Panika pobednika 1

Pišem ovaj tekst na Veliki četvrtak da ne bih (ja grešni nevernik) dopao Velikog petka, toga teškoga dana kad su i moja baba i moja mati obavljale samo minimalne kućne poslove, ne dajući osim valjda disanja drugoga znaka da su žive.

Pišem, dakle, dok pravoslavni hrišćanski svet kao i prethodnih dve hiljade godina privodi kraju svoju Strasnu sedmicu, u ritualima koji mu možda olakšavaju život u ovoj dolini suza. Sav taj svet, kažem, ide smirenju, osim – međutim – Vučićeve nezaustavljive političke mašinerije: ona ne zna šta je dosta. Nastranu mi, ni Hrist ni njegov vaskrs ne čine joj se dovoljno velikima da ih ona ne bi probala baciti u svoju senku. Svaki je mesija eto isti: misli da je upravo on onaj najveći.

Šta bi mogli biti stvarni razlozi za džumbus koji Vučić pravi posle izbora koji su mu doneli uverljivu izbornu pobedu? To je jedno zbilja obično pitanje koje postavlja svako ko normalnim očima posmatra ovu čudnu paniku pobednika. Jedan deo odgovora mislim da bi trebalo potražiti u analizi ciljeva što ih je Vučić postavio sebi kad je raspisivao ove izbore koji su u izvesnom dubljem demokratskom smislu bili vrsta državnog udara – bili su, naime, ničim izazvani, osim voljom onoga koji ih je raspisao. Ostavićemo priče o reformama i budućnosti na stranu (o zlatnom dobu Srbije koje, čujem, Vučić spominje večeras), jer to su priče svakoga izbornoga demagoga u zadnjih dvesta godina, ja sam tri stvari video kao glavne u njegovome planu. Prvo: da dobije apsolutnu većinu, i izbaci Dačića iz igre. Drugo: da politički najzad anektira Vojvodinu. I treće: da skloni sa političke scene Demokratsku stranku.

Kad se u nedelju uveče, dva i po sata po zatvaranju birališta, prvi put pojavio da kaže ocenu izbora, znao je da je ostvario samo jedan cilj: Vojvodinu. Pa i to ne onako kako je želeo, jer je onaj kojega je zamislio da mu da neophodnu vojvođansku legitimaciju (da mu igra Milana Nedića!) doživeo fijasko. Nenad Čanak. Ali, stavimo tu ipak plus. Takav-kakav je, slabiji nego ikad, Čanak bi svejedno mogao biti odabran za srpskog partnera u pokrajini, i to ne zato da bi se nešto pitao u Novom Sadu nego zato da bi bio ućutkan u državnom parlamentu u Beogradu. Videćete, to sad postaje važno.

Likvidacija Demokratske stranke, koju stigmatizacijom i satanizacijom sistematski sprema nekoliko godina, nije, međutim, uspela. Minus. Kao demokratski skorojević, Vučić je, nema sumnje, umislio da je on dovoljan da predstavlja sve što je, je li, demokratsko u ovoj zemlji, ali bez onih koji bi mogli podsećati na stvarnu demokratsku tradiciju srpskog naroda u kojoj on nije ponikao, i koja ga nije iznedrila. (Biti predsednik Demokrata bez Demokrata, mnogi to vide kao njegov politički san.) Nekih dvesta dvadeset hiljada građana prozrelo je tu nameru i isprečilo se da bude ostvarena, dajući glasove za to da se očuva – podvlačim ovo – pre svega jedna nacionalna institucija a ne pre svega jedna stranka i njeni današnji lideri.

Minusu sa demokratama priključio se Vučićev ipak najveći minus sa ovih izbora: dobio je čitavu armiju poslanika manje nego što je imao kad je krenuo u intifadu! Ponovio se Miloševićev i Tadićev slučaj: samouvereni, raspisali su izbore kad nisu morali, i izgubili ih. Govorim ovde o trendu – jer i trendovi su deo svakog rezultata! – koji je tipičan trend pada. Krenulo je nadole, i to je jedino što Vučić nije želeo, i što ne odgovara njegovoj ranjivoj, narcisoidnoj političkoj psihologiji. Što je najgore, Dačić kojeg je nameravao pustiti niz vodu možda će mu zatrebati kao jedini izlaz za iole stabilnu vladu, potencijalno verniji od mnogih i sa same njegove liste. Ti dosad nisu kod njega vredeli ništa, sad će ih morati plaćati suvim zlatom.

Sve je ovo Vučić znao već u nedelju uveče – gore od goreg – i zato ne čudi što ga je Mekalister u ponoć zatekao samog u stranačkoj kancelariji među nekim papirima, bez trubača i šampanjca. Vučić govori da to je njegov stil, ta smernost!, ali biće da je drugo po sredi. Jer, prenemaganje se nastavilo sutradan (koliko se čuje) na sastanku rukovodstva stranke, gde je govorio o umoru, na smrt plašeći tu svoju partijsku ćeliju odlaskom, i dizanjem ruku od svega. Bio je to, svakako, blef, dostojan njegovih svih ostalih blefova, izrečen, međutim, u nemoći da se objasni drugi jedan problem, veći i od neostvarenih izbornih ciljeva: to je ulazak nepoželjnih lista u skupštinu. I tu je drugi deo odgovora na ono pitanje o džumbusu i panici pobednika. Hajde Dveri, Sanda Rašković (koje je na putu da izbaci), te Tadić i Jovanović: ali Saša Radulović! Odjednom se suštinske stvari srpske politike nisu više ogledale u naoko jasnoj pobedi, nego u paklu cenzusa, u one zapravo dve-tri stranke koje je neka plima kao davljenike izbacila na suvu obalu. Tu se, međutim, odjednom počela da ocrtava budućnost. Zato niko više ne govori o Vučićevoj nego o pobedi malih, marginalnih lista. Preovlađujuća je javna percepcija odjednom da vlada više nije centar suštinskih zbivanja, ni njen program, ona se premeštaju u parlament. Prenosi zasedanja uništiće sve rijalitije, biće daleko zanimljiviji od njih, ne neminovno po lošim scenama. Štampa neće smeti da zaostaje za skupštinom, itd., itd. Nalazimo se, dakle, pred jednom novom društvenom dinamikom. Kad je to shvatio, tu realnu viziju, Vučić je reagovao sa ovim što sad imamo pred sobom: njegova izborna komisija prevrće i tumba, pa niko više ne zna na šta će na kraju izaći. I dok su – ostanimo još malo kod Velikog četvrtka – na Veliki četvrtak dolazili Isusu da ga vode, i dok im je on govorio, kako svedoči Jevanđelista Luka: “Ovo je vaš čas i vlast tame”, na isti ovaj dan grupa prof. Đurđevića i Miladina Kovačevića do ponoći besomučno radi po nalogu jednog uplašenog vođe ne bi li se stvari vratile pod njegovu apsolutnu kontrolu. Jer on ne zna da vlada demokratskom većinom, nego kao i svaki apsolutista, jedino apsolutnom. To čitavome slučaju daje novu dimenziju. Ova situacija, naime, kod stranih partnera rađa podozrenje da Vučić nema demokratskog potencijala da podnese ni realnu pobedu, a nekmoli realan poraz. Telegram Stejt dipartmenta u tome smislu govori dovoljno: on je upadljiv korak nazad u dosadašnjoj podršci koja mu je pružana iz Vašingtona. Poruka o izborima – lepo ste videli – nije naslovljena personalno na njega, vrlo je tehnička, krajnje je suzdržana. Hladan tuš.

Ovo je, dakle, pobeda sa genetskom greškom, u koju je upisana mogućnost njenoga poraza. Pa pogledajte: ne znam da je iko ikad u novijoj istoriji Srbije tako skandalozno govorio o parlamentu kao što je nekidan govorio Vučić: o tome da ga nije briga za skupštinu, neka se tamo gađaju cipelama, neka rade šta hoće, kaže. Ali je očito da ga je jedino briga upravo i jedino za to. Nije reč o cipelama, one su svojevremeno bile njegovo oružje. Tamo će on biti označavan za centar korupcije. To obećava lista Dosta je bilo. Biće prozivan za dželata srpske krhke demokratije. Obećavaju to dokazivati ostali. Postoji, drugim rečima, klima da bi se upravo na osnovi takvoga pristupa tamo mogla strpljivo konstituisati jedna antanta kojoj je cilj da osporava Vučića isključivo stoga što joj je cilj da povrati duh demokratskog poretka, da se uspostavi, dakle, vladavina prava, unese u društveni život praksa istinskog reformizma i evropejstva, i obezbedi mnoštvo sloboda koje se inače polako ali sigurno ukidaju i nestaju. Ovaj ozbiljan i odgovoran posao nije, dabome, na antizapadnim grupama u skupštini; značajan deo glasača poverio je već Saši Raduloviću u tome smislu glavnu reč. Ne bih da ga učim šta da radi, samo znam da gnev osvetnika i misionarstvo (uvek sumnjivih) pravednika nije ono sa čim se jedino dolazi do Srbije kao liberalne i napredne zemlje. Potrebna je nova velika inicijativa za vreme posle Vučića. Radulović i njegovi saveznici u Vučiću će imati – neka se ne zavaravaju – strašnog protivnika, ni glupog, ni nežnog, spremnog na sve: ne samo da krade glasove nego i ideje. Načet je, međutim, i to je njima koji veruju da je on velika zabluda Srbije sasvim dovoljno da počnu demontažu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari