Nema vlasti na ovom svetu koja ne zaslužuje neprestanu kritiku – a pogotovo je zaslužuju (apsolutno sve) vlasi u Srbiji…

… – ali kritika vlasti je, da kažemo, samo početak posla i u izvesnom je smislu rođena – iako donekle zaostala u razvoja – sestra one Bodrijarove teorije koja kopa zamku i čeka da stvarnost upadne u nju. Šipak bi, recimo, Marksove teorije dočekale taj dan da se Lenjin & Co nisu potrudili da stvarnost silom uguraju u kalup teorije. Ono, fakat, stvarnost se tu nije baš dobro provela – i mi smo je isprobali, daleko joj lepa kuća – ali to ni malo ne umanjuje ispravnost metoda koji bi se narodskim rečnikom mogao sažeti u krilaticu: ako to se stvarnost ne dopada, ne kenjaj, no je menjaj.

Tokom ovih dvadeset i šest godina višestranačja – tokom kojih smo se na silu Boga ipak izborili da se zbog kritike vlasti ne ide u mardelj – nije mi promaklo da su najžešći kritičari svih režima listom takozvane vanpartijske ličnosti koje na praktičan politički angažman gledaju kao na smrdljiv sir i koje lebde visoko iznad situacije uverene da su – tekstualno oplajpičivši vlast – uradili glavninu posla i da im preostaje samo da u toplini svojih domova čekaju neočekivanu silu koja rešava sve da se odnekud pojavi i sredi stvar.

Nije ovo kritika kritike i kritičara vlasti, kako bi se na prvi pogled moglo učiniti – o, ne, o većini od njih, bar onih iz srpske eurozone – imam visoko mišljenje i smatram ih vrlo sposobnim osobama, pre je ovo žal zbog njihovog upornog odbijanja da se zagaze u senkrup politike – a senkrup je prava reč za ovdašnje politike – i da se prihvate grabulja i lopate. Jeste to prljav posao, ali pazite – ako najobrazovaniji i najbolji dignu ruke od politike, ona neminovno dopada šaka najgorih, najpohlepnijih i najbezobzirnijih kojima je senkrup prirodno stanište i kojima na pamet ne pada da ga očiste.

Iako je to jasno kao dan, većina naših kabinetskih kritičara vlasti i dan danas čudom ne može da se načudi zašto nema slobode medija – slobode uopšte, – što je krajnje beslovesan stav, jer sloboda – osim u visokoparnim papirnatim poveljama – nije nešto što svakome pripada po rođenju i što se podrazumeva, nego stanje koje se osvaja, za koje se treba izborit, ako treba i silom, kao što smo se tokom devedesetih silom – bilo je tu i ljudskih žrtava – izborili za ovaj minimum demokratskih tekovina i – sutradan posle petog oktobra – prestali da se borimo, očekujući da ulicama srpskih varoši poteku med, mleko i hašiš, a kada pomenute stvari nisu počele da teku, onda su se teoretičari i kritičari naljutili na i Đinđića i sve se vratilo u letargiju. U kojoj ćemo, kako stvari stoje, ostati dok nam dragi Bog ne podari nekog Lenjina koji će stvarnost nasilno prilagoditi ukusu i potrebama kritičara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari