Sve smehotresniji u diletantski glumljenoj „ozbiljnosti“ docent Ković se juče ponovo oglasio da bi me – sasvim u duhu svog duhovnog čukundede, onog već poslovičnog žandarmerijskog podnarednika – optužio za članstvo u Kju Kluks Klanu.

Optužio za rasizam i saučesništvo u genocidu nad narodom Zulu i pritom se – kako mu karakter i bog njegovog žalosnog zanata zapovedaju – poslužio falsifikovanjem i izvrtanjem činjenica.

Nemoguće je, naime, da Ković ne zna – samo se pravi lud – da ja nisam autor izraza Zulu logika (etika, itd), da je sažetak te logike – „dobro je kad mi drugima otmemo krave i žene, zlo je kad to drugi otmu nama“ – u pero nekog davnog antropologa zaista izgovorio pripadnik plemena Zulu, da se na izraz „Zulu logika“ može naići u najuglednijim svetskim novinama i časopisima i da se taj izraz ne upotrebljava da bi se omalovažio narod Zulu nego da bi ukazao na regresiju takozvanih „civilizovanih“ na primitivni nivo, što će reći – na nivo Miloša Kovića, koji – za razliku od Zulu ratnika – svoju sramotu (to jest duhovnu golotinju) ne pokriva haljinicom od lišća, nego diplomicom i titulom docent.

Kovića zauvek stavljam ad acta i vraćam se na našu temu. Kao što juče napisah, bilo mi je vrlo čudno što su komunisti – koji su decenijama besneli protiv srpskog nacionalizma – sa toliko pompe proslavljali dvestagodišnjicu Vuka Karadžića, rodonačelnika istog tog nacionalizma, da bi mi posle samo nekoliko godina – kada su isti ti komunisti prekonoć poskidali titovke i natukli šajkače, zabatalili Marksa i latili se vladike Nikolaja – stvar postala malo jasnija, a postala mi je jasnija jer sam međuvreme iskoristio da malo temeljnije istražim život i priključenija Vuka Karadžića.

Saglasno zvaničnoj priči Vukova pobeda u „ratu za jezik i pravopis“ bila je pobeda „srpskog narodnog duha“, ali to je u stvari – a to ćemo tokom ovog mini-serijala i pokazati – bila pobeda (doduše Pirova) katoličkog duha. Evo kako se stvar odvijala.

Srbi u Austrougarskoj su po prirodi pravoslavlja i slovenstva bili mnogo naklonjeniji uticajima Moskve nego Beča, što se Beču – naročito kada su u Srbiji izbili ustanci – nimalo nije dopadalo, pa je ondašnja zvanična Vijena odlučila da srpsko pitanje reši tako što će Srbe pokatoličiti ili bar pounijatiti, a da će se taj projekat najbezbolnije sprovesti u delo tako što će reformom pisma, ukidanjem svih odlika njegovog slovenskog identiteta i potiskivanjem ondašnjeg srpskog književnog jezika – vrlo sličnog ondašnjem ruskom – Srbi definitivno udaljiti od ruskih uticaja, što se pokazalo kao ćorav posao – Srbi su ostali pravoslavni, a i dan-danas ih ima podosta kojima je Moskva milija od Beograda – ali je izvođaču bečkih jezičkoreformskih radova, Vuku Karadžiću, pošlo za rukom (istina bez zle namere) da Srbe udalji od njihove sopstvene istorije. Nastavak u sutrašnjem broju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari