Šta može biti opasnije za mir, stabilnost i pomirenje u regionu, uvođenje evropskih standarda i procesa integracija u EU od aktuelnog stanja u kojem je predsednik države Tomislav Nikolić?

Može biti opasnije da to mesto zauzme neko sa Nikolićevom ideologijom i navodnim viđenjem ispravnog puta Srbije, a ko je od njega dosta sposobniji i energičniji u sprovođenju u delo onoga što zastupa i promoviše kao interes građana. Imajući u vidu kandidate za predsednika Srbije, čini se da je pred građanima izbor ponovo sveden na eventualno jednog kandidata koji zapravo nema nikakve šanse da pobedi, dok naspram njega stoji gomila koja će, prema onome što se o njihovom dosadašnjem radu i politikama zna, biti gori Tomislav Nikolić od pravog Tomislava Nikolića, jer će, jednostavno, biti sposobniji od njega.

S aspekta sumorne političke realnosti, odnosno raspoloživih i dobro poznatih činjenica o kontroli javnog prostora i govora, izvora finansiranja i svega što odlikuje uslove za političku kampanju, jasno je da je teško da će na predstojećim izborima pobediti kandidat za kojeg se unapred ne zna da će biti nov šef države, odnosno koji će biti kandidat vladajuće SNS. Ono što je, takođe, izvesno je da će se jedan od onih, koji nije istaknut ispred naprednjaka, nakon izbornog poraza, ispostaviti kao najjači lider trenutno potpuno uništene opozicije. Da će je podići na noge, artikulisati u desno mnogo više nego što je trenutno slučaj sa politikom koju vodi vladajuća stranka, s obzirom na to je reč, naravno, o kandidatu Vuku Jeremiću.

I bez izvođenja takvog zaključka na osnovu iskustva političkog delovanja bivšeg šefa diplomatije Srbije, koji je prepoznatljiv, kako u domaćoj tako i u svetskoj javnosti, prema izrazito nacionalističkim, antievropskim i proruskim stavovima i koji sudbinu građana određuje prema starim, velikosrpskim i ostalim zaostalim i po javni interes štetnim obrascima, ekipa koja se okupila u podršci ovom kandidatu već dovoljno govori o tome kakvu politiku zastupa. Osim podrške onih koji predstavljaju istinsku opoziciju režimu Vučiću, bazirajući svoju kritiku pre svega na regionalnoj i proklamovanoj politici integracija u EU, zahtevajući prekid Briselskog dijaloga i pristupanja EU, Jeremić je uspeo da podeli i takozvanu proevropsku i građansku DS, čiji je visoki funkcioner bio dok je obavljao funkciju ministra.

Da je ta stranka u velikoj meri nacionalistička i nije neka novost, da preovladava logika i kod onih čija uverenja nisu u potpunosti određena tim predznakom – da treba podržati kandidata koji ima najviše šanse da se suprotstavi Vučićevoj vlasti – takođe je dobro poznat argument. Dobro je poznato i da se protivljenje takvoj postavci nužno tumači kao svesna ili nesvesna podrška onome ko trenutno ima svu vlast u rukama – Aleksandru Vučiću.

Kod Jeremića, međutim, prema dosadašnjem iskustvu i onome što ga karakteriše od kada se vratio u unutrašnji politički život Srbije nema, čini se, ničega transparentnog i iskrenog, ljudskog, onoga što se može prepoznati kao nepolitičko i nesračunato sa nekim ciljem ličnog profiterstva. Tako da, razume se, ne može se pouzdano tvrditi da neće naći zajednički jezik sa istim takvim sa trenutno suprotne strane – Aleksandrom Vučićem, čija se navodno proevropska politika svaki čas preobražava u svoju suprotnost, bez obzira na povremena iskakanja koja se, kada je reč o spoljnoj politici, mogu tumačiti kao istinski proevropska.

S druge strane, pretpostavlja se da je kandidat koji će objediniti antinacionalistički i istinski proevropski blok – Saša Janković. On, međutim, svesno ili ne, odugovlači sa stvaranjem okolnosti u kojima će se jasno izjasniti o ključnim pitanjima koja nisu na nivou priče o potrebi očuvanja demokratije, uvođenju vladavine prava i kritike vlasti na vrlo konkretnim primerima, koja se odnose na unutrašnju politiku. Možda je to i dovoljno u uslovima u kojima je na unutrašnjem planu sasvim jasno koliko štete vladajuća garnitura i Aleksandar Vučić čine. Ali, nije nenormalno očekivati da aktuelni zaštitnik građana u svojstvu predsedničkog kandidata kaže da je, takođe, prioritet u suočavanju sa ratno zločinačkom prošlošću, predočavanju pune istine građanima o ulozi Srbije i njenih trenutnih vlastodržaca u ratovima devedesetih, da se jasno izjasni o tome na koji način bi budući šef države trebalo da se odnosi prema narodima nad kojima je Srbija počinila genocid i etnička čišćenja, i kako da se pozicionira na spoljnopolitičkom planu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari