Studentica na Harvardu, Kaavya Viswanathan, rođena je šesnaestog siječnja 1987. Kaavya još nije ni počela studij na Harvardu, a većje s nakladničkom kućom Little, Brown & co. potpisala ugovor za objavu dvije knjige uz gotovo pola milijuna američkih dolara predujma. Odmah je potpisan i ugovor za filmska prava sa slavnim DreamWorks SKG.

Knjiga How Opal Mehta Got Kissed, Got Wild and Got a Life (Kako je Opal Mehta dobila poljubac, podivljala i počela živjeti) prve je kritike dobila u ožujku i travnju 2006. godine. Uglavnom su ju kritičari prepoznali kao uspješnu mladu autoricu chick-lita, koji je u to vrijeme cvao na svjetskom tržištu knjiga. No, zamjetna je pažnja posvećena i etničkim osobinama knjige. Autorica je očigledno desi (kolokvijalni izraz za pripadnike južnoazijske populacije u angloameričkom svijetu, iz sanskrta, nešto kao naše zemo), a takva je i Opal, junakinja romana – integrirana uspješna mlada desi. Zapravo, autorica i Opal toliko nalikuju svojim životima da se Kaavya stalno morala opravdavati da nije ona Opal Mehta, iako su isto godište, istog porijekla, upisale isto sveučilište i obje žive u New Jerseyju.

Nakladnicima je to zapravo mnogo zanimljivije nego što se čini na prvi pogled. U utakmici za širenje svog udjela na tržištu, pet posto azijskih Amerikanaca nije zanemariva populacija. Osobito kad se ima na umu da je riječo brzorastućem i uglavnom mladom stanovništvu.

San se pretvara u noćnu moru

Bajka koju su napuhavali i indijski listovi (pogledajte članak u The Hindu: Novo ime koje Indiju čini ponosnom u svijetu) naglo se počinje urušavati 23. travnja iste 2006. godine kad u The Harvard Crimson izlazi članak o nesumnjivim podudarnostima u romanu o Opal Mehta i dvije knjige Megan McCafferty, poznate, ne tako mlade i neindijske spisateljice.

Podudarnosti su prevelike da bi ih se zanijekalo, pa se Kaavya ubrzo ispričava i kaže da je velika obožavateljica McCaffertty, „…i mogu pošteno reći da je bilo kakva tekstualna sličnost mog i njezina djela posve nenamjerna i nesvjesna. Moj nakladnik i ja planiramo objaviti izmjenjeni roman za buduće dotiske da bismo izbjegli svaku neumjesnu sličnost.“ Naravno, ovo nije upalilo. Kao što nije moglo upaliti ni kad su u raznim drugim listovima nastavili otkrivati sličnosti i prepisivanja iz drugih romana (zgodan pregled je dostupan na stranicama Wikipedije).

Kaavyja se našla na stupu srama, nakladnik je odustao od obrane i knjiga je povučena iz prodaje. Pripreme za snimanje filma su prekinute.

Tek jedna u dugom nizu

Zapravo, slučaj lijepe i mlade Kaavyje Viswanathan nije uopće usamljen. Posljednjih godina se gotovo identičnih slučajeva dosta nagomilalo. Poznat je slučaj jednog od najpopularnijih kineskih pisaca, mladog i lijepog Gua Jingminga, rođenog 1983. Objavio je većpet knjiga i iznimno je popularan, ali većsu tri knjige prepoznate kao plagijati, a platio je i jednu kaznu autoru izvornika. Svejedno, još uvijek student, na kineskoj Forbesovoj listi slavnih za 2004. zauzeo je stoto mjesto zbog „velikog talenta i zato što je komercijalno najuspješniji mladi autor u Kini“.

Pored plagijatora tu su i lažljivci, poput Norme Khouri. Random House Australia, australski izdavačnjezine kontroverzne knjige Zabranjena ljubav, povukao je knjigu iz prodaje i savjetovao svim knjižarima da učine isto… Sve je počelo kada je The Sydney Morning Herald objavio članak u kojem sumnjaju u vjerodostojnost spisateljičine „istinite priče“ iznesene u knjizi, a u kojoj autorica pripovijeda o zlostavljanju i neimaštini koje je iskusila tijekom odrastanja u Jordanu.

U novinama se, pak, tvrdi kako je osamnaestomjesečno istraživanje provedeno na tri kontinenta pokazalo kako je autorica, doduše, rođena u Jordanu, ali kako je veći dio svog života provela u SAD-u. Novine tvrde kako je autoričino pravo ime Norma Majid Khouri Michael al-Bagain Toliopoulos, te kako je u Jordanu živjela samo do svoje treće godine, a nakon toga, od 1973. do 2000. godine, u Chicagu, gdje je radila kao agent osiguravajućeg društva. Novine tvrde i kako se Khouri udala za američkog državljanina i kako ima dvoje djece. Spisateljica, pak, tvrdi kako nikada nije živjela u SAD-u, kako se nikada nije udavala, niti ima djecu. Novine su bile u pravu.

Knjigu je Random House predstavljao kao „potresne memoare jordanske žene čija je dugogodišnja prijateljica sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća bila žrtva ritualnog ubojstva, koje je izvršio – njezin vlastiti otac“.

Takvih lažiranja je posljednjih godina bilo još mnogo, no ovo je jedno od najvećih, jer je knjiga većbila plasirana na mnoga tržišta. Podjednako slavan je još jedino James Frey koji je navukao i Oprah (vidi: Milijun komadića).

Pored lažljivaca, tu su pozeri koji glume pisce, poput Madonne čije je sve slikovnice napisao Eitan Yardeni, koji inače piše kabaline religijske knjige, pa nije čudo da su Madonnina dela ispunjena naukom ove sekte. Posebno burne reakcije izazivaju memoari brojnih zločinaca koji svoje najkrvavije pohode pretaču u knjige i na njima zarađuju dok izdržavaju duge kazne.

No, nešto tu nije u redu, većste vjerojatno primijetili…

Pisci, urednici, nakladnici – Štima li tu sve?

Da, čini se da se pisci nastoje umiliti nakladnicima, pa makar to uključivalo prevaru, plagijat ili malo pretjerivanja. James Frey nije napisao Milijun komadića kao lažne memoare, većje nakon što mu je u više navrata odbijen rukopis prihvatio sugestiju nakladnika da se knjiga promovira kao autobiografija. Sad je veću nakladništvu poznat pojam Misery Memoir (memoari jada) – knjige koje opisuju strašna djetinjstva, poniženja, preobražaje kroz pad na društveno dno i ponovno uzdizanje i sve tako. Memoari jada se dobro prodaju, pa makar i ne bili istiniti. A, važno je što se dobro prodaje. Tu dolazimo do jednog jednostavnog pitanja, ali i mnogo složenijeg problema: tko danas bira što će nakladnik objaviti?

Pred stotinjak, pa i pred dvadesetak godina odgovor je bio prilično jednostavan – urednici. Ali, posljednjih petnaestak godina napisane su stotine i tisuće članaka, eseja i znanstvenih radova o nestajanju urednika iz nakladničkih kuća.

Urednici imaju sve osobine zastarjele tehnologije: spori su i skupi, preosjetljivi i tromi. U svijetu okrupnjavanja kapitala i imperativa brzog kruženja novca, to su neoprostivi nedostaci.

Stoga, urednici polako odumiru – doslovce i metaforički. Stari ugledni urednici se umirovljuju, a novi ni ne dobivaju priliku u rastućim gigantima svjetskog nakladništva.

Velike brojke, mala pamet

Iako to ponekad djeluje deprimantno jednostavno, svrha ekonomije kako ju danas shvaćaju ulagači je donijeti više nego što je uloženo, i to što prije. Nakladništvo, kao i mnoge druge proizvodne i uslužne djelatnosti, proteklih je godina doživjelo snažan zalet okrupnjivanja, te se uvelike smanjio broj nakladničkih kuća koje imaju zamjetne udjele na tržištima knjiga. Poseban fenomen su, pri tom, nakladnički divovi koji istovremeno djeluju na više najvećih svjetskih tržišta knjiga: SAD, Japan, Njemačka, Kina, Velika Britanija, Francuska, Španjolska… Najpoznatiji među njima je Bertelsmann, čiji je nakladnički odjel Random House, ujedno najveća nakladnička kuća na svijetu (izdaju 11.000 novih naslova godišnje).

Kako se u nakladništvu velike i nagle dobiti ostvaruju vrlo rijetko (svi bi htjeli biti vlasnici Potteromanije, ali nitko ne može jamčiti da će se nešto slično ikad ponovo dogoditi), upravni odbori se svojim ulagačima češće moraju ulagivati prikazujući rast udjela na tržištu, nego ostvarene dobiti.

Gdje i kako povećati udio na tržištu? To su pitanja za marketinške odjele, za one koji u njima kopaju za tržišnim nišama koje nisu dovoljno dobro pokrivene ili su konkurenti dovoljno slabi da bi ih se moglo kupiti ili pregaziti. To nisu pitanja za urednike, jer urednik ne zna stvoriti knjigu zacrtanog profila. Urednik, skup i trom, može stvoriti dobru knjigu od solidnog rukopisa, ali najčešće slabo korisnu za širenje udjela na tržištu. I zato, uz malo sreće sklonit će se u odjele za lijepu književnost i gledati kako ga mladi marketinški lavovi višestruko nadilaze svojim prihodima. Druga opcija je odvažiti se u stvaranje vlastite nakladničke kuće ili, pazi sad, pakirne agencije (packager, eng.).

Novi nakladnički poredak

Dakle, Upravni odbor zna što želi – hitove i porast udjela na tržištu. Šefovi odjela prodaje znaju što moraju – proizvesti hitove i zauzeti nove niše tržišta. Istraživanja će obaviti sami, za to su školovani. No, što kad doznaju da im je potreban serijal knjiga o adolescentici koja pripada azijatskoj skupini – jer, istraživanje pokazuje da ta niša nije dobro pokrivena i može se osvojiti nov dio teritorija. Pri tom, chick-lit je dokazana kvaliteta za osvajanje tržišta, žene ionako čine dvije trećine kupaca knjiga, a južna Azija je najbogatiji izvor rastuće azijatske populacije u SAD-u.

K tome, marketinški genijalci znaju da knjigu prodaje identifikacija s piscem, zato autorica mora biti mlada i lijepa, možda uz koji životni nestašluk, ali ne takav da bi se roditelji zabrinuli za svoju djecu koja čitaju njezine knjige.

Da, puno je to zahtjeva! Marketinški genijalci znaju što će se dogoditi ako s tim zahtjevima stignu do šezdesetgodišnjaka koji namćorasto kopa po rukopisima i stavlja redaktorske oznake uz rubove – ništa. Treba im vanjska pomoć. Treba im outsorcing. Trebaju im pakirači!

Na Balkanu još ne postoje pakirači u industriji knjiga, iako je pakiranje i u nas dobro poznat postupak izmišljanja atraktivnog sadržaja. Pakirači su zapravo treća generacija autorskih agencija. Prvo su agenti zastupali autore, zatim su skauti tražili dobre autore i pomagali im da dođu do nakladnika, a danas pakirači smišljaju knjižne projekte ili dobivaju u zadatak izvesti određen projekt za nakladničku kuću. Vratimo se sad našoj Kaavyji s početka priče.

Možemo i sami, ali ti bolje izgledaš

Kako je Kaavyja postala pisac? Svoje radove pokazala je gospođici Cohen iz agencije koja joj je pomogla pri upisu na Harvard. Cohen je kontaktirala agenciju William Morris, koja je preporučila medijsku tvrtku Alloy Entertainment. Medijska tvrtka, zapravo je najčešće drugo ime za pakirače (sad većdomišljati čitatelj prepoznaje balkanske pakirače koji po narudžbi šiju TV emisije za komercijalne kanale). Alloy Entertainment je među ostalim tvorac serijala Gossip Girl – elitne tinejdžerke s Manhattana u problemima seksa i drugih, ne manje napetih, odnosa. (Sjećate se onoga o identifikaciji? Čak svaki treći Britanac knjigu kupi da bi izgledao inteligentno). Zanimljiva stvar s tim serijalom je da je prvih osam nastavaka potpisuje Cecily von Ziegesar, ali posljednja tri nastavka su ghostwritten – napisao ih je nepoznat autor po narudžbi.

Ovdje dolazimo do zatvaranja kruga – od anonimne želje za osvajanjem tržišta do anonimnog pisca. Odnosno, je li to uopće pisac? Je li sedamnaestogodišnja Kaavyja imala izbora kad je Alloy Entertainment ponudio ugovor? Michael Pietsch iz Little, Brown & co. kaže da je spominjani predujam ipak malo manji od pola milijuna dolara i da je podijeljen između Alloy Entertainment i Kaavyje. Ma, nije li?!

Mlada Kaavyja se našla ponukana objasniti da je sama napisala (ili prepisivala) roman, a da to nije učinio Alloy Entertainment. Vjerujete li joj?

Vjerujete li da sedamnaestogodišnja harvardska brucošica, pred potpisom polmilijunskog ugovora i s perspektivom snimanja filma po djelu koje potpisuje, nije dovoljno opijena svojim izgledima i meteorskim uspjehom da bi pristala na svaku igru koju joj iskusni pakirači predlože? Obično su stvari uvijek jednostavne, pa tako je vjerojatno bilo i ovaj put. Kaavyja je dobila novce i izvisjela kao Pedro, a mašinerija je nastavila dalje.

Autorstvo kao kolateralna žrtva

Pri tom je, poskrivečki nestalo autorstvo. Knjige nisu autorski uvidi ili domišljaji, većnaručeni sadržaji koji ispunjavaju zahtjeve marketinških odjela. Pakirači su tek izvršitelji koji se brinu da nakladniku ruke ostanu čiste i da se može osjećati „prevareno“ nakon što je naručio kakav treba biti pisac, kakva knjiga i kakav kraj, jednako kao što je naručio format knjige, boju naslovnice ili veličinu oglasa u novinama. Odjednom, kad otkriju da autorica baš i nije izvorna autorica, iako su je ionako izabrali zbog lica, stasa, dobi i nacionalnosti, a to je sve pošteno ispunila, nakladnici je se odriču kao varalice?! No, zašto nakladnici još igraju na originalnost i autorska prava, to je za neku drugu priču. Ovdje možemo samo ustvrditi da im je to još uvijek neophodno i ne vole da kupci knjiga misle da autori zapravo više i ne postoje, da su pregaženi marketinškim dijagramima.

Pred par godina Sunday Times izveo je eksperiment i poslao početne stranice romana In a Free State V.S. Naipaula (nobelovca i dobitnika Bookera), te Holiday Stanleyja Middletona (dobitnika Bookera) na adrese dvadeset i jedne književne agencije. Oba romana su u sedamdesetima dobila nagradu Booker. Za Naipaula su dobili samo odbijenice, ako i to. Za Middletona su stigle odbijenice i jedna pozitivna recenzija s ponudom za suradnju.

Na to je sedamdesettrogodišnji Naipaul rekao „svijet se promijenio u međuvremenu“ otkad je roman napisan. Dodao je: „Da biste uvidjeli da je nešto dobro napisano i napisano na privlačan način potrebno je mnogo talenta, a toga danas više ne nalazimo mnogo. (…) Uz sve druge današnje oblike zabave preostalo je vrlo malo ljudi koji prepoznaju dobar ulomak teksta.“

Zapravo, Naipaul nas navodi prema tužnom zaključku – književna industrija u svojoj najrazvijenijoj formi više za cilj nema proizvesti dobru knjigu, većpostaje produžetak sveprisutne industrije zabave, pa stoga ni nema potrebe za uposlenicima koji bi nešto više znali o samoj književnoj vrijednosti, dovoljno je da znaju zapakirati proizvod naručena sadržaja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari