Zateklo me je nespremnu pitanje prijateljice o doniranju organa dok zdravstvo u ovoj zemlji vodi i predstavlja ministar Zlatibor Lončar.

„Tomica Milosavljević je podneo ostavku“, tako sam naslovila tekst ove kolumne kada se svojevremeno ministar zdravlja operisao u inostranstvu, umesto u ovdašnjoj bolnici, unutar zdravstvenog sistema čiji je ministar. U to vreme na nefrološkoj klinici u Beogradu umrla je Biljana Kovačević Vučo od sepse.

Jer, „šta će biti sa mojim bubregom, kako da verujem u zdravstvo sa ministrom Lončarem na čelu“.

Dobili smo svi, ili ne baš svi, improvizovane i proizvoljne račune za struju. Hoće li građanin, eto hoću li ja verovati da su svi dosadašnji računi bili tačni, a i da li će budući račun, bio on i minimalan, ili znatno manji biti tačan.

Rečeno je, istraživanja i analitičari, da nema događaja u stvarnosti, ili afere ili skandala,“događanja“, i „događaja“ koji menja, bitno, stavove biračkog tela.

Čitam danas kako je lepo što nabavljamo avione (čitati Miloša Vasića kakve avione i kakvo oružje je u pitanju i odakle), samo nema ko da njima upravlja, nema pilota.

Naši su piloti, piloti JAT-a svuda po svetu, i koliko čujem izuzetno uspešni (i dobro zarađuju). Koliko košta školovanje jednog pilota. Mnogo. Prodali smo JAT-ove avione, raselili naše pilote, sada kupujemo avione, vojne, samo nema ko da ih „vozi“ (a kakve smo pilote vojne imali). Umesto onih koji su vozili avione, sada imamo one koji voze džipove, avioni su zamenjeni džipovima i ostalim jakim mašinama kako bi što lakše vozili po rupama puteva i ulica, koridora.

Koliko košta školovanje jednog lekara i koliko ono traje, oni sa iskustvom penzionisani su, a oni na koje je trebalo da prenesu svoje znanje odoše zajedno sa bolničkim sestrama, laborantima, negovateljicama.

Upravo smo čitali i gledali katastrofalne učinke privatizacije, prodaje ledolomaca. Jedan je u privatnom vlasništvu upravo proradio, dok su nam za probijanje leda na Dunavu, to je onaj put koji nas povezuje sa Evropom, mađarski ledolomci pritekli u pomoć, iznajmljeni, pretpostavljam.

Jedna poslanica iz Užica gorljivo je u Domu Narodne skupštine zastupala izgradnju i dobrobit Beograda na vodi, a u Užicu nema vode ili se sporadično rešava taj nedostatak.

Imali smo morsku flotu. Nestala je morska flota, brodogradilišta, nestalo je mogućnosti da se sa mora vidi koliko je Jadran čudo, ko jadransku obalu nije video malo je toga video. Doduše, lakše mu je bilo „raskidati“ i ratovati. I prodati, a ne stvoriti. Ukratko, nestali su svi razlozi oko kojih su se nacije i države mogle sporiti, ko više daje i ko koga i čime izdržava. Je li to vojvođansko žito, rudnik Trepča ili brodogradilište „Uljanik“ u Puli. Odakle su mnogi brodovi u svet krenuli. Mnogi jahtaš zna da mu je najbolje da iznajmi mornara iz Dubrovnika ili Kotora, oni su najbolji na svetu bili.

Dobro, nema mora. Ali ima reka. U kom su stanju znamo i po poplavama. Ali ih još uvek ima. I ljudi koji žive na rekama i od reka. (U vreme poplava 2014. stručnjaci su jasno rekli da reka Sava nije očišćena od 1991; reke ne poznaju granice, a naročito ne koji je deo vodnog sistema privatizovan, a koji ne.)

Dakle, biće Beograda na vodi, ali ne i brodova. Portal „Na vodi.com“ donosi Saopštenje za javnost povodom prodaje Jugoslovenskog rečnog brodarstva. Dana 17. 02. 2017. po primljenim ponudama počinje prodaja Jugoslovenskog rečnog brodarstva (JRB).

JRB je jedna od najstarijih brodarskih firmi na Dunavu. Oformio ga je Kapetan Miša 1825. godine sa 12 brodova. Godine 1856. postaje Francusko-srpsko, 1891. dobija ime Prvo kraljevsko srpsko brodarsko društvo, od kojeg posle rata postaje JRD, a od 1952. nosi naziv JRB.

Kako mediji, štampa i svi drugi nisu o ovom „događaju“ doneli nikakvu vest, ja ću nastaviti. Da znate šta još uvek imamo.

„U svom sastavu ima 309 zaposlenih, od toga 159 lađara, poseduje preko 50 barži (potisnica), pristane (pontone) u Velikom Gradištu, Beogradu i Bezdanu; 10 linijskih brodova, 3 boksera, 3 mala broda za opsluživanje, brod radionicu, mali putujući brod „Kovin“, nekretnine – agencije u Beču, Bezdanu, Novom Sadu, Šapcu, Beogradu, Pančevu i Smederevu, upravnu zgradu u Kneza Miloša 82 od 6.000 m2 sa parkingom i dva brodoremonta u Beogradu. Firma uredno posluje, plate su redovne kao i svi doprinosi državi. Postoji dvogodišnji ugovor za prevoz žitarica i sa smederevskom železarom za prevoz sirovine.“

U čemu je stvar. Ili će oni koji prodaju JRB reći: „Šta je tu sporno“.

Ama, sve je sporno što prekriva odvratna izrika „šta je tu sporno“. Svi znamo, sve građanke i svi građani znaju da kada čuju od vlade, vlasti, premijera izriku (često svađalačku) „šta je tu sporno“, da je sve sporno. Samo što je apsurd i suicid ove zemlje teško shvatljiv; logika teško savladava nečiji interes lišen svakog smisla za bilo koje opšte dobro.

Tokom jednog od štrajkačkih dana zrenjaninske „Jugoremedije“ Nebojša Popov pričao mi je, oslonjen na zid kafića pored zatvora u koga su strpali Slavka Deurića – e ne bi li dokazali njegovu krivicu, kako se se seća kada su Begejem plovili brodovi i prenosili žito. A na obali Begeja radile zanatlije u svojim radnjama. Nema brodova, nema zanata i zanatlija, a sve manje je žita.

Lađari, ljudi sa reke, sa vode, sa Dunava na portalu “ Na vodi.com“ kažu: „Zaposleni u Jugoslovenskom rečnom brodarstvu pozivaju odgovorne i nadležne institucije kao i ministarstvo i zainteresovanu javnost da se povede računa o procesu i načinu privatizacije kao i o interesima budućeg vlasnika kako bi se izbegla greška učinjena pre šest godina prilikom privatizacije u jednu ‘Dunav grupa agregati’.“

Nema brodova, nema mora, nema reka. Beograd je na Savi, nije na vodi, koje nema u znatnom broju gradova Srbije.

Eh, Kapetan Mišo, kolika je ljubav poštovalaca slavne istorije i tradicije ove zemlje. Eh, piloti, mornari i lađari, lekari… Valja vama leteti i ploviti, i ljude lečiti, a mi ćemo na kopnu stajati i iskopniti.

Ukoliko nijedna činjenica svakodnevnog života, nijedan dokument, a i ni „afera“ ni „skandal“ ni svako saznanje sa kim i gde mi to živimo, čiji smo „podanici“, nema ama baš nikakvog uticaja na naš izbor i naše angažovanje.

Nisam sigurna da je tako. I mada ne možeš dva puta da staneš u istu reku, ne moramo da plivamo samo nizvodno, već i uzvodno, i zato svima nama trebaju naši brodovi. I labudovi, ne optočeni ledom, kako potpuno ne bismo izgubili smisao za prirodu i lepotu. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari