Istine i predrasude svetih knjiga 1

Svi oni koje arapski svet fascinira, zavodi, brine, užasava ili intrigira mogu samo, s vremena na vreme, sebi da postavljaju izvestan broj pitanja.

Čemu te marame, ti čadori, te tužne brade, ti pozivi na ubistvo? Čemu toliko ispoljavanje arhaičnosti, nasilja? Je li sve to urođeno time društvima, njihovoj kulturi, njihovoj veri? Je li islam nespojiv sa slobodom, sa demokratijom, sa pravima muškarca i žene, sa modernošću?

Normalno je da takva pitanja budu postavljena, i zaslužuju bolje odgovore od onih uprošćenih koje suviše često dajemo. Na obe strane, moram to da kažem – izraz koji mi je drag, verovano ste to zapazili. Da, na obe strane. Ne mogu da sledim one koji uporno ponavljaju, juče kao i danas, jedne te iste stare predrasude, neprijateljske prema islamu, a sebe smatraju ovlašćenima da svaki put kad iskrsne neki revoltirajući događaj izvuku iz njega konačne zaključke o prirodi nekih naroda i njihovih religija. U isto vreme, ne osećam se prijatno kad čujem zamorna opravdanja onih koji ne trepnuvši ponavljaju kako sve što se dešava proističe iz nekakvog žalosnog nesporazuma, i kako je religija sušta tolerancija; svaka čast njihovim motivacijama, ne trpam ih u isti koš sa onima koje cede mržnju, ali njihov govor me ne zadovoljava.

Kada je neko kažnjivo delo počinjeno u ime određene doktrine, ova zbog toga, ma kakva bila, ipak ne snosi krivicu, čak i ako se ne smatra da joj je to delo potpuno strano. Ali s kojim pravom bih mogao da tvrdim, na primer, da talibani iz Avganistana nemaju ništa sa islamom, da Pol Pot nema ništa sa marksizmom, niti Pinočeov režim sa hrišćanstvom? Kao posmatrač, zaista moram konstatovati da je u svakom od ovih slučajeva posredi jedna od mogućih upotreba dotične doktrine, sigurno ne jedina, niti najraširenija, ali koja ne može biti otklonjena nervoznim zamahom nadlanice. Kada se dogodi neko iskliznuće, isuviše je lako proglasiti kako je bilo neizbežno; kao što je krajnje apsurdno nastojanje da dokažemo kako nikada nije ni moralo da se dogodi i kako je u pitanju puki nesrećni slučaj. Ako se i desilo, znači da je postojala izvesna verovatnoća da se desi.

Za onoga ko se nalazi unutar jednog verskog sistema, savršeno je opravdano da kaže kako se prepoznaje u određenom tumačenju doktrine, ali ne i u nekom drugom. Neki muslimanski vernik može oceniti da je ponašanje talibana u suprotnosti – ili nije u suprotnosti – sa pismom i duhom vere. Ja koji nisam musliman, i koji sebe, dapače, odlučno postavljam van svakog verskog sistema, ja se ne osećam nimalo sposobnim da razlučim šta je u saglasnosti sa islamom a šta nije. Imamo svoje želje, svoje izbore, svoje stanovište, naravno, Uz to sam neprestano sklon da govorim kako se takvo i takvo preterivanje u ponašanju – postavljanje bombi, zabrana muzike ili legalizacije ekscizije – ne uklapa u moje viđenje islama. Ali moje viđenje islama nema nikakvog značaj. Čak i da sam doktor Zakona, najpobožniji i najučeniji, moje mišljenje ne bi okončalo nijednu nesuglasicu.

Uzalud uranjamo u svete knjige, konsultujemo njihove tumačenje, sakupljamo argumente; uvek će biti različitih, protivrečnih tumačenja. Oslanjajući se na iste knjige, možemo da se slažemo sa ropstvom ili pak da ga osuđujemo, da slavimo ikone ili da ih spaljujemo, da zabranjujemo vino ili da ga tolerišemo, da propovedamo demokratiju ili teokratiju; sva ljudska društva umela su da pronađu, u minulim vekovima, svete zapovedi koje su navodno opravdale njihove običaje u datom trenutku. Trebalo je dve do tri hiljade godina da hrišćanska i jevrejska društva koja se pozivaju na Bibliju počnu sebi da govore kako bi se „ne ubij“ moglo primeniti i na smrtnu kaznu; za sto godina objašnjavaće nam da se to samo po sebi podrazumeva. Tekst se ne menja, naš pogled je taj koji se menja. Ali tekst deluje na stvarnosti sveta samo putem našeg pogleda. Koji se u svakoj epohi na nekim rečenicama zaustavlja, a preko drugih preleće ne videći ih.

Iz tog razloga ničemu ne služi, čini mi se, da se pitamo „šta istinski kaže“ hrišćanstvo, islam ili marksizam. Ako tražimo odgovore, a ne samo potvrdu predrasuda koje već nosimo u sebi, pozitivnih ili negativnih, ne treba se udubljivati u suštinu doktrine, već u ponašanje, kroz istoriju, onih koji se na nju pozivaju.

Je li hrišćanstvo, po svojoj suštini, tolerantno, puno poštovanja prema slobodama, sklono demokratiji? Ako bismo pitanje sročili ovako, bili bismo primorani da odgovorimo sa „ne“. Zato što je dovoljno pregledati nekoliko istorijskih knjiga i ustanoviti da su, u ovih poslednjih dvadeset vekova, ljudi činili masovna mučenja, proganjanja i masakriranja u ime religije, i da su se najviši crkveni autoriteti kao i porazna većina vernika slagali sa trgovinom crnim robljem, sa potčinjavanjem žena, sa najgorim diktaturama, kao i sa Inkvizicijom. Znači li to da je hrišćanstvo, po svojoj suštini, despotsko, rasističko, nazadno i netolerantno? Nipošto, dovoljno je pogledati oko sebe i ustanoviti da se ono danas dobro slaže sa slobodom izražavanja, sa pravima čoveka i sa demokratijom. Da li bi trebalo iz toga zaključiti da se suština hrišćanstva promenila? Ili pak da je „demokratski duh“ koji ga animira ostao skriven devetnaest vekova da bi se otkrilo tek sredinom XX veka?

Ako imamo želju da shvatimo, trebalo bi, očigledno, pitanja postaviti drugačije: da li je, u istoriji hrišćanskog sveta, demokratija bila permanentan zahtev? Odgovor je jasno „ne“. No da li je demokratija ipak mogla da se uspostavi u društvima koja proističu iz hrišćanske tradicije? Odgovor je, ovde, jasno „da“. Kada, gde i kako se dogodila ta evolucija? Na ovo pitanje – koje imamo pravo da postavimo, slično sročeno, u odnosu na islam – odgovor ne može biti tako kratak kao na prethodna, ali je od onih na koja možemo pokušati da odgovorimo razumno; ovde ću reći samo to da je uspostavljanje jednog društva koje poštuje slobode bilo progresivno i nepotpuno, a u pogledu istorije uzete u celini, krajnje pozno; da su Crkve, ako su i uvažile ovu evoluciju, uglavnom pre sledile taj pokret, sa više ili manje rezerve, nego što su ga same podsticale; i da je oslobodilački poriv često dolazio od osobe koje su bile izvan okvira religijske misli.

Moje poslednje reči mogle su pružiti zadovoljstvo onima koji ne nose religiju u srcu. Međutim, osećam obavezu da ih podsetim da se najveće pošasti XX veka, vezane za despotizam, progone, uništenje svake slobode i svakog ljudskog dostojanstva, ne mogu pripisati verskom fanatizmu, već sasvim drugačijim fanatizmima, koji su se postavljali kao žestoki napadači religije – što je slučaj staljinizma – ili koji su joj okretali leđa – što je slučaj nacizma ili nekoliko drugih nacionalističkih doktrina. Istina je da verski fanatizam, počevši od sedamdesetih godina, kao da uzima dvostruke zalogaje da bi nasitio, usudio bih se tako da kažem, svoj deficit strahota; ali on ostaje daleko ispod očekivanog.

Dvadeseti vek nas je verovatno naučio da nijedna doktrina nije, sama po sebi, nužno oslobodilačka; sve one lako mogu da iskliznu, sve mogu da budu izopačene, sve imaju okrvavljene ruke, komunizam, liberalizam, nacionalizam, svaka od velikih religija, pa čak i svetovnjaštvo. Niko nema isključivo pravo na fanatizam i niko nema, obrnuti, isključivo pravo na čovečnost.

Ako želimo sagledati ova toliko osetljiva pitanja na jedan nov i koristan način, treba imati, u svakoj etapi istraživanja, istančan osećaj za ravnopravnost. Što znači, ni neprijateljstvo, ni preterana predusretljivost, a naročito ne nepodnošljiva nadmenost, koja je izgleda postala ne neke, za Zapadu i drugde, druga priroda.

U Laguni i Delfiju

Francuski publicista libanskog porekla Amin Maluf u najnovijoj knjizi objavljenoj na srpskom jeziku Ubilački identiteti nastavlja da analizira fenomen različitosti i sukoba u savremenom svetu. Hoće li u društvu uvek biti nasilja samo zato što nismo svi isti – ključno je pitanje na koje Maluf traži odgovor, sa puno zabrinutosti i nade. Knjiga se može kupiti u svim knjižarama Laguna i Delfi. U dogovoru sa izdavačem Lagunom Danas objavljuje odlomak iz ove knjige. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari