Kako bi Tramp mogao oslabiti Ameriku 1Donald Tramp Foto: Fonet AP

Donald Tramp, najverovatniji predsednički kandidat Republikanske stranke, izrazio je duboku skepsu prema vrednosti saveza Amerike, što je u velikoj meri odraz pogleda na svet iz 19. veka. Tada su Sjedinjene Države sledile savet DŽordža Vašingtona da se izbegavaju „zapetljani savezi“ i Monro doktrinu, koja je bila usredsređena na američke interese u Zapadnoj hemisferi. Pošto nisu imale veli

Donald Tramp, najverovatniji predsednički kandidat Republikanske stranke, izrazio je duboku skepsu prema vrednosti saveza Amerike, što je u velikoj meri odraz pogleda na svet iz 19. veka.

Tada su Sjedinjene Države sledile savet DŽordža Vašingtona da se izbegavaju „zapetljani savezi“ i Monro doktrinu, koja je bila usredsređena na američke interese u Zapadnoj hemisferi. Pošto nisu imale veliku profesionalnu vojsku (a imale su mornaricu koja je 1870-ih bila manje od čileanske), SAD su imale malu ulogu u uspostavljanju globalne ravnoteže moći u 19. veku.

To se značajno promenilo sa ulaskom Amerike u Prvi svetski rat, kada je Vudru Vilson prekinuo tradiciju i poslao američke trupe da se bore u Evropi. Štaviše, predložio je da Liga naroda obezbedi kolektivnu bezbednost na globalnom nivou.

Ali, nakon što je Senat odbio članstvo SAD u Ligi 1919, trupe su ostale kod kuće i Amerika se „vratila u normalu“. Iako su sada bile glavni svetski akter, SAD su postale snažan zagovornik izolacionizma. Pošto nisu imala saveze 1930-ih, to je uspostavilo klimu za strašnu deceniju koju su obeležili ekonomska depresija, genocid i još jedan svetski rat.

Zloslutno rečeno, Trampov najdetaljniji govor o spoljnoj politici ukazuje da on dobija inspiraciju upravo od tog perioda izolacije i „Američkog prvog“ sentimenta. Takav sentiment je uvek aktuelan u američkoj politici, ali je od Drugog svetskog rata ostao izvan glavne struje i to iz dobrog razloga – on ometa, a ne unapređuje mir i prosperitet kod kuće i u inostranstvu.

Napuštanje izolacije i početak „Američkog veka“ u svetskoj politici obeležile su odluke predsednika Harija Trumana nakon Drugog svetskog rata, koje su dovele do uspostavljanja trajnih saveza i vojnog prisustva u inostranstvu. SAD su dosta uložile u Maršalov plan 1948, stvorile su NATO 1949. i predvodile koaliciju Ujedinjenih nacija koja se borila u Koreji 1950. Godine 1960. predsednik Dvajt Ajzenhauer je potpisao bezbednosni sporazum s Japanom. Američke trupe ostaju u Evropi, Japanu i Koreji do današnjeg dana.

Iako SAD imaju žestoke partijske nesuglasice u vezi sa strašnim intervencijama u zemljama u razvoju kao što su Vijetnam i Irak, postoji temelj za konsenzus u vezi s njihovim savezničkim sistemom – i to ne samo među onima koji uspostavljaju i razmišljaju o spoljnoj politici. Ankete javnog mnjenja pokazuju da veći deo naroda podržava NATO i savez SAD-Japan. Međutim, prvi put za 70 godina, glavni američki predsednički kandidat taj konsenzus dovodi u pitanje.

Savezi ne samo da povećavaju moć SAD; oni takođe održavaju geopolitičku stabilnost – na primer, tako što usporavaju opasno širenje nuklearnog naoružanja. Iako se američki predsednici i ministri odbrane ponekad žale da njihovi saveznici slabo troše na odbranu, uvek su shvatali da se savezi najbolje sagledavaju kao stabilišuća obaveza.

Za razliku od stalne promene prigodnih saveza, što je karakterisalo 19. vek, moderni američki savezi su preživljavali relativno predvidljivi međunarodni poredak. U nekim slučajevima, kao što je Japan, zbog podrške zemlje-domaćina stacioniranje trupa u inostranstvu je jeftinije nego u SAD.

A ipak, Tramp hvali prednosti nepredvidljivosti – potencijalnu korisnu taktiku kada se cenjkate s neprijateljima, ali užasan pristup kada treba da se umire prijatelji. Amerikanci se često žale na one koji bez napora pribavljaju korist, a ne shvataju da su SAD te koje vuku konce.

Nije nemoguće da neki novi izazivač – recimo Evropa, Rusija, Indija, Brazil ili Kina – pretekne SAD tokom sledećih nekoliko decenija i preuzme konce u svoje ruke. Ali nije ni mnogo verovatno. Prema istaknutom britanskom strategu Lorensu Fridmanu, jedna od karakteristika koje izdvajaju SAD od „dominantnih velikih sila iz prošlosti“, jeste to što je „američka moć zasnovana na savezima, a ne na kolonijama“. Savezi predstavljaju adut; kolonije predstavljaju odgovornost.

Postoji velika verovatnoća da je priča o padu Amerike netačna i obmanjujuća. Što je još važnije, ona ima opasne političke implikacije ako podstakne zemlje kao što je Rusija da se angažuju u avanturističkoj politici, ako podstakne Kinu da bude izričitija kada je reč o njenim susedima, ili SAD da iz straha preteruju u reakciji. Amerika ima mnogo problema, ali nije odraz apsolutnog pada i postoji velika verovatnoća da će ostati moćnija nego što će u bližoj budućnosti biti bilo koja pojedinačna država.

Pravi problem SAD nije to što će je preteći Kina ili neki drugi takmac, već što će jačanje resursa moći mnogih drugih – i državnih i nedržavnih aktera – predstavljati nove prepreke ka globalnom rukovodstvu. Pravi izazov će biti entropija – nesposobnost da se posao završi.

Slabljenje američkih saveza, što će biti najverovatniji rezultat Trampove politike, teško da je način da se „Amerika ponovo učini velikom“. Amerika će se suočavati sa sve većim brojem novih transnacionalnih pitanja koja od nje zahtevaju da projektuje moć s drugima koliko i nad drugima. A u svetu koji je sve kompleksniji, najpovezanije države su najmoćnije. Kako je rekla En-Mari Sloter, „diplomatija je društveno pitanje; zavisi od količine i dalekosežnosti diplomatskih kontakata nacije“.

SAD, prema australijskom institutu „Lowy“ nalazi se na vrhu liste rangiranih zemalja po broju ambasada, konzulata i misija. SAD imaju oko 60 sporazuma o savezništvu; Kina ima nekoliko. Magazin Ekonomist procenjuje da od 150 najvećih zemalja na svetu, gotovo 100 naginje ka SAD, dok je 21 protiv njih.

Suprotno tvrdnjama da smo na pragu „Kineskog veka“, nismo ušli u postamerički svet. SAD su i dalje od suštinskog značaja za funkcionisanje globalne ravnoteže moći i za pribavljanje globalnih javnih dobara.

Ali dominacija Amerike u vojnom i ekonomskom smislu i u smislu meke moći neće izgledati kao nekada. Udeo SAD u svetskoj ekonomiji će se smanjiti, a njena sposobnost da koristi uticaj i organizuje akciju će sve više biti ograničena. Sposobnost Amerike da održi kredibilitet svojih saveza, kao i da uspostavi nove mreže biće više nego ikada ranije od suštinskog značaja za njen globalni uspeh.

Autor je profesor na Harvardu. Napisao je knjigu „Da li je okončan vek Amerike?“

Copyright: Project Syndicate, 2016.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari