Nedelja srpske mržnje je završena, vraćamo se vedrijim temama.

Bejah prošlog vikenda nekim poslom u Kopenhagenu – između ostalog i zato da bih „Kikiju“, „El Grandeu“ i drugim divnim podfamoznim stvorenjima dao povoda da napišu „magarac u Kopenhagen, magarac iz Kopenhagena“ – i tom se zgodom pod starost odadoh turizmu, naravno u granicama svojih skromnih mogućnosti. Obišao sam, recimo, „slobodni grad“, Kristijaniju, vlažni san mnogih generacija ex-Yu hipika i drogaša i tu se na licu mesta uverio da se slika o koju sam davnih sedamdesetih sklepao o Kristijaniji, u dlaku poklapa sa trenutnim stanjem stvari. Čisto sumnjam da se od tada išta (bitno) i promenilo.

Tokom obilaska primetio sam neke frapantne sličnosti između Kristijanije i srbijanskih kasaba, naročito u pogledu mnoštva straćara, derutnih zgrada išaranih grafitima, poprilično razvaljenih, ponegde i kaljavih ulica, načičkanih tezgama na kojima se (ipak postoje i razlike) – umesto rumunskih gaća, čokoladica i kojekakvih drangulija – prodaju hašiš i marihuana. Bilo je još sličnosti. Na primer nekoliko skulptura robokap-Bude, u estetskom smislu rođenog brata našeg robokap-Tesle i robokap-vojvode Stepe, ali je sličnost dana ipak bio neskriveni evroskepticizam stanovnika (i posetilaca) Kristijanije izražen natpisom na unutrašnjoj strani glavnog ulaza: „Sada ponovo ulazite u EU“. Ko biva… Videli ste šta je raj na zemlji, popušili ste dva-tri džointa, malo ste meditirali, osetili ste načas čari slobode, sad se lepo vratite u svet globalizacije i eksploatacije, zaradite pare, pa nam dođite opet.

Nakon obilaska Kristijanije – koja bi se mirne duše moga zvati i Gadžin Han – ukrcao sam se sa domaćinima u turistički brod, jer je Kopenhagen, jednu od nekoliko severnih Venecija, najbolje razgledati ploveći, jednim delom kanalima, drugim delom morem. Plovni put nas, između ostalih mesta, nanese i pored skulpture Male Sirene, zaštitnog znaka Kopenhagena, i brodić se na tom mestu zaustavi da bi mlađahna turistička voditeljka održala kraću govoranciju.

Saznao sam tako da je Mala Sirena iz Andersenovih bajki nedavno napunila sto četiri godine, a da su u to doba (i još neodređeno vreme potom) danski učitelji – kada bi dovodili školarce da je vide – Sirenine sise prekrivali platnom da se deca ne bi sablaznila ili, daleko bilo, strunila. U međuvremenu je protestantski seksualni moral relaksiran do te mere – to je valjda opštepoznato – da bi se današnja danska deca sablaznila kada bi Sirenu videli obučenu. Radna, međutim, protestantska etika ostala je netaknuta, možda je čak još stroža, ali to je tema sutrašnjeg nastavka putopisa.

P. S. Mislite li da mi podfamozni polusvet neće nabiti na nos da sam u Kristijaniji pio drogu?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari