U planu pokretanje proizvodnje tosta u Srbiji 1Tržištu godišnje isporuči oko 15.000 tona proizvoda: Pekarna Grosuplje

Sudeći prema rezultatima Ankete o potrošnji stanovništva koju je sproveo Republički zavod za statistiku, potrošnja hleba i peciva u Srbiji opala je u prethodnih devet godina za 17,5 odsto. To, izraženo u kilogramima, znači da je prosečna potrošnja hleba i peciva po glavi stanovnika smanjena za 17,8 kilograma pa sada svaki stanovnik Srbije pojede oko 83 kilograma hleba godišnje, umesto 101,8 kilograma koliko je konzumirao pre gotovo jedne decenije (inače, norma za obračun potreba za hlebom je 300 grama dnevno po stanovniku).

P { margin-bottom: 0.21cm; }Doduše, smanjen je za oko 32.000, i broj stanovnika Srbije, pa je i to, u izvesnoj meri, uticalo na ovakvu statističku sliku. Ali, uprkos ovoj silaznoj putanji kad je reč o potrošnji hleba, u odnosu na Slovence koji pojedu u proseku oko 64 kilograma hleba godišnje, mi još spadamo u kategoriju velikih potrošača te životne namirnice koja pritom nije tako visokog kvaliteta kao u Sloveniji. U to su mogli da se uvere i novinari nekoliko beogradskih redakcija koji su nedavno posetili Pekarne Grosuplje, koja posluje u sastavu kompanije Don Don, a potvrdu smo dobili i od Jerneja Krč tehnolog razvoja u ovoj pekari.

– Za dobar hleb, koji se prepoznaje po hrskavoj kori, zlatnoj boji, kao i po karakterističnom mirisu i ukusu, potrebna je dobra sirovina, pre svega kvalitetno brašno i kvasac. Mi većinu sirovina koje koristimo u procesu proizvodnje sami razvijamo a u Sloveniji se najviše prodaje mešani hleb od pšeničnog i ražanog brašna. Sirovine, pre svega pšenično brašno, nabavljamo na domaćem tržištu, dok kvasac i neke posebne vrste brašna uvozimo. Tako, recimo, kukuruzno brašno uvozimo iz Hrvatske, a heljdino iz Austrije i Nemačke. To praktično znači da smo uspeli da dostignemo odgovarajući kvalitet pšenice. Znam da se u Srbiji najviše proizvode beli i polubeli hleb, ali sigurna sam da bi na dobar odziv kod potrošača naišao i kukuruzni, kao i hleb od spelte – kaže Jerneja i priznaje da se u Srbiji pravi dobar somun za koji oni nemaju odgovarajuću tehnologiju.

Osnovana još 1951. godine Pekarna Grosuplje danas je sinonim za najbolji hleb, o čemu svedoče i brojne nagrade za visok kvalitet, između ostalog i prestižna nagrada „Maison de Qualite“, koja se dodeljuje za izuzetna dostignuća u unapređenju kulture hrane. Iz pogona ove pekare, u kojoj je zaposleno 243 ljudi, tržištu se godišnje isporuči oko 15.000 tona proizvoda.

Baš kao i Slovenija ni Srbija ne zavisi od uvoza pšenice (a ni pšeničnog brašna), a proizvodnja ne samo da pokriva domaće potrebe, već ova žitarica zauzima zavidno mesto u izvozu poljoprivrednih proizvoda. Prema podacima RZS prošle godine izvezeno je 445.559 tona pšenice (uvezeno je oko 1.000 tona), i 155.185 tona brašna (uvezeno samo 484 tona). Čak 44 odsto od ukupnog izvoza pšenica Srbija plasira na tržište EU, pri čemu je 90 odsto evidentirano kao izvoz u Rumuniju, zbog transporta preko luke Konstanca. Kada je reč o pšeničnom brašnu 98 odsto izvoza ostvaruje se sa državama CEFTA. Srbija, dakle, nema problema sa količinom pšenice i brašna, ali sudeći prema izjavi Alenke Mozetič Zavrl, članice Uprave za finansije i tržišne poslove u kompaniji Don Don, kvalitet sirovina je, uz nelojalnu konkurenciju, jedna od najvećih prepreka sa kojima se ova kompanija suočava na srpskom tržištu.

– Kad smo krenuli sa mlinom u Zrenjaninu mislili smo da ćemo moći da napravimo dobro brašno, ali brzo smo shvatili da u Vojvodini nema tako kvalitetne pšenice. Trebalo nam je više od godinu dana da postignemo kakav-takav dogovor sa zadrugama koje su obećale da će njihovi kooperanti posejati pšenicu klase A1 koja je nama potrebna. Ipak, ohrabruje činjenica da su poljoprivrednici spremni za saradnju. S druge strane, zakonska regulativa nas obavezuje da proizvodimo 35 odsto hleba „sava“ a mi smo spremni da potrošačima ponudimo i druge vrste. Ali ako na tržištu postoji vekna od 25 do 30 dinara onda je nerealno očekivati da ponudimo hleb koji će koštati, recimo, 300 dinara – objašnjava Alenka Mozetič Zavrl.

Objašnjavajući zašto su odlučili da gro proizvodnje presele u Srbiju ona kaže da su posle ulaska Slovenije u Evropsku uniju počeli da razmišljaju o tome kako da „napadnu“ to tržište, a prvi korak bio je kupovina, 2008. godine, pekare PDM u Pudarcima nadomak Beograda. U međuvremenu su preuzeli još nekoliko pekara tako da danas, osim proizvodnog pogona u Pudarcima, u sastavu kompanije posluju još i Fidelinka pekara (Subotica), Žitoprodukt (Zrenjanin), Žitopek (Niš), Žitoprodukt (Kragujevac), MS pekara (Jakovo) i Zlatni Pek (Leskovac). Sada pokrivamo celokupno tržište Srbije svežim hlebom a u pojedinim pogonima proizvodimo i specijalne vrste hleba. Grupa Don Don je do sada, u rast pekarske industrije na tržištima na kojima posluje (Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Bugarska i Hrvatska), uložila oko 50 miliona evra, a u planu je i osvajanje novih tržišta. Procenjuje se da će zajedno sa Pekarnom Grosuplje u 2016. ostvariti oko 100 miliona evra prometa, što je stavlja na prvo mesto među pekarskim kompanijama u regionu.

– U ovom trenutku u Srbiji zapošljavamo oko 1.000 ljudi, a ako računamo i distribuciju, onda broj zaposlenih premašuje 1.300 i spremni smo za nove akvizicije ne samo u Bugarskoj i Rumuniji, već i u Srbiji, gde smo planirali da u 2017. godini pokrenemo savremenu proizvodnju tosta. U narednih pet godina planirano je i širenje maloprodajne mreže – najavljuje Alenka Mozetič Zavrl.

Komentarišući podatak da je kupovina pekare Grosuplje realizovana uz kreditnu podršku EBRD Alenka kaže da je to potvrda da je Don Don na pravom putu s obzirom na to da ta banka ne ulazi u rizične poslove. A na pitanje šta će kupovina Pekarne Grosuplje značiti za potrošače u Srbiji ona podseća da je reč o, tehnološki, veoma razvijenom pogonu što znači da će znanje tehnologa zaposlenih u toj pekari moći da se prenese i na druge pogone. „Osim toga to nam otvara mogućnosti za saradnju sa novim trgovcima, konkretno, to znači da ćemo smrznute proizvode koje proizvodimo u Srbiji moći da plasiramo i na druga tržišta. Činjenica je da smo mi jedina pekara koja ima sve standarde koji u pekarstvu postoje što je veoma važno jer nam to otvara vrata velikih trgovinskih lanaca“, naglašava Alenka.

U osam pogona u Srbiji proizvede se više od 600.000 vekni hleba dnevno, kao i oko 55.000 pakovanja različitih vrsta peciva i krofni. Godišnja proizvodnja pekarskih proizvoda premašuje 70.000 tona. Kad je reč o vlasničkoj strukturi Don Dona najveći udeo od 40 odsto ima finski investicioni fond KJK, a po 30 odsto kapitala imaju Aleš Mozetič i Alenka Mozetič Zavrl.

Nelojalna konkurencija

– Jedna od karakteristika srpskog tržišta jeste da je podeljeno na male pekare i na industrijske pogone i sa udelom od 25 odsto mi smo najveća industrijska pekara. Iz ove perspektive posmatrano prva akvizicija realizovana u Srbiji bila je dobar poslovni potez, s obzirom na to da smo ušli na veliko tržište što nam je omogućilo solidan rast i najzad stekli smo dobru osnovu za preuzimanje pekare Grosuplje. druge strane mi poslujemo kao pravni subjekti koji poštuju propise za razliku od nekih firmi koje ne poštuju zakonsku regulativu. To znači da smo suočeni sa nelojalnom konkurencijom. Drugim rečima, u Srbiji se susrećemo sa mnoštvom malih tržišta s obzirom na to da svaki grad ima bar po jednu malu pekaru – tvrdi Alenka Mozetič Zavrl, članica Uprave za finansije i tržišne poslove u kompaniji Don Don.

Prosečna potrošnja hleba i peciva u Srbiji (po stanovniku)

  • Region Količina (u kg)
  • Južna i istočna Srbija 92,07
  • Šumadija i zapadna Srbija 89,94
  • Vojvodina 81,41
  • Beograd 70,04
  • Srbija (prosek) 83,71

Proizvođači pšenice mogu da računaju i na predžetveno finansiranje

Poljoprivredni proizvođači u Sloveniji su, uz podršku Ministarstva poljoprivrede, počeli da uzgajaju visokokvalitetnu pšenicu, i zahvaljujući tome pekarska industrija, već godinama unazad, ne zavisi od uvoza pšeničnog brašna. Na pitanje da li se taj recept može primeniti i kod nas u Ministarstvu poljoprivrede i zaštite životne sredine kažu da se uz dobar sortiment, kao i primenu adekvatne i pravovremene agrotehnike može uticati ne samo na povećanje prinosa, što je u interesu poljoprivrednog proizvođača, već i na kvalitet pšenice. „U zavisnosti od budžeta kojim raspolaže, Ministarstvo podstiče primenu agrotehnike davanjem osnovnog podsticaja po hektaru biljne proizvodnje i regresiranjem repromaterijala. Poljoprivrednim proizvođačima dostupni su i povoljni krediti za nabavku repromaterijala, opreme i mehanizacije, kao i podsticaji za investicije u primarnu poljoprivrednu proizvodnju. Kad je reč o proizvodnji pšenice, ratari mogu da računaju i na sredstva namenjena za predžetveno finansiranje. Zakonom o finansiranju i obezbeđenju finansiranja poljoprivredne proizvodnje primarnim poljoprivrednim proizvođačima omogućeno je da kao sredstvo obezbeđenja pozajmice koriste zalogu na budućim poljoprivrednim proizvodima (budućem rodu) a u ulozi finansijera se, osim komercijalnih banaka, mogu naći i industrijske firme, trgovinske kuće…“, ističu u Ministarstvu poljoprivrede.

U Srbiji se uglavnom proizvode beli i polubeli hleb ali se procenjuje da bi na dobar odziv kod potrošača naišao i kukuruzni, kao i hleb od spelte. U Ministarstvu tvrde da se spelta već proizvodi na našim poljima, kao i da su specijalne vrste, pa i kukuruzni i hleb od spelte, sve više zastupljeni. Ukazuju i na podatak zvanične statistike da je u 2015. godini potrošnja svih vrsta hleba iznosila 76,7 kilograma po članu domaćinstva.

M. S.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari