Veoma volim da smeštam svoju i porodičnu prošlost u neki širi kontekst. Držao sam kurseve na kojim je završni rad za studente bio iz porodične istorije. Hiljade tih radova su sada baza, koja će mi poslužiti za neke sinteze iz društvene istorije.

Uostalom, lični doživljaj istorije, „istorija odozdo“, što znači, istorija običnih ljudi, njihove svakodnevice, načina mišljenja i osećanja, u svetu je već decenijama možda i popularniji pristup od one tradicionalne, političke i događajne istorije. Svi smo gledali serije gde grupe ljudi vraćaju u prošlost, od kojih najviše volim baš onu u kojoj su porodice vratile u njihovu sopstvenu prošlost, u život njihovih prababa, dedova i roditelja.

Često razmišljam o tome šta bih uradio 1941. godine, ili kako bi se menjala putanja života moje porodice u drugačijim istorijskim okolnostima. Problem sa ličnom prošlošću je u tome da oni koji više čitaju i razmišljaju o prošlosti uopšte više i mešaju ono što su pročitali i videli sa onim što su stvarno doživeli. Ivan Ivanji je to sjajno opisao u svom najnovijem članku o Holokaustu. Drugi problem je u tome što se lična i porodična istorija stalno menjaju. Pre trideset godina ničiji deda nije bio u četnicima. Sada je svačiji deda ili otac žrtva komunizma i kritičar komunističke diktature.

*

Grad mog detinjstva je Novi Beograd. Za nas je tzv. „grad“ bio daleko. Prvi samostalni prelazak preko mosta, oko svoje desete godine, pamtim kao neku vrstu inicijacije. Moj najbolji drug Fileki i ja smo se, naravno, izgubili u centru. Neobična je ta slika jedinog potpuno urbanistički modernog grada u zemlji, Novog Beograda, smeštenog usred topoljaka, peska, bara i trske. Smeša peska, trave i betona, čini mi se, i dan-danas daje neki osoben miris Novom Beogradu kada pada kiša. Na poluzelenim površinama i igralištima u sredini naselja su se kao na seoskom gumnu tokom dana smenjivala mala deca, penzioneri i komšinice, a uveče bi dolazila mlađarija.

Pomenuo sam već da su u sadašnjim uspomenama svi bili opoziciono nastrojeni i hrabri u političkim izjavama. Moj otac je, međutim, stvarno suđen za neprijateljsko udruživanje 1972. godine, zato što je bio izdavač jedne knjige Dobrice Ćosića i izgubio je posao. Drugari su mu pomogli oko tezgi, pa je organizovao slet za Titov rođendan, kao i proslavu 30 godina bitke na Sutjesci. Laki politički progon ga je podstakao da postane jedan od prvih privatnih filmskih preduzetnika, koji je prihodima od najkomercijalnih filmova Jugoslavije finansirao festivalske i eksperimentalne filmove.

Mladost su mi označile tri institucije. Alternativna knjižara u Cetinjskoj, u kojoj sam proveo veći deo svoje jedine srednjoškolske godine, Kinoteka i biblioteke. Starija sestra Danica i ja smo učili u svim bibliotekama grada Beograda od Narodne, Univerzitetske i Gradske preko „silosa“, Pravnog, Filološkog, PMF-a. Po bibliotekama sam upoznao ono malo devojaka sa kojima sam se družio. Naterao sam i suprugu da se zaposli u biblioteci.

**

Pročitao sam u novinama da je neki čobanin sa Kopaonika položio diferencijalne ispite i upisao Pravni fakultet. Isto je to uradio i Lenjin. Očajnički sam hteo da preskočim srednjoškolske frustracije. Diferencijalni ispiti su mnogo lakši od redovnog školovanja. Sa mnom su polagala deca ometena u školovanju, koja su bila po bolnicama ili inostranstvu. Ja sam na jednom od tih sedam ispita znao u kojoj je republici Triglav. Ne znam koliko je sve to bilo dobro. Nikada nisam imao svoju generaciju.

***

Istoriju su tada predavali profesori kao Andrej Mitrović, Radovan Samardžić, Sima Ćirković, Branko Petranović, Milorad Pavić… Rekli su mi da je to najbolji profesorski tim. Društvena istorija je bila nedovoljno istražena i srazmerno nova pre trideset godina. A društvenu istoriju Beograda je bilo najlakše raditi, s obzirom na sačuvanost i brojnost izvora. Prvi rad mi je bio o svakodnevnom životu u Beogradu 1914. godine.

*

Slučajno sam otišao na Kviskoteku, prijavio me zet, Saša Saljnikov. Imao sam sličan ukus za knjige kao Lazo Goluža. I godinama kasnije dešavalo mi se da prepoznam njegova pitanja u hrvatskim kvizovima. Slutio sam odgovor posle prve reči pitanja. Kviskoteka je bila ozbiljno spremana emisija. Grafički ju je oblikovao čovek koji je kasnije napravio hrvatski grb. U ekipi za pitanja je sedeo i Pavao Pavličić, jedan od najboljih pisaca trilera bivše Jugoslavije. Izbor takmičara je bio bogat. Svake godine su od tri do šest hiljada kandidata birali 64 onih koji bi se pojavili na televiziji. Pošto je tada televizija bila bogata, ujutro sam dolazio avionom na snimanje i vraćao se isto veče ili sutra ujutro. Slabo sam upoznao Zagreb. Mojoj slavi je doprinela i činjenica da se jugoslovenski televizijski prostor raspao nekoliko meseci posle mojih nastupa i da je sledeće godine počeo rat. Tako sam i ja ostao jedna od poslednjih mirnodopskih medijskih uspomena.

**

Prve kvizove sam radio 1993. godine sa Mićom Orlovićem. Moj autorski prvenac je kviz „Zlatna žica“, koji sam smislio zajedno sa Irenom Đurić Popović i koji je postao prvi komercijalni uspeh BK televizije. Što se obrazovanja tiče, sada pripremam veliki informativni sajt, na kome bi stručnjaci iz raznih oblasti davali savete, časove i predavanja, ali personalizovano, i licem u lice, ili preko SMS-a, a ne u vidu anonimnih tekstova.

***

Nekoliko stvari se preklopilo u istoriji druge polovine 20. veka. Ceo svet je prošao kroz period nezapamćenog razvoja. Svake godine ljudi su bivali sve bogatiji, mogućnosti su bile sve brojnije. To je bilo i na Istoku i na Zapadu, a Jugoslavija je tokom otprilike dve decenije uspela da napravi jednu smešu oba sistema. Mnogi naučnici širom sveta su verovali da su Tito i njegovi drugovi uspeli da naprave „socijalizam sa ljudskim licem“, ili pak „potrošački socijalizam“, kako su taj sistem zvali levičarski kritičari. Jugoslovenski državnici su bili opsednuti međunarodnim ugledom i stalno su se trudili da se pokažu kao slobodoljubivi i tolerantni. Političke slobode u Jugoslaviji nisu bile mnogo iznad Poljske i Mađarske posle 1956. godine, ali je zato Jugoslavija vodila potpuno samostalnu spoljnu politiku, a običan narod je uživao u nekim životnim slobodama, od kojih je najvažnija sloboda putovanja. Posle 1954. godine najčešće se politički stradalo zbog kršenja dva tabua: međunacionalnih odnosa i ličnosti i dela maršala Tita. Sve drugo je manje-više bilo stvar pregovora. Režim je rano otkrio da sloboda u kulturi uglavnom nije opasna, a da doprinosi ugledu zemlje. Jugoslovenski umetnici su pravili jedinstvene kombinacije zapadne umetničke mode i komunističke ideologije, kao što su partizanski film i avangardni revolucionarni spomenici. Naučnici su se školovali gde su hteli, o državnom trošku. Privatni standard Jugoslovena je bio daleko viši od ostalih socijalističkih država, ali su zato neke od njih imale bolje rešene neke infrastrukturne stvari (metroi, visoka kultura, makar i konzervativna, možda školstvo). Samoupravljanje se uglavnom svodilo na periferne stvari, jer su glavne odluke donosile partijske elite. Sedamdesetih godina jugoslovenski sistem se počeo raspadati u birokratskom haosu, koji je delimično i proizvod Zakona o udruženom radu.

*

Beograd je bio divna raskrsnica, jedino mesto gde su se na Bitefu mogli sresti Ljubimov i Piter Bruk, a na Aprilskim susretima Jozef Bojs i Marina Abramović. Beograd je, pored malene Ljubljane, bio velika oaza slobodne misli i stvaranja ne samo u SFRJ već u celom socijalističkom svetu.

**

Studirao sam i specijalizirao pojedine oblasti u Londonu, Berlinu, Budimpešti, ali nisam razmišljao da ostanem u inostranstvu. Vraćao sam se zbog porodice, mada moj sin sada studira u inostranstvu i razmišlja da tamo i ostane. Sada kada držim predavanja po svetu na mojim predavanjima su uglavnom ljudi koji se bave našim regionom. To je jedna mala niša, još dodatno podeljena predrasudama i simpatijama prema ovom ili onom narodu.

***

Tražio sam neobične teme društvene istorije. Zanimao me je identitet u bivšoj Jugoslaviji i njegovo ispoljavanje. Jedna od mera prihvatanja druge grupe je stupanje u brak. Tu su se mogli videti i neki zlokobni znaci. Recimo, Albanci se skoro uopšte nisu mešali sa drugim narodima, pogotovo kada su Albanke u pitanju. Najviše mešanja je bilo u suštinski multikulturnoj Vojvodini. Druga oznaka identiteta kojom sam se bavio su lična imena. Po imenu koje vam daju roditelji, može se ustanoviti koje ste decenije rođeni, da li ste se rodili u višenacionalnoj sredini i kakve su verske i političke vrednosti vaše porodice. Bavio sam se i etničkim stereotipima. Kako zamišljamo Albance, Nemce, sami sebe? Kako smo došli do tih predstava? Možda je jedan od mojih originalnijih radova onaj o istorijatu plaćanja karata u javnom prevozu. Zašto ljudi plaćaju ili ne plaćaju prevoz, ili bilo šta drugo? Od prevoda, najviše sam radio Erika Hobsbauma, jednog od najvećih istoričara 20. veka. Voleo bih da sam naučio nešto od njegovog briljantnog stila.

*

Uvek kada kažu da je u Srbiji porazno stanje, setim se Radoja Domanovića. Napisao je „Stradiju“, priču o groznom, kukavičkom, poltronskom i pokvarenom narodu. To je napisao 1902. godine. Tokom sledećih petnaestak godina taj isti narod će izvesti najveće podvige, ne samo na bojištu nego i u kulturi, diplomatiji, humanosti, tehnološkoj modernizaciji…. Sve se nekako nadam da će Srbi i u 21. veku naći neke skrivene snage.

**

Što se pouke od istorije i istoričara tiče, citirao bih Slađanu Milošević: „Recept za ljubav još niko nije stvorio, ma koliko puta da je voleo.“ Naime, veliko pitanje je koliko je u ličnom iskustvu moguće izbeći greške na osnovu ranijih iskustava. Da li zajednice, ili bolje rečeno, društvene elite, mogu da ne prave greške, znajući šta se radilo u prošlosti? Imamo nekoliko primera izbegavanja pogrešnih odluka na osnovu istorijskih znanja. Jedan od njih je Džon Kenedi. On je u doba kubanske krize čitao knjigu Barbare Tuhman o Prvom svetskom ratu. Shvatio je da je lako ući u rat, ali je nemoguće predvideti njegovo trajanje i ishode. Druga pouka od istorije je možda u pamćenju vrednih tekovina, to jest u odabiru onih tekovina koje treba pamtiti. Šta je to u našoj prošlosti što nas je napravilo ovakvima? Čime treba da se ponosimo? Čega da se stidimo? Zajednica bez istorije je kao čovek koji pati od amnezije, ne zna ko je, odakle je došao, kuda bi želeo da pođe.

O SAGOVORNIKU

Predrag J. Marković rođen je u Beogradu 1965. godine. Doktorirao je 1995. Zaposlen je u Institutu za savremenu istoriju. Radi i kao profesor na FMK Singidunum. Predaje i na Učiteljskom fakultetu. Napisao je desetak knjiga i preko 80 naučnih radova od kojih je polovina objavljena u inostranstvu. Napisao je i mnogo novinskih članaka. Preveo je sedam knjiga sa engleskog. Po podacima Narodne biblioteke, jedan je od deset najcitiranijih srpskih istoričara.

Živi i radi u Beogradu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari