„Činodejstvovanje” trojice Josipa

Srednjovjekovna tradicije preobrazila je mage u kraljeve, iako su bili samo lokalni čudotvorci, fakiri ili zoroastrijski svećenici, obožavatelji vatre. U Evanđelju po Matiji spominju se neki likovi koji su u Betlehem stigli s Istoka, u pluralu, bez specifičnog cenzusa, pa ih se u sirijskim crkvama istočnog kršćanstva broji čak dvanaest, dok je naknadna izmišljotina u 12. stoljeću stvorila Tri sveta kralja (o čemu je Umberto Eco pisao u romanu “Baudolino”). Nekakve kosti nalaze se u zlatnom relikvijaru katedrale u Koelnu. Prema gnostičkoj verziji, imamo pak krsne darovatelje – tri mudraca s Istoka – Perzijanca Melhiora, Indijca Gašpara i učenog Arapina Baltazara. A nešto vrlo slično nalazimo i u epizodi kreiranja suvremene hrvatske države!

Josip Perković, mudri šef hrvatske Udbe, u svoje sjedište u palači na zagrebačkom Zrinjevcu br. 7 (gdje se sad nalazi Ministarstvo vanjskih poslova) prizvao je druga dva korifeja iste kabale, dva penzionirana stara udbaša – Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, te prije nego su višestranački izbori u Hrvatskoj do kraja provedeni – negdje između prvog i drugog kruga, početkom svibnja 1990. – izvršio primopredaju Službe državne sigurnosti. Predao im je Službu, a oni su ga potvrdili na njenom čelu. Sad se biblijska paralela gubi – tri Josipa nisu u hrvatskoj paraboli tek tri mudraca koji se nijemo dive čudesnom rođenju, a nemaju veze ni s Marijinim Josipom, koji je popušio priču o bezgriješnom začeću. Razotkrivaju se kao sam duh sveti, lišen svake svetosti, a kako se ne može govoriti o partenogenezi demokracije, zaplet bi prije nalikovao na “Alien” nego na evanđeosku biblijsku pripovijest.

Šef “lijeve frakcije”

“Činodejstvovanje” trojice Josipa – kako bi lijepo rekli Srbi – vrhunac je plodne suradnje što započinje još u drugoj polovici osamdesetih, a osobito se intenzivira 1987. godine. Perković i njegova ekipa tada uviđaju da od hrvatskih komunističkih lidera neće biti fajde – šef “lijeve frakcije” Stipe Šuvar bori se za apstraktni boljševizam i ne gradi nikakvu infrastrukturu moći, dok je njegov konkurent, šef “desne frakcije” Mika Špiljak, više vodio računa o tome kako da u naftnu korporaciju INA ugradi svoga sina Vanju, koji je postao šef svih njenih poduzeća u inozemstvu i preko švicarskog offshore holdinga ugovarao isporuke nafte za Jugoslaviju (i danas je Vanja Špiljak evropski naftni emir, koji puno radi u Albaniji).

“Trebat će nam netko prikladniji od njih”, zaključili su na Zrinjevcu, silno zabrinuti događajima u Beogradu – Milošević je upravo progutao dvije federalne paradržave, obje pokrajine, te zauzeo pozicije u saveznim institucijama. Jugoslavija je imala dvanaest prilično samostalnih obavještajnih službi – osam republičkih i pokrajinskih, jednu saveznu, zatim inozemnu (SID), te dvije vojne (obavještajnu i kontraobavještajnu), i one su u državi efektivno držale vlast (partija je bila beznačajna ideološka centrala u trenutku kad više nitko nije vjerovao u ideologiju). Insajderima na Zrinjevcu bilo je stoga jasno kao dan da Sloba priprema puzeći državni udar – preuzimajući službe sa sjedištem u Beogradu, postat će sljednik suvereniteta, a kad Slovenija izađe, jer ona u svim tim igrama nije participirala budući da je odavna imala svoj nacionalni program i svoju izlaznu strategiju (praktično od 1984. kad je propao Dolančev pokušaj da naslijedi Tita), ostat će samo Hrvatska da se iz toga čupa, s unaprijed izgubljenom pozicijom…

“Hitno nam treba netko pouzdan”, zaključili su, dakle, na Zrinjevcu pa počeli razmatrati ponudu na disidentskom tržištu. Tu je, naravno, najeminentnija bila Savka Dapčević Kučar, ali ona se nije bila spremna plesti s udbašima i nacionalistima. Autoritarni etatist, bila je moralna, ali politički ne osobito talentirana žena… Miko Tripalo bio bi prikladniji onako lakomislen, ali nije bio dovoljno hrabar i ambiciozan. U drugom redu bilo je tu raznih Haramija, poput Srećka Bijelića, a Pirker je rano umro, dok je general Bobetko još bio žestoki Jugoslaven, prvoborac. General Ivan Rukavina držao se Savke i bio već prilično bolestan. Što ti onda ostaje? Studentski lideri štrajka 1971. godine, upotrebljivi tek za neke manje režije, kao Ivan Zvonimir Čičak, kojega će Manolić poslije navesti da osnuje lažnu Hrvatsku seljačku stranku. Znači, tu su još ekonomisti braća Veselica iz okolice Sinja, bivši komunistički ekstremisti koji su po selu prijavljivali tko slavi Božić, a zatim postali žestoki nacionalisti, neki Hrvoje Šošić, koji je djelovao prilično nesabrano i na samom repu povorke potencijalnih hrvatskih vođa, glazbeni kritičar zabranjenog “Hrvatskog tjednika” Zvonimir Berković, te vanjski suradnik za historiografske teme, penzionirani general Franjo Tuđman. Berk je bio esteta i naivac, prijatelj podjednako naivnog i neupotrebljivog Vlade Gotovca, pa je ostao samo Franjo, s tim da komunističkog generala nije bilo lako pretvoriti u hrvatskog borca za slobodu. Ali, on je imao dobre veze. U zagrebačkom ratnom komitetu SKOJ-a, koji su vodili Manolić i Špiljak, bio je zadužen za školsku omladinu. Po povratku iz Beograda, uselio se u kuću na Tuškancu i postao Manolićev susjed. Stevo Krajačić živio je u susjednoj vili – a on je Manolića “držao na vezi” kao što se Manolić sad povezao s Tuđmanom.

Perković stoga sad mirno Franji izdaje putovnicu (na koju nije imao pravo kao disident osuđen zbog jedne napola smiješne afere s televizijskom emisijom za švedsku televiziju), i ovaj odlazi na javku u Kanadu, gdje će ga sačekati Gojko Šušak, te još nekoliko udbaških konfidenata kamufliranih u ekstremne emigrante. Kontakti sa salonskim ustašama dat će Tuđmanu potrebnu auru borca za slobodu. Istodobno, jednu svoju osječku ptičicu – Perković je ranije bio šef službe u Osijeku – Josip Zrinjevački šalje u Australiju. Riječ je o Vladimiru Šeksu, budućem predsjedniku hrvatskog sabora “iznad kojega je samo Bog”. Ugošćeni od pouzdanih ljudi, obojica na prekomorskim destinacijama dobivaju novac potreban za razvijanje demokratskih aktivnosti u domovini. Usto i obećanje da će iz istih izvora doći još para koliko god bude trebalo da se svaka bandera u Hrvatskoj ukrasi nekim izbornim plakatićem, čim se dogovore višestranački izbori za koje, doduše, tek treba spremiti stranku…

posao Jože Đoli Manolića

Posla se prihvaća pouzdani terenski organizator Joža Đoli Manolić, koji je 1942. u Zagrebu vodio SKOJ i naredio sve one atentate i diverzije što su se poslije snimale kao televizijske serije o ilegalcima. Đoli Manoli putuje na turneju po zemlji i organizira sve podružnice buduće Hrvatske demokratske zajednice – jedino mu se u Rijeci na skupu bio pridružio Tuđman, a tu im se firma nikad nije primila. Kad je sve to obavljeno, Manolić odlazi do predsjednika Predsjedništva Hrvatske, Ive Latina, pa dogovara da on raspiše višestranačke izbore, što je odmah i učinjeno. HDZ lako pobjeđuje.

Račanov SDP izašao je na izbore kao amaterska politička organizacija, bivša Komunistička partija koja je davno izgubila vezu s bazom – bazu je odavna nadomjestila Služba koja je, međutim, umjesto ove kompromitirane, razvila svoju novu krovnu organizaciju. Na izborima pojavio se i Treći put, Koalicija narodnog sporazuma, dosta neuvjerljiva, konfuzna skupina ljudi koji su tražili prostor između lažnog socijalizma propalih foteljaša i kriptonacionalizma uličarske, provincijske rulje koju su vješto digli na noge stari udbaši i njihove terenske mreže. Koalicija se pak okupila oko Savke koja pak nije sama htjela izaći na izbore, nego je glumila savjetnicu, a glavni tajnik, direktor te ekipe, bio je lik koji je svoj poslovni prostor za novac ustupio HDZ-u kao stranačko sjedište.

Ukratko, hrvatsku državu što je nastala na razvalinama Jugoslavije Josipa Broza, stvarala su tri Josipa, od kojih je jedan sad u Remetincu i čeka izručenje u Njemačku, a drugi, Boljkovac, nakon što je kratko odsjedio zbog nekih nerazjašnjenih okolnosti u vezi s poslijeratnim pomorima, privremeno uživa slobodu. Hapsio ga je sadašnji šef opozicije, predsjednik HDZ-a, Tomica Karamarko, i to kao ministar policije u prethodnoj vladi Jadranke Kosor. I on se mora dokazivati kao desničar – karijeru je počeo kao šef kabineta trećeg, glavnog Josipa, Đolija Manolija, a ovaj mi je sam rekao kako je primao “samo provjerene kadrove”.

Boljkovac i Manolić bili su poslijeratni šefovi Ozne, što znači da su po funkciji razne neprijateljske elemente privodili “narodnom sudu” koji se, međutim, nikad nije sastao, a ti su ljudi ipak završili u fojbama i u masovnim grobnicama. No, o nekakvom uhićenju Manolića nema ni spomena, a Perković je nastradao zbog puno kasnijeg događaja, naime radi ubojstva Stjepana Đurekovića u jednom selu pored Muenchena 1983. godine. To je isto jedna jako zapletena priča oko koje se najkraće može reći sljedeće – i Đureković je bio Udbin konfident, kojega je Služba, kad je potrošen kao agent-provokator, dala ubiti u Njemačkoj. Ubili su ga kriminalci iz ravnogorskog klana Ljube Zemunca, mitarbajteri savezne Službe iz Beograda, a obavještajnu logistiku možda je dao Zagreb. Da je u to bio umiješan baš Perković, na njemačkom sudu koji je zatražio njegovo izručenje svjedočili su njegovi bivši agenti, likvidatori poput Vinka Sindičića, Bože Vukušića i Krunoslava Pratesa, svi osuđeni na dugotrajnu ili doživotnu robiju na zapadnoeuropskim sudovima. Pokušavaju napakirati svom šefu, a njemački sud, odabrao je da povjeruje njihovim iskazima. Stoga je 2009. izdan međunarodni uhidbeni nalog, koji je Hrvatska morala provesti odmah po stupanju u Europsku uniju. Bezumna odluka premijera Milanovića da se tome opre, dovela je do totalne diplomatske izolacije Hrvatske u EU, te zamalo i do promjene Ustava kako bi se izručenje trajno onemogućilo. Pušten iz pritvora, Perković još čeka odluku vijeća Županijskog suda u Zagrebu o tome ide li na put preko meke šengenske granice… Kakva je pouka cijele ove priče?

Naravno, središnje je pitanje – kakvi su izgledi za lustraciju pripadnika represivnog aparata bivše Jugoslavije, koji su u međuvremenu osnovali i vodili hrvatsku državu te organizirali stranke, preuzeli poduzeća i institucije, a u međuvremenu počinili nove ratne i mirnodopske zločine, zatim ih prikrivali i negirali prikazujući ih kao usluge domovini?

Vrlo slabi, rekao bih. Nešto radi njemačko sudstvo, a ovdje svi od toga kao i od bila kakvih trijeznih političkih uvida bježe hiljade kilometara.