Francuska: Zakon o radu između ulice i parlamenta (2) 1

Klasni sukobi u Francuskoj se zaoštravaju, iako je zgledalo da će ulični protesti, od momenta kad je zakon na silu proguran kroz skupštinsku proceduru, početi da gube dah. Dogodilo se suprotno: na inicijativu dva vodeća sindikata, CGT i FO, štrajkovi su podigli borbu na viši nivo: sila argumenata naspram gluvoga pretvorila se u argument sile.

P { margin-bottom: 0.21cm; }Posle kamiondžija, čiju je akciju blokade platformi i saobraćajnica vlada pokušala da umrtvi mucavim obećanjem da se zakon o sniženju cene prekovremenog rada neće primenjivati u njihovoj grani, u štrajk su stupili najpre radnici četiri (od ukupno osam), velike rafinerije nafte, izazivajući poremećaj u snabdevanju benzinskih pumpi, a kada je u utorak u ranu zoru vlada brutalnom policijskom silom rasterala štrajkačku stražu u rafineriji Fos-sur-Mer, blizu Marseja, svih osam rafinerija su prekinule rad. Vlada je počela parolom: „Bez panike“!, da bi tri dana kasnije počela da crpi gorivo iz državnih rezervi i da razmišlja o bonovima, jer u psihozi nestašice potrošači prave rezerve goriva, uz pretnju štrajkačkom pokretu: „Bez milosti“! Železnica, metro, civilna avijacija, nuklearke koje proizvode 80 odsto električne energije – jedan sektor za drugim ulaze u delimični ili totalni, ali vremenski neograničen, štrajk. Sa ili bez specifičnih zahteva, svi ističu zahtev za povlačenjem novog zakona o radu. U nedostatku političkog releja, sindikati, a posebno najborbenija CGT, postaju direktna opozicija vladi. Oprezni predvodnik ovog sindikata, i tek nedavno izabran, Filip Martines, ne može više da ustukne, kao ni šef vlade, antiradnički naoštren Manuel Vals. Štampa uveliko spekuliše ko će dobiti ovu rundu, Martines, ili Vals, dok jedna anketa državnog radija pokazuje neočekivani rezultat: uprkos brojnim smetnjama u privatnom i profesionalnom životu koje uzrokuje nestašica goriva, na pitanje: da li rafinerije treba deblokirati policijskom silom? čak 67 odsto ispitanika glasalo je protiv, a 30 odsto „za“. Očito, većina radnih ljudi podržava socijalni protest. Zauzvrat, desnica, kako ona konzervativna, tako i ona reakcionarna (Le Pen), traže od prvog ministra da zabrani štrajkove i ulične manifestacije. Kritična tačka će se dostići narednih nekoliko dana: hoće li i privatni sektor krenuti u štrajk? Ukoliko generalna paraliza preraste u generalni štrajk, vlada će morati da položi oružje i da povuče zakon o radu, kao što je svojevremeno u sličnom antiradničkom zakonskom poduhvatu morala da se preda desnica na vlasti.

Ovaj letimični pregled ključnih momenata trenutne situacije u Francuskoj, koja se svakog dana može promeniti, ne znači da je suvišna analiza onog što se dogodilo prethodnih dana. Izmene zakona o radu prošle su skupštinsku proceduru u znaku ukaza 49.3, ali ništa nije konačno usvojeno s obzirom na to da Predlog zakona treba da ide u Senat, gde desnica ima većinu i koja ga neće usvojiti. Ta procedura će trajati bar dva meseca, a sindikalni pokret koristi vreme za širenje akcije za povlačenje zakona. Evo kako je zakon izglasan. Desnica je pre dve nedelje pokrenula izglasavanje nepoverenja vladi. Levica ne može glasati za rezoluciju desnice, jer ova od vlade zahteva još više liberalizma i odrešene ruke kapitala, dok parlamentarna levica (desetak komunista), zeleni (još desetak poslanika) i socijalistička levica (tridesetak poslanika) traže od vlade da preokrene kurs politike socijalne kontrareforme, koja se svuda potpuno proizvoljno naziva „reformom“. Ta leva parlamentarna opozicija je skupila 56 potpisa, a treba joj 58, da bi njen zahtev kao izraz desetog dela poslaničkog tela imao formalnu važnost. A da bi oborila ponuđeno zakonsko rešenje, potrebna joj je apsolutna većina od 289 poslanika. I šta se zbiva? Jedna od mnogobrojnih struja unutar Socijalističke partije, koja se izjašnjava protiv vladinog kursa, ali ne želi cenzuru vlade, ne daje pristanak, levica ostaje bez dva neophodna potpisa, izlazi iz skupštinske dvorane u momentu izglasavanja rezolucije desnice, koja po očekivanju svih ostaje u manjini, i zakon prolazi! Levica jednim parlamentarnim trikom spasava obraz, a ni desnica nije razočarana. Kao politički zastupnik sindikata poslodavaca, koji nije baš zadovoljan ovim za njega polovičnim zakonskim izmenama, ona smatra da je za nju prerano da preuzme vruć krompir u svoje ruke. Ako Olanda obori njegov vlastiti narod koji ga je izabrao, a taj narod nema vlastitu političku alternativnu formulu, vlast će pasti u ruke desnoj opoziciji, koja je, baš kao i levica, mozaik bezidejnih opcija i struja. U takvim okolnostima otpor zakonu na ulicama je zahvatilo razočarenje, ali tada su sindikati pozvali na štrajkove i uspostavili kvalitativno nov odnos snaga. Na terenu su postajale sve prisutnije inicijative ultraradikalnih manjina, protiv kojih ministar policije uvežbava specijalne jedinice, bez straha da protiv sebe okrene široko javno mnenje, kao u gradu Renu gde je opština dala jednu salu na korišćenje antikapitalističkoj levici. Na mig odozgo predsednik opštine je povukao svoju odluku, a ministar je na 200 levičarskih aktivista poslao 500 dobro naoružanih specijalaca da ih silom istera napolje.

Slike protesta kruže TV ekranima i socijalnim mrežama. U prizemnom policijskom duhu ministar nastoji da napravi amalgam između širokog, moćnog, jasno opredeljenog i miroljubivog socijalnog pokreta i malobrojnih radikalnih potpaljivača. Ali Ren se mogao obiti o glavu predsednika kao što se Sorbona obila o glavu De Gola 1968. kada je „neproporcijalna upotreba sile“, odnosno, divljačko ponašanje policije naspram studenata diglo radnički pokret i celu naciju na noge. Sada kad se na isti način vlada obračunava sa radnicima u štrajku, koji nikakve veze nemaju sa anarhističkom retorikom, Olandov premijer Manuel Vals podstiče svog ministra policije da ne popusti pred „udarom na autoritet države“ i da suzavcem ućutka masovno nezadovoljstvo. Pod pritiskom nestišljivih klasnih antagonizama između rada i kapitala, socijaldemokratska opcija kolaboracije ili partnerstva doživljava svuda u Evropi teške poraze. Francuski socijalisti, kaže jedan televizijski komentator, je partija u mrvicama. Izborni rejting krajnje desnice Marin Le Pen u Francuskoj nije ništa manji nego onaj u Austriji. Oland je hipnotisan pogledom u politički ponor koji se otvara pred njim, svakog dana na televiziji tvrdi da neće ustuknuti pred štrajkovima i manifestacijama, a glas mu je svakog dana sve slabiji. Nada se da će iduće godine na izborima u drugom krugu imati za protivnika Marin Le Pen, koju demokratski segment buržoazije nikako ne želi da vidi u Jelisejskoj palati, a nije sigurno ni da će proći prvi krug. Ne želi da vidi ni da je u svoju vlastitu vladu uveo trojanskog konja finansijskog kapitala, Emanuela Makrona, ministra privrede i zastupnika krupnih bankarskih interesa, koji mu vrlo lako može postati najopasniji protivnik.

Autor je saradnik Centra za razvoj sindikalizma

glosa

Ukoliko generalna paraliza preraste u generalni štrajk, vlada će morati da položi oružje i da povuče zakon o radu, kao što je svojevremeno u sličnom antiradničkom zakonskom poduhvatu morala da se preda desnica na vlasti

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari