Izvesno je da su interesi Rusije u regionu suprotstavljeni evroatlantskim integracijama, kao što je izvesno da je u najvećoj meri istinita karakteristika odnosa te države sa Evropskom unijom i Amerikom – da je neprijateljski.

Evropska unija i Sjedinjene Američke Države uveliko ratuju protiv Rusije, a zaokupljivanje regiona interesima suprotstavljenih strana, logično je i očekivano. Očekivano je i da interpretacija takvih prilika u ovdašnjoj javnosti jeste prilagođena interesima domaćih aktera na političkoj sceni, kao i da preovlađuje onaj prikaz stvarnosti kakvu priželjkuju oni koji imaju najveću moć i sredstva. Tako se, normalno, opšta mesta i nesumnjive činjenice građanima tumače u formi prilagođavanja ciljevima vođenim pojedinačnim diktatom, koji odstupa od pune i jasne istine.

Pojave se u Srbiji često komplikuju i relativizuju, sa nekakvog uzvišenog stanovišta koje navodno pruža razumevanje šire slike, i to upravo kod prilika kojima je neophodno jasno opredeljenje i stav kako bi uopšte funkcionisale na najelementarnijem nivou. Ako je Srbija u sred procesa evropskih integracija, sa punim razumevanjem onoga što taj tok znači i obuhvata, onda je, s obzirom na neprijateljski odnos EU i Rusije, nesumnjivo na strani onoga što je definisano kao vrhunski cilj državne politike – a to je sticanje punopravnog članstva u zajednici evropskih zemalja. Međutim, u Srbiji je na delu sasvim suprotan princip koji se građanima objašnjava najpre relativizacijom istinitosti sukoba Rusije i EU, potom nerealnim očekivanjima da će taj sukob koliko sutra proći, a potom i pojedinim potezima koji opredeljuju Srbiju na sasvim suprotnu stranu od one kojoj teži da pristupi. Svrstavanjem na stranu Rusije u pojedinim segmentima spoljne i unutrašnje politike radi se direktno na štetu sopstvenog interesa, ako se pođe od osnovnih postavki na kojima je postavljen politički put , a to je put ka EU.

I to je jedna toliko bazična tvrdnja, da se čini vrlo teško i gotovo nemoguće polemisati sa njom. Ali, ne i u Srbiji. Ovde su logički tokovi izvrnuti teorijama čija se uporišta nalaze duboko u neistinama, ili pak istinama koje su namerno na pogrešnim mestima postavljene. I tako se stiže do tih neverovatnih priča o tome kako države članice EU nikada bolje trguju sa Rusijom, iako su im uvele sankcije, kako ih zapravo uopšte nije briga za razloge uvođenja sankcija, iako te sankcije uveliko primenjuju, kako će sutra da bude ukinut embargo, iako se na svakih nekoliko meseci on pooštrava… Ko i zbog čega hrani javno mnjenje takvim i sličnim iluzijama, jasno je. Neko za to dobija novac, neko nekakvu ličnu satisfakciju, neko puku zabavu…

Nedavni događaji u Crnoj Gori, kada se, prema navodima ovdašnjih državnih organa, spremalo nasilno preuzimanje vlasti i pad države, usled pritiska Rusije i protivljenju članstvu te države u NATO, potom – saopšteno rečnikom premijera Srbije – identifikacija „inostranih elemenata“… „i onih sa istoka“, njihov navodni odlazak ili proterivanje nazad u Rusiju, pronalazak hrpe oružja u blizini kuće predsednika Vlade Srbije, i još mnogo toga sabijenog u samo desetak dana zbivanja, saopšteni su javnosti na krajnje zbunjujući i šifrovan način. Prvi nivo problema, ocena je stručnjaka koja poseduje neodoljivu privlačnost u logičnosti – odnosi se na razloge zbog čega su takve stvari uopšte saopštavane građanima pre utvrđivanja istine ili bar napretka u okončanju istraga. Zbog čega je bila neophodna tolika drama, izazivanje panike, saopštavanje činjenica koje mogu da utiču na njihovu prirodu i izvrnu ih.

I tu se dolazi do prikaza tužne konstatacije o nedoraslosti izazovima. Kao što je tužan kukavičluk u vremenima kada se mogu preokrenuti trendovi, kada je moguće i, u suštini, priželjkujuće da se politički predstavnici jasno odrede i odjedanput promene lice rizikujući da se zamere većinskom stanovištu. Ovako, imamo navedene elemente, ali ne i njihovo odigravanje. Navode o postojanju rizika, ali ne i hrabrost koja dovodi do stvarne izloženosti tim rizicima. Gluma i kukanje, neozbiljnost i prevrtljivost. Nesigurnost i manipulacija u skladu sa ličnim interesima. Nametanje slike o sebi kao nekome ko je sve ono što bi trebalo da bude, a zapravo nije ništa od toga. Simulacija uslova i ispoljavanje onoga što bi bilo korisno i u javnom interesu, ali bez istinskog zbivanja. Neko posledično naslađivanje u tom maštanju, šta bi bilo zaista kada bih bez straha i preza nazvao stvari pravim imenom. Patnja nad sopstvenom sudbinom verovatno prevlada u takvom zamišljanju, pa je suzdražavanje i drhtanje pred stvarnošću jedina manifestacija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari