Lekcije Drugog svetskog rata 1Foto: Fonet / Zoran Mrđa

Svake godine u maju i u jesen na teritoriji cele Srbije ljudi se prisećaju poginulih u Drugom svetskom ratu povodom Dana pobede i oslobođenja države od nacističke sile Nemačke i njenih satelita.

Ja redovno učestvujem u takvim komemorativnim događajima, pošto su u Srbiji svoje živote položili mnogi borci Trećeg ukrajinskog fronta. Razgovaram sa veteranima, istoričarima i predstavnicima SUBNOR-a. U Ukrajini, koja je izgubila 700 gradova, 28.000 sela i oko devet miliona stanovnika, posebna pažnja se dodeljuje ne samo činjenici pobede, već pre svega razlozima i lekcijama ovog strašnog rata.

Glavni razlog je jednostavan, njega prihvata većina evropskih istoričara, a to je da su dva režima „čovekomrzaca“ – Nemačka i Hitler s jedne i Staljin i SSSR s druge strane rešili da podele međusobno celu Evropu. Oni su to uspeli za dve godine: od septembra 1939. do juna 1941. Hitler je zajedno sa nekoliko saveznika uspeo da pokori Austriju, deo Poljske, Čehoslovačku, Holandiju, Srbiju, a Staljin je osvojio Zapadnu Ukrajinu, drugi deo Poljske, baltičke države, deo Finske. Pokazatelj toga bila je zajednička parada sovjetske i nacističke vojske u Brestu 23. septembra 1939. (pogledati fotografiju).

Dvojici tiranina sve je išlo dobro dok Hitler nije prekršio dogovor o nenapadanju, napavši Sovjetski Savez 22. juna 1941. Od tog trenutka Staljin nije imao drugi izlaz, osim da otpočne rat sa Nemačkom. Pobeda nad Nemačkom, Italijom i Japanom bila je zajednička, zahvaljujući svim narodima SSSR-a, svim porobljenim narodima Evrope, uključujući i Srbe i Ukrajince, kao i saveznicima SAD, Britaniji, Francuskoj.

U glavne lekcije Drugog svetskog rata spadaju sledeće: Agresiju treba zaustavljati od samog početka. Do aneksije u godinama od 1939. do 1941. došlo je zbog bojažljivosti i neaktivnosti zapadnih zemalja koje su mislile da će se Hitler na ovome zaustaviti. Minhenski sporazum iz 1938. postao je istorijski simbol srama i tragedije Evrope. Totalitarne države ne cene život čoveka. Hitler je pobio Jevreje, Rome, Slovene. Staljin je ubijao građane sopstvene države. Veštački stvoren Gladomor u periodu 1932. i 1933. doveo je do smrti najmanje četiri miliona Ukrajinaca. Represije pre i posle rata uništile su političku, versku i kulturnu elitu Ukrajine. Tokom rata nerazumni i cinični sovjetski komandiri bacili su u sigurnu smrt desetine i stotine hiljada običnih vojnika, upravljajući se rečima Staljina o tome da „ruske babe još uvek rađaju“.

Za vreme odstupanja od grada Zaporižja u avgustu 1941, prema naređenju Staljina, bila je uništena hidroelektrana „Dnipro“ usled čega je pod vodom poginulo do 100.000 stanovnika tog grada. Kada sam razgovarao sa srpskim veteranima, učesnicima Batinske bitke, oni su tiho govorili o velikim gubicima Srba i Crvenoarmejaca zbog toga što su komandiri odabrali taktiku direktnog prelaza preko Dunava pred ljutom vatrom neprijatelja. Takvih slučajeva bilo je mnogo, zato što je u Staljinovoj državi na prvom mestu bila moć i veličina države, a na ljude u njoj moglo se pljuvati. Zato se danas u Ukrajini sećaju i poštuju živote pojedinih vojnika, a ne živote njihovih komandira i život tiranina Staljina. I zato u današnjoj Rusiji nikad ne mogu da tačno prebroje ukupan broj žrtava ovog rata, zbog toga što možda polovina žrtva koji su navodno poginuli od nemačke snage u stvari su poginuli u sovjetskim logorima, ali to sad ne može da se kaže.

Staljinov režim bio je toliko strašan za Ukrajince da su se tokom prvih nedelja rata leta 1941. naši nacionalni lideri, uključujući i poznatog Stepana Banderu, nadali da će im Nemačka pomoći da Ukrajina stekne nezavisnost od Moskve. Naravno da su ta očekivanja bila naivna. Veoma brzo ukrajinske patriote su shvatile da je Hitler imao sasvim druge planove za Ukrajinu. Zato je Ukrajinska oslobodilačka armija bila primorana da se bori na dva fronta – protiv hitlerovske Nemačke i protiv sovjetske armije, a takođe je spasila od streljanja stotine ukrajinskih i poljskih Jevreja. A Stepana Banderu ubrzo su zarobili nacisti i on je proveo dve i po godine u koncentracionom logoru Zaksenhauzen. Godine 1952. ubili su ga sovjetski agenti KGB-a u Minhenu. A u današnjoj Ukrajini vojnici Ukrajinske oslobodilačke armije izravnani su sa vojnicima Crvene armije. Veterani su se sa tim pomirili, jer su se i jedni i drugi borili za slobodnu Ukrajinu.

Stoga nije iznenađujuće što se u Ukrajini i svim drugim evropskim demokratijama osuđuje kako nacizam i fašizam, tako i komunizam. Sporazum u Jalti iz 1945. postao je drugi simbol srama i tragedije Evrope, zato što je polovina kontinenta pripala SSSR-u. Svaki pokušaj da se povrati sloboda bio je nesrećno ugušen tenkovima, kako se to desilo i u Mađarskoj 1956, ili Čehoslovačkoj 1968. godine.

Komunizam u SSSR-u nije bio onakav kakav je bio komunizam u Titovoj Jugoslaviji. Tito se borio protiv svojih političkih protivnika, tako što ih je sveo na desetak. Staljin se borio protiv sopstvenog naroda, uništivši milione. U komunističkoj Jugoslaviji ljudi su imali privatnu svojinu i mogli su bez viza da putuju u države Evrope. U komunističkom SSSR-u ljudi su živeli kao u koncentracionom logoru, radeći za koru hleba i nisu nikuda mogli da putuju. Za najmanju kritiku vlasti su ih streljali, slali u Sibir ili smeštali na psihijatrijske klinike. Zato se kod Srba reč „komunizam“ povezuje sa umereno bogatim i sigurnim životom za vreme Tita. A za Ukrajince i mnoge druge porobljene narode ruske imperije reč „komunizam“ je simbol najgoreg zla.

U poslednje vreme mi se u Ukrajini okrećemo našoj pravoj istoriji koja je bila napisana u Kijevu, a ne u tuđim prestonicama. Istorija Srbije ne može se pisati u Beču, Istanbulu ili Moskvi. Isto tako i istorija Ukrajine. Ukrajinci se vraćaju svojoj domovini kako u knjigama, tako i u stvarnom životu.

Autor je ambasador Ukrajine u Srbiji

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari