Hrvatska je bar smogla snage da nacrta svoje granice i da se svede na koliko-toliko razumnu meru, za razliku od Srbije, čije su granice postavljene daleko izvan granica njenih mogućnosti i još dalje izvan granica razuma, a postojeće liče na razvaljeni seoski plot, ili na nešto još gore.

Srbija zapravo liči na stvorenje bez kože, izloženo infekcijama bacila najsmrtonosnijih društvenih bolesti, odavno iskorenjenih u ostatku sveta, sa izuzetkom nekolicine državica na Rogu Afrike. Bezgranično se projavljuje samo u srcu, ne u prostoru, pogotovo ne na prostoru bivše Jugoslavije, bio si u pravu, Stojkoviću, a takođe si bio u pravu kada si rekao da prostor nije za svakoga. Pamtim vremena, rekoh, kada se prema prostoru ophodilo sa dužnim poštovanjem, nije to bilo tako davno, uostalom. I sa mnogim drugim stvarima i pojmovima se postupalo odgovornije, a za uzvrat, stvari i pojmovi su se skrupuloznije ophodili prema ljudima.

Uzmimo primer novca. Nekada ga je bilo mnogo manje, vrlo često ga uopšte nije bilo, ali je mnogo više vredeo. Sablaznih se, tu nedavno, pročitavši u Politici da je 1750. godine, praktično juče, budžet Ujedinjenog kraljevstva iznosio 40.000 funti, što je suma koju danas razvraćeni berzanski mešetari straće na viski, kokain i kurve za samo jedno veče. Ne glumataj sablažnjenost, reče Stojković, i ne osuđuj, jer da si pre samo nekoliko godina nekim slučajem imao 40.000 funti, i ti bi ih spičkao na viski, kokain i kurve, a možda bi to – ko zna učinio i sada, samo kad bi se odnekud dokopao para. Nisu pare za tebe i zato sam odlučio da ti, pre nego što umrem, testamentarno zaveštam 50.000 evra, sa klauzulom da te pare možeš podići tek kad napuniš sedamdeset i pet godina, do tada ćeš se valjda opametiti.

Seti se, uostalom, šta je pisao De Mestr, utuvi da se ovaj svet mora raspasti, da mora biti spičkan do poslednje pare, malo optimizma ne bi ti bilo na odmet. Svet se raspada praktično otkako je pao, rekoh, samo stvar u poslednje vreme uzima maha. Ni izbliza se svet nije ovako ubrzano raspadao u vreme moje mladosti. Sve je nekada bilo trajnije. Uzmimo primer frižidera Obodin koji sam nasledio od moje dugovečne tetke, kupljenog, ako se ne varam, 1965. godine, koji je spolja gledano i dan danas isti kakav je bio na dan kupovine, koji, bez ijedne popravke tokom svih tih decenija, hladi i duboko zamrzava isto onako kako je hladio i duboko zamrzavao pre četrdeset zarez nešto godina, koji je, nadalje, sahranio generacije i generacije kasnijih, modernijih modela frižidera i koji će, ako ovako nastavi, zacelo sahraniti i mene.

Frižider te je othranio, red je i da te sahrani, nije frižider slikar, pa da mu skratiš život, reče Stojković stari šeret, na šta ja rekoh da nemam ništa protiv i da – ako ga nekim slučajem ipak nadživim, u šta sumnjam – frižider neću baciti na otpad, na milost i nemilost sakupljača sekundarnih sirovina, nego ću ga sačuvati i testamentarno zaveštati da me u njemu sahrane.

Dok je naš kolumnista odsutan objavljujemo odlomke iz njegove nove knjige „Andrićeva lestvica užasa“, koja u izdanju Lagune uskoro izlazi iz štampe.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari