nam je bilo zanimljivo kako će proći baš u Beogradu. Taj komad je napisao Mate Matišić, po meni jedan od najboljih, ne samo hrvatskih pisaca. Nažalost, dok je u Hrvatskoj on deo pozorišnog i filmskog „mejn strima“, u Beogradu ni jedno pozorište nije postavilo neki njegov komad. Njegovi komadi su izuzetni, pisani na jedan poseban, prepoznatljiv način – crnohumoran, sarkastičan, ironičan.., u najboljoj tradiciji balkanskog crnog humora potekloj i naslonjenoj na Dušana Kovačevića i Ivu Brešana. Matišić u njima, bilo da su direktno vezani za rat ili posleratni period, govori o etničkom problemu kod nas.

*Najveći deo predstave publika se urnebesno smeje crnohumornoj priči na granici apsurda, da bi pred kraj ostala sleđena razmerama tragedije. Kako je sačuvana „univerzalnost“ ideje originalnog teksta?

– Izvorni komad se dešava u Dalmatinskoj Zagori, u jednom hrvatskom selu. Pre nekoliko sezona Boban Skerlić je radio adaptaciju u Zenici – bošnjačku verziju, gde je sve smestio u bošnjačko selo. Ovo je treća varijanta, kojom se zatvara krug – to je srpska priča u srpskom selu blizu Banjaluke. Pisac je bio oduševljen da se komad izdiže iznad tog etničkog momenta. To nam je i bio cilj. Priču smo samo okvirno smestili u date okolnosti da bi se lakše razumela, ali zapravo govori o svima nama. Ono što je interesantno za Banjaluku i njeno NP, jeste da je ovo prvi hrvatski pisac koji se posle rata igra na banjalučkoj sceni. Ovo je bio prvi iskorak, jer barijere na ovim našim prostorima još postoje i svi pomaci su na nivou ekscesa. Ovo je možda prvi put i da se na ovaj način direktno govori ne samo o ratu, nego o postratnim traumama, koje se ignorišu. Ljudi na vlasti se prave da ne postoje problemi o kojima se govori u komadu – potraga za nestalim, ljudi oboleli od posttraumatskog stresnog poremećaja koji hodaju po ulici, štrajkuju…

*Da li su Vaše kolege iz Zenice, Osijeka i Zagreba gledale Vašu predstavu „Sinovi umiru prvi“, koja je premijerno izvedena početkom marta?

– Gledale su kolege iz Zenice i jako im se dopalo. Učestvovali smo na festivalima u Doboju, Jajcu, gde je bila i ova bošnjačka verzija. Ljudi su bili u prilici da porede, ali su se svi složili da ovo nije samo srpska priča, da je to samo okvir u kom se govori o nečem mnogo dubljem – o tim kostima, po kojima ljudi u Bosni i dan danas gaze. Glavni junak u komadu, pokušavajući iskopavanjem kostiju da razreši nešto što je možda nerazmrsivo i nerazrešivo, ubije svoje nerođeno dete. To je jedna fenomenalna Matišićeva metafora da u našem društvu sinovi stalno umiru prvi – ne misleći samo na sinove koji idu u rat, dok starci sede kod kuće, nego i na nove generacije koje tek dolaze, a koje ostavljamo bez budućnosti usađujući im klicu mržnje time što im ne damo da krenu dalje u budućnost – da prestanu da misle o tim strašnim, jezivim stvarima koje su se desile, a koje su iza nas. Mi i dalje iskopavamo Jasenovce, Srebrenice.., i time ubijamo nove generacije. U Bosni je to dosta beznadežno, jer su mlađe generacije, rođene za vreme i posle rata, još više zadojene potrebom za osvetom, razračunavanjem.. To ne može dobro da donese.

*Da li bi, da su Jasenovac, Jadovno… odmah otkopani, možda svi imali budućnost?

– To je pitanje koje postavlja i Matišić – šta bi bilo da su se neke stvari razrešile na vreme. To je pitanje koje i predstava otvara, ali odgovora nema. Mi imamo to iskustvo prethodne države i sistema koji je, možda i na silu, zataškao neke stvari da bi mogli svi mi ovde da nekako krenemo dalje. A onda se to opet, neko bi rekao, pojavilo, kao nešto što guraš pod tepih, pa izađe. Mi i dalje sve to živimo. Pozorištu i jeste funkcija da bude ono čuveno Gogoljevo ogledalo,: „Ne krivi ogledalo, ako Ti je lice ružno“. Scena je ta koja nas suočava sa stvarima koje su prisutne, ali iz nekih razloga ne želimo da ih vidimo i okrećemo od njih glavu. Zanimljivo je da su u Bosni, Banjaluci, RS su ove stvari skrajnute i o njima se ne govori.

*Kako publika u Banjaluci reaguje na predstavu?

– Ljudi se smeju, plaču, nekako dožive katarzu. Vidi se da im je ovako nešto potrebno. Meni je bilo zanimljivo da smo, igrajući ovaj komad u gradovima po RS i Federaciji, gde je većinsko muslimansko stanovništvo, videli da ta priča nije samo lokalna, srpska, nego se izdiže iznad toga, a opet govori i o srpskim žrtvama. Ova predstava je na više načina neka ruka pomirenja, dijaloga, otvaranja rana, deljenje muke s drugima. Ona poziva na saosećanje. Mi smo to osećanje izgubili. Toliko je puno tragedija, da nas to nekako abolira i daje olakšicu da se ne sećamo. Iako je u početku bilo nekih prigovora od ljudi iz kulturnog miljea što se radi ovakav komad, odnos publike prema predstavi je, čini mi se, razvejao sumnje u neophodnost ovakvog repertoarskog poteza.

*U literaturi je posle oba svetska rata bilo sličnih tema – roditelji koji po frontovima i stratištima traže decu, ovde prvi put imamo i organizovanu trgovinu kostima.

– Ta priča o trgovini kostima zapravo daje vizuru rata u kome smo svi prevareni, a tu vizuru neki ljudi i neke strukture prosto neće da prihvate i priznaju. Kako je zabeležio dramaturg predstave, isti ljudi koji su pokrenuli rat da bi privatizovali fabrike na kraju su prodavali mrtve istim tih ljudima koje su isterali iz fabrika i oterali na front. Postoji puno ljudi koji ne bi imali sadašnju poziciju da nije bilo rata. Ratne profitere imamo na mnogo nivoa i još nismo u stanju da to raščistimo. Dok smo radili na predstavi imali smo jedan tihi mali rat koji su protiv nje vodili ljudi koji su u strukturama i odlučuju o kulturnoj politici. Taj rat je, naravno izgubljen, jer je uprava NP u Banjaluci stala iza predstave.

*Vi ste na neki način u predstavi prst uperili i ka Beogradu.

– Da, to je jedna zanimljiva linija koja ne postoji u originalnom izvornom komadu, a koja se meni jako dopala i koja je jedan od glavnih razloga što smo komad radili u ovoj varijanti. Otvara se priča o odnosu između RS i Beograda, što je na jako zanimljiv način Goran Marković uradio u filmu „Turneja“ – ta tragikomična zagledanost u Beograd koji zapravo nikad nije na pravi način reagovao i pomogao tim ljudima. Takođe se otvara i priča da su neke stvari vezene za rat krenule baš iz Beograda i u njemu se rešavale. To mi se dopalo kao varijanta – u originalnom komadu to groblje na koje iz Dalmatinske Zagore idu da iskopavaju i da se svete je u Zagrebu, a ovde se ide u Beograd, na Novo groblje.

*Da li je „srpska verzija“ Matišićevog komada neka vrsta omaža „Maratoncima“?

– „Maratoncima“ i „Balkanskom špijunu“ i drugim nekim komedijama, poput „Radovana Trećeg“. Matišić se dosta referiše na Duška Kovačevića, a opet, naravno sa odnosom prema devedesetim i ovom vremenu kao neka vrsta nastavka na Kovačevićevu poetiku. Mislim da se kroz crni humor, sarkazam, ironiju nekako najbolje opisuje naše stanje i situacija.

*Da li je to jedini moguć jezik da se ispričaju strahote koje su ljudi doživeli?

– Pa, toliko je sve apsurdno. Da se vratim na Bosnu i Banjaluku, kad se nešto ne rešava ni 20 godina posle rata, postaje normalno, na to se gleda kroz vic i jednu zafrkansku vizuru, komedijsku. To je u ljudima toliko prisutno, da glumci koji igraju u predstavi, a od kojih su neki i bili u ratu, tekst iz predstave nekad govore gotovo privatno. Ta vrsta humora, tretmana te strašne teme je toliko ušla u svakodnevicu da ljudi sada nekako žive sa tim, jer drugačije ne mogu da se izbore.

 

Jugoslovenska priča

 

*U jednoj sceni otvara se velika karta SFRJ sa oznakama mesta na kojima su masovne grobnice. Da li to znači da je nekadašnja zajednička država završila kao jedna velika masovna grobnica?

– To je jedan ironičan, sarkastičan komentar na tu jugoslovensku priču, gde zapravo glavni junak Mićun ima plan da mrtve koje će iskopati sa beogradskog Novog groblja zakopa po gradovima, šumama i gorama naše zemlje ponosne, kako on kaže. Puno ima referenci u samom komadu, a i ja sam insistirao na tome sa kompozitorom da napravimo namerne te ironične reference na tu neku partizansku, jugoslovensku, NOB priču, gde akcija glavnog junaka i njegovih saboraca u šumi zapravo podseća na te partizanske akcije.

 

Krvna grupa

– Komad „Sinovi umiru prvi“ je deo Matišićeve „Posmrtne trilogije“. Na pitanje da li razmišlja o pozorišnom omnibusu, Misirača kaže da bi voleo da „radi sve Matišićeve komade, koji je kao pisac njegova „krvna grupa“. Neki od su tih komada i su filmovani, poput „Ničijeg sina“ i „Žene bez tijela“..“Matišić je vrlo prisutan u Hrvatskoj, iako ga dobar deo desnice ne podržava. Imao je probleme još od devedesetih godina naovamo. Ali, u Hrvatskoj se ti komadi igraju“ kaže Marko Misirača. On je poreklom iz Kozarske Dubice, rođen je u Prilepu, školovao se na FDU u Beogradu, gde živi. Asistirao je na filmu i pozorištu Dejanu Mijaču, Goranu Markoviću, Lariju Zapiji, Bobanu Skerliću… Osim u Banjaluci, režirao je predstave u pozorištima u Prijedoru, Sarajevu, Zenici, Knjaževsko-srpskom teatru u Kragujevcu, Beogradu – u Ateljeu 212, Zvezdara teatru, Slaviji, Modernoj Garaži.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari