Saveti roditelja uvedeni su u obrazovni sistem Srbije pre 7 godine sa ciljem podsticanja saradnje i boljeg međusobnog razumevanja nastavnika, direktora i roditelja.

Od tada pa do sada sve obrazovne ustanove, od predškolskih do srednjoškolskih imaju konstituisane savete, čiji članovi su predstavnici roditelja dece iz svih odeljenja/grupa. Saveti imaju svoje pravilnike i sastaju se obavezno 4 puta godišnje. NJihove nadležnosti delom jesu savetodavne u odnosu na organe upravljanja školom (školske odbore i direktore). Istovremeno, njihovo mišljenje je obavezujuće za jednu oblast aktivnosti (izborni predmeti, školske ekskurzije itd).

Sa druge strane, u pojedinim delovima okvir je ostao nedorečen, možda slučajno, a možda i namerno, jer niko niko nije mogao dovesti u pitanje, na primer način izbora predstavnika odeljenskih zajednica. Zatim, način vođenja rasprava na sastancima saveta, donošenje odluka, a pre svega njihovu implementaciju od strane organa upravljanja obrazovnom ustanovom. Dodatnu komplikaciju za uslove funkcionisanja saveta predstavljaju i podeljene nadležnosti republičkih i lokalnih vlasti u odnosu na škole.

Sve u svemu, uz takvu regulativu u uslovima partokratske države, manjak resursa ponekad i za najosnovnije funkcionisanje škola, a naročito bilo koja ozbiljnija ulaganja, nedostatak kapaciteta za demokratsko upravljanje i generalno nizak nivo svesti o potrebi aktivizma u zajednici, doveli su do situacije, da uz časne izuzetke kojih ipak ima, uloga saveta roditelja u obrazovnom sistemu bude svedena uglavnom na dekorativnu , odnosno dodatni izvor legitimiteta za odluke direktora. Ponekad mi se čini da oni savete roditelje i ne posmatraju drugačije nego one fikuse koji se po nekom nepisanom pravilu nalaze u kancelariji skoro svakog direktora u Srbiji.

U velikom broju slučajeva, članovi saveta roditelja biraju se po principu procene razrednog starešine. Ipak, iako manja, postoji i druga grupa primera u kojima su liderske karakteristike pojedinih roditelja jasno vidljive i svima ostalima, pa oni dospeju do saveta. Tu se suočavaju sa predstavnicima obe navedene grupe. Uobičajeno sastanci izgledaju tako da se oni sazivaju na zahtev direktora, (u nekim slučajevima i pozivom u koverti dostavljenim preko razrednog starešine) i vode po dnevnom redu utvrđenom od strane direktora. Na njima se čitaju stranice i stranice brojki iz izveštaja o radu škola (umesto da se prethodno dostave elektronskim putem), tokom njih direktori besede o svojim „uspesima“, ali na svako pitanje koje podrazumeva bilo koju vrstu inovacije u rad škole dele se verbalne packe. Po pravilu, ta manja grupa roditelja koji su svojom voljom postali članovi saveta, postavljaju pitanja na koja uporno ne dobijaju jasne odgovore, na njih se koluta očima, a sve uz argumentaciju da direktor ceni odvojeno vreme svih prisutnih, te da sastanak što pre treba privesti kraju.

Opet se ograđujem, znam i za drugačije primere. Ovi gore navedeni su tužna prosečna slika. Zašto jedna tako dobra ideja sa potencijalom za suštinsku participaciju ne radi u praksi? Sa jedne strane, razumem roditelje koji su živeći u Srbiji naučili da se „sistemu ne treba zamerati“, naročito što ovaj deo sistema treba da brine o njihovoj deci. Zato odgovornost ne svaljujem na njih. Ali ne mogu da razumem uprave škola koje u situaciji ograničeniih resursa za sve i svašta, kao resurs ne iskoriste upravo roditelje. Ne samo da bi se na taj način uspostavljalo poverenje u uslovima potpuno suprotstavljenih pozicija percepcije odgovornosti roditelja i škola za dečiji školski uspeh i vaspitanje. Škole bi u roditeljima dobile savetnike, konsultante za različite oblasti (od građevinskih radova, do osavremenjavanja nastave), a verovatno , u određenim situacijama i finansijsku podršku. Ako direktor škole nije u stanju da 10 godina obezbedi sredstva za rekonstrukciju školskog dvorišta i jedini odgovor koji na to ima jeste: opština nema para, da li se smemo usuditi da mu predložimo i druge načine za obezbeđivanje sredstava? Kampanje sakupljanja novca u zajednici, donatorske večere, kontakte sa nekadašnjim učenicima, a sada uspešnim pojedincima? Verovatno je potpuno nesuvislo i razmišljati da li smemo. Ali samo dok nemate najdirektnije iskustvo ovakvog razgovora sa direktorom koji svaku novu ideju (koja podrazumeva izlazak iz zone komfora i njegov dodatni angažman) smatra atakom na sopstveni integritet, pokušaj smene i sl. A u takvim scenarijima, oni koji bi to i predložili suočavaju se činjenicom da njihovo dete treba da nastavi školovanje u ustanovi sa tim i takvim direktorom.

Pored što hitnije izmene zakonskog okvira koji reguliše rad saveta roditelja, jača njihovu ulogu i obavezuje organe uprave na implementaciju njihovih odluka, zato je potrebna podrška onim roditeljima koji se i pored svih opisanih uslova usuđuju da pitaju i predlažu. Zato se informacije o dobrim i uspešnim pričama moraju širiti, jer se roditeljima mora graditi poverenje o tome da je moguće i skroz u redu uticati na uslove u kojima njihova deca provode najveći deo dana. Da neće snositi odgovornost, ni oni, a ni njihova deca. A kada se jednom izgradi svest o mogućnostima promena, samo nebo je granica…

Ovu vrstu angažmana smatram osobinom odgovornog građanina bilo koje zajednice. Koliko god motivi za učešće u radu saveta roditelja škole bili uski, jer svi polazimo od činjenice da pre svega, želimo bolje uslove za našu decu sada, svaka sistemska promena koju roditelji iniciraju ostaje i budućim generacijama. A najvažnije od svega jeste da ova vrsta angažovanja ostaje izvan bilo kojih drugih struktura koje bi imale bilo koju vrstu interesa (političkih partija, udruženja, verskih zajednica itd). Građanski aktivizam čist kao suza i vođen najboljim namerama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari