U pasažu Zmaj Jovine ulice, na broju 22, u Novom Sadu, Nikola Džafo postavio je dokumentarnu izložbu o čovečnosti jednog rezervnog vojnika.

Taj vojnik je danas zaboravljen čovek, čijem je smelom delu, njegovom i našem životnom performansu, upravo odzvonilo dvadeset pet godina.

Bilo je to, dakle, u septembru 1991. Vladimir Živković, tako se zove taj čovek, o kojem se danas ne zna ni da li je živ, bio je mobilisan, prisilno mobilisan u Valjevu i, kao rezervni vojnik u tenkovskoj jedinici, poslat da ubija i gine po Slavoniji, u neobjavljenom, tajnom, ilegalnom ratu tadašnje Republike Srbije protiv Republike Hrvatske. Neodazivanje tom ilegalnom ratu, legalno se kažnjavalo! I šta je učinio mobilisani rezervista Živković Vladimir tog septembra 1991. godine?

U Šidu, na granici Srbije i Hrvatske, okrenuo je oklopni transporter, taj ogromni tenk, u suprotnom smeru, i pravo sa ulaza u ratište dovezao ga pred tadašnju Saveznu skupštinu SFRJ, današnju Narodnu skupštinu Republike Srbije, pred ulaz u ratnozapodevačku, nacionalističku i šovensku politiku takozvanog krnjeg rukovodstva Jugoslavije, kojim je krnje rukovodio Slobodan Milošević! Usput, Živković nikoga nije povredio, samo je u Sarajevskoj ulici oštetio dva automobila, a onda se uspentrao uz Balkansku i preko Terazija došao do Skupštine. O tome svedoče jedna ili dve fotografije i dva-tri novinska napisa.

Živkovićev čin slobodne volje nije bio usamljen. U to vreme, a danas se o tome ništa ne zna, odaziv na mobilizaciju na teritoriji Srbije, uprkos strahovitom vojno-policijskom i medijskom pritisku, bio je 50 odsto. U Beogradu – 15 odsto! Oni koji se tada nisu odazvali tom morbidnom zovu, danas uglavnom nisu grđani Srbije. Od 8. oktobra 1991. do 8. februara 1992, svake večeri, ispred Predsedništva Srbije, pod Miloševićevim prozorom, stajao je transparent: Solidarnost sa pobunjenicima protiv rata.

Vreme kad je Živković Vladimir okrenuo svoj tenk sa ratišta i dovezao ga kući, vreme je masovnih samovoljnih povlačenja vojnika sa ratišta. Podsećam, 2800 Živkovićevih zemljaka, Valjevaca, vratilo se iz Tovarnika, kad ih je tamo bombardovala avijacija sopstvene komande! Podsećam, rezervisti iz Kosjerića nisu ni otišli na zborno mesto, nego su ušli u zgradu opštine i smenili opštinsku vlast, a svog rezervnog kapetana proglasili predsednikom opštine Kosjerić, zahtevajući, ni manje ni više, nego smenu generala Kadijevića, glavnokomandujućeg, i formiranje Srpske odbrambene vojske, koja bi imala pravo na rat samo unutar postojećih granica Republike Srbije, dakle, isključivo, pravo na borbu protiv okupatora, a ne na okupaciju.

Čin Vladimira Živkovića autentičan je protest razuma protiv nacionalističkog bezumlja i mržnje. To je vrlina, javno oglašena za kukavičluk, uperena protiv kukavičluka i podlosti, javno oglašenih za vrline!

Vladimir Živković je, pre dvadeset pet godina, u pravi čas i na opasnom mestu, okrenuo svoj tenk i pokazao istinski smer kretanja čitavom društvu. A ono je nastavilo dvadeset pet godina da srlja u sopstvenu propast, da se kreće u pogrešnom smeru do dana današnjeg!
Ne znam da li je Vladimir Živković živ, i ne znam da li je ceo, ako je živ. Je li zdrav ili ubog? Kako je preživeo – ako je, velim, preživeo – i kakav je ostao, ako je ostao posle torture koja mu je sledovala za ono što je uradio kao čovek među neljudima?! Znam samo da su kod nas i danas na vlasti i ceni ideje i ljudi protiv kojih je Vladimir Živković još pre dvadeset pet godina uperio cev svog oklopnog vozila, i da su najugledniji, u stvari, najgori, a da se čestiti pate i pljuju na život ovdašnji!

Sećanje na gest vrline Vladimira Živkovića dolazi u našu društvenu zbilju kao sablazan, jer je ta zbilja zapućena u pogrešnom smeru već četvrt veka. U stvari, ta zbilja je sablazan, taj tuđi život, krojen da bi se u njemu najodurnije protuve osećale kao kod kuće!

Ipak, dok postoje vredni ljudi, postoje i vrednosti. Na čin generala među dezerterima u bratoubilačkom ratu, Vladimira Živkovića iz Valjeva, podseća nas Nikola DŽafo iz Novog Sada. To je ogledalo istine. To je pravda, samo ju je već dve i po hiljade godina, od progona Eshila iz Atine i ubistva Sokrata u Atini, teško čekati.

Nikola DŽafo je umetnik kakav je Vladimir Živković vojnik. Kao što je za Živkovića mera vojne obaveza bila istina, za DŽafu je istina osnovna estetička kategorija i osnovni estetski fenomen.

Danas, u Novom Sadu, u senci skupocene izložbe Demijana Hersta, pod idiotskim nazivom „Nova religija“, u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, DŽafo Nikola, u jednom uličnom pasažu, pod suštinski zainteresovanim naslovom/pitanjem „Šta se radi“, izlaže fotografije i dokumenta o životnom performansu jednog čoveka kojeg je taj performans koštao života!

Niko danas u Srbiji ne svedoči bolje i razgovetnije od Nikole DŽafa o frapantnoj razlici između postignute cene i istinske vrednosti umetničkog, i ne samo umetničkog dela.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari