Hrvatska za Bosnu

Programom upravo izabrane vlade Andreja Plenkovića, Zagreb sebe promoviše kao „ključnog kreatora i promicatelja europske i transatlantske politike u jugoistočnoj Evropi“ pri čemu mu je članstvo BiH u EU „ključni vanjskopolitički cilj i strateški interes“. Pri ostvarenju tog zadatka, čiji deo je briga o Hrvatima u BiH, Hrvatska će se „angažiranije koristiti prednostima članstva u EU i NATO“.

Ovim naizgled šturim krokijem spoljne politike nove hrvatske vlade završen je, kraći od godine, period javno proklamovanog cilja predsednice Kolinde Grabar Kitarović da napravi diskontinuitet sa spoljnom politikom svog prethodnika Ive Josipovića, koji je optuživan za regionalizam. Sem što je poznata ranija fokusiranost na BiH i „jednakopravnost“ hrvatskog naroda u njoj novog hrvatskog premijera Plenkovića i novog ministra inostranih poslova Davora Iva Štira, otvoreno je pitanje koliko su na nove zadatke hrvatske spoljne politike uticali nedavno održani lokalni izbori u BiH i njihovi rezultati. Mada protivnici ovog brzog povratka na početne regionalne pozicije, ali sa otvorenije redefinisanim interesima i zadacima, podozrevaju da su evroparlamentarci Plenković i Štir samo izvršioci zadataka iz Brisela, taj pravolinijski zaključak je preteran budući da oni moraju osećati puls Brisela i bez da im se on nametne kao zadatak.

Da li će Hrvatska spoljna politika učitati rezultate nedavnih lokalnih izbora u BiH i insistirati na razradi koncepta njene federalizacije ili će još neprepoznatljivim potezima nastojati da se tim rezultatima suprotstavi u cilju najmanje održanja status quo i da li par Plenković – Štir uopšte ima kapaciteta za tako komplikovane zadatke, videće se vrlo brzo.

Plan vlade Plenkovića, govoreći o evropskoj budućnosti BiH kao svom strateškom interesu i cilju, podvlači potrebu ispunjavanja kriterijuma za članstvo, ali na mestu je i pitanje može li se očekivati zalaganje Hrvatske da BiH put ka tom članstvu prođe po ubrzanoj proceduri, kako je u svom politički smrtonosnom razgovoru s braniteljima zagovarao bivši hrvatski premijer Zoran Milanović, i kakav je u tom slučaju strateški interes Republike Srpske i , najzad, Republike Srbije. Nije istina da su kriterijumi za članstvo u EU čvrsto definisani brojem i sadržajem i na isti način primenjivi na sve kandidate. Recimo, od Srbije se zahteva da uredi odnose sa svim susedima, dok Hrvatska nema uređenu granicu gotovo ni sa jednim, a ipak joj to nije smetalo da postane članica EU. Ima li Srbija strateški interes u vezi sa BiH i kako bi ga definisala za slučaj da se ubrzano članstvo susedne države u NATO i EU postane gotova stvar?

Hrvatska je potpisnica Dejtonskog sporazuma i kao njegov garant ima interese, definisana prava i obaveze u BiH. Kao i Srbija. Hrvatska je to svoje pravo, međutim, upravo pojačala promovišući se u „ključnog kreatora i promicatelja europske i transatlantske politike u jugoistočnoj Europi“.