Da trud i pare ne proćerdate… Ma znate kako je to ovde… Tim dobronamernim savetom je sve počelo prošlog proleća, da bi koji mesec docnije grupa zaljubljenika u teatar obogatila istoriografiju Srbije za, kako im se čini, važan dokument. Štampana je prva drama o Prvom srpskom ustanku, napisana i igrana 1812. godine, dakle dok su se borbe u Srbiji još vodile.

 I napisana je i igrana u Pešti. Istini za volju, „Karađorđe Ištvana Baloga“, kako glasi naslov u Novom Sadu štampane knjižice, nije baš, baš prva drama o začeću nove srpske državnosti. Vojni zapovednik u Zagrebu Ferdinand Kulmer je još 1807. napisao dramsko delo „Die tapferen Servier“ (Hrabri Srbi) i 1807. ga je izvela profesionalna pozorišna trupa Josipa Bubenhofena. Nažalost, tog teksta ko zna od kad više nema. Izgoreo je i samo je ostala „košuljica“ komada.

Voždov uzbudljiv život i ustanak činili su provokaciju ne jedino Kulmeru, nego i mađarskom glumcu, igraču, piscu i reditelju, kasnije jednom od utemeljivača tamošnjeg nacionalnog pozorišta, Ištvanu Balogu. Inspirisao ga je lik odvažnog a prekog, odlikovanog austrijskog podoficira ali i srpskog hajduka, i na osnovu novinskih tekstova pa i priča putnika pristiglih u Peštu iz Srbije je sklopio dramu „Cserny György“. Bile su to godine ugarske prestonice samo na jednoj dunavskoj obali, dok joj Budim još nije bio pridodat. Balog je premijeru dogovorio je premijeru u teatru „Rondela“, kog takođe više nema. Za prvo prikazivanje izabrana je subota, 12. septembar. Kad se o podeli radi, sebi nije dodelio glavnu ulogu, već je kao uvek dotad imao sporednu. Igrao je kovača Damjana. Za nosioca naslovne izabrao je kolegu Nađa, ulogu Jakova Mladenovića je poverio glumcu i prevodiocu Adamu Langu, Stanoja Glavaša Silađiju… Kako su mu bili potrebni i statisti, našao ih je u Srpskoj gimnaziji, a priliku je dao i nekim vrlo mladim umetnicima, razume se posebno darovitim. Tako se kao kompozitor okušao tek 14-godišnji Gabor Matraj–Rotkrepf, kasnije vrlo ugledno ime mađarske muzičke umetnosti. Glavni ženski lik, Ružicu, igrala je Rozalija Šenbah, docnije Roža Derine Sepataki, kraljica operete i najčuvenija glumica ranog pozorišnog života u Mađarskoj.

Ansambl je brojao 19 glumica i glumaca Balogove družine, a zna se i to da je Balog bio poznavalac srpskog jezika ili ilirskog, kako su špijuni bečkog dvora napisali. Srpski je poznavao po svoj prilici zato što mu je majka bila Hrvatica, Srpkinja ili Bunjevka, a i rodio se u Baranji, dakle tamo gde se govorio i srpski ili hrvatski ili bunjevački, kako ko već želi da nazove tamošnji jezik. U svom selu Luč nije dugo ostao i već kao 17-godišnjak je u Pešti počeo da jede hleb statiste. Za relativno kratko vreme stekao je dobar status, osnovao glumačku družinu i samo pet godina kasnije se dovoljno osmelio da se zaputi među dramske pisce. Svedoči o tome i prijateljevanje s poznatim pesnikom Jožefom Katonom, od kog je, izgleda, potekla ideja o drami o Ustanku. Pripremajući komad, Balog je počeo da obilazi srpske trgovce i s njima je dogovorio da mu pomognu tako što će nošnjama opremiti izvođače, a kada je probama počeo da se nazire kraj, zatražio je dozvolu za igranje komada od Ugarske kraljevske cenzure. Potvrdno mu je odgovoreno, a pod dopuštenje da se „Cserny György“ igra je potpis stavio cenzor po imenu Đorđe Petrović! Ipak, u dozvoli je bilo naznačeno i to da predstavama mogu da prisustvuju „jedino Raci i Grci“.

Premijera je doživela ogroman uspeh, jednako kao i dva naredna izvođenja, da bi onda usledilo skidanje komada s repertoara. Dvorskoj policiji stigli su izveštaji špijuna na predstavama, a kako je postojala carska odluka iz 1808. o zabrani širenja vesti o ustanku protiv Turaka, jer su bili uspostavljeni više snošljivi odnosi od dobrih, te se Balog s družinom opredelio da pođe na turneju po Ugarskoj sa „Cserny György“-om.

Poznavaoci teatra se ne izjašnjavaju o tom kom žanru pripada ova drama: ima ljubavi i veličanja Karađorđa, govori i o borbama i o oslobođenju Beograda, a i o drugim istorijskim činjenicama vezanim za revoluciju u Srbiji. Posebnost joj je i ta da o njima kazuje ranije nego što su ih izneli Vuk Karadžić i Leopold Ranke u knjizi „Srpska revolucija“. Radnja se, inače, odvija u Smederevu i Beogradu i prati vreme od 1804. do 1807. Dramu svrstavaju, naravno, među „komade s pevanjem i pucanjem“, kao i u pravi savremen politički teatar, pošto iznosi istine kojih nema u drugim javnim izvorima. „Cserny György“, uostalom, savršeno se uklapa u Balogovo viđenje savremenog teatra i njegova trupa igra i herojske komade tragičnog sadržaja iz mađarske istorije, kao i one Šekspira, Šilera, Molijera…

U centru pažnje je, razume se, Crni Đorđe, s tim da se insistira na njegovoj posebnosti. Vožd razume svakog svog saborca, jednako je obučen kao drugi, ne dopušta pljačku, niti ima veštijeg. Desi mu se i da ga i njegovi napadnu jer ih je razljutio, ali sve to im je zalud! Karađorđu, jednostavno, nema ravnog!

Jasno, predstava je igrana na mađarskom, ali naročit užitak publici su predstavljale srpske pesme, a od Rozalije Šenbah je režiser Balog zahtevao da svaku strofu otpeva prvo na mađarskom jeziku, a zatim na srpskom, što je bilo prvi put da se naša reč začuje sa scene u susedstvu. Glavna glumica komada već u svojim memoarima iznosi da srpski nije znala i da je samo mogla da nasluti o čemu je pevala. Muzika je, kako je napisala, bila tužna i kako je sudila po njoj, mora da su jednako takvi bili i tekstovi pesama, što upućuje na to da mađarski tekstovi nisu bili doslovce prevedeni.

Balogu je u postavljanju komada nesebično pomagao nekadašnji učitelj iz Baje, kasnije otac srpskog pozorišta Joakim Vujić. Jednako kao i autor, ne strahuje od carske i isto kao što autor komada sa svojom trupom putuje po bližoj i daljoj okolini Pešte, tako i Vujić sa svojim pozorištem razgaljuje publiku na drugoj strani. Već 17. avgusta 1815. Vujićev „Karađorđe“ je bio viđen u Segedinu, a budimsko-peštanski „Vereinigte Ofner-Pester Zeitung“ od 28. septembra 1815. donosi na prvoj stranici zahvalnicu Vujiću. Zaradu od predstave poklonio je u dobrotvorne svrhe. U Novom Sadu 4. septembra 1815. igra se preveden „Cserny György“. Naslov glasi „Otjatije Beograda ot Turaka“, što upućuje na oslobođenje srpske prestonice, a veruje se da je u gledalištu te večeri sedela i Karađorđeva supruga Jelena. Turke to ljuti i, kako se raširio glas, počeli su da gomilaju svoje vojne snage na granicama, tako da je 5. decembra 1813. predstava zabranjena, a Vujić je stražarski sproveden u Baju.

Bečka vlast se raspituje po Subotici, Somboru i Temišvaru da li je kod njih bio prikazivan „Cserny György“, kao i po Novom Sadu, dok iz Segedina (u kom su više od polovine senatora čine Srbi) prima potvrdan odgovor.

Iako Vujić ima neprilika, ne odustaje od prikazivanja Balogove drame i kasnije čak štampa u Novom Sadu svoj prevod teksta, s tim što prilikom svakog gostovanja publika nije redovno imala mogućnost da vidi predstavu jednaku od „a“ do „š“. Na nekim gostovanjima Vujić je „Otjatije Beograda ot Turaka“ prilagođavao očekivanjima publike.

Ištvanu Balogu je 31. avgusta 1857. godine, poslednjeg dana sezone, u Nacionalnom teatru priređena prava svetkovina: obeležavanje njegovog poluvekovnog rada u teatru. Pozvan je da izabere predstavu i, jasno, za koju se opredelio, s tim da je sad načinio spektakl, a poziv da mu se pridruži uručio je i našem prvom školovanom kompozitoru, Korneliju Stankoviću. Stanković je deo predstave obogatio našim kolima, dok se za ostatak muzike pobrinuo Đerđ Novak. Jednako kao što su i prve peštanske predstave ushitile gledalište i aktere, tako je bilo i ovog puta, i Balogu je dodeljen zlatan venac. Zbog čega je to bilo učinjeno iz zavese, neka se nagađa.

Na kraju valja donekle objasniti početak teksta, uz molbu da se za zlo ne uzme to što se i dolepotpisan nalazi među desetak onih što su u ovo „dovođenje“ Karađorđa investirali znanje, vreme i pare, verujući da u Srbiji ima još nekog kog zanima ovaj detalj iz sveta pozorišta i, zašto da ne, istorije. Za tekstom drame smo ne baš malo tragali i u Pešti je našli, dopustili su nam da napravimo fotokopiju, pa smo je doneli u Srbiju, rukopis rastumačili i preveli ga sa arhaičnog mađarskog na savremen srpski, dali ga lektorima, pripremili knjigu i, na posletku, samo knjižicu s prevodom odštampali. Zašto? Toliko smo imali para. Ova novosadsko-somborska NVO je, naime, na dva konkursa dobila ukupno 350.000 dinara i neka čitalac proceni koliko je to simbolično u odnosu na ulog.

Ovi konkursi, inače, nisu jedini na kojima smo učestvovali, samo projekat o knjizi nije imao prođu, iako se svako malo poteže to da puno držimo do rađanja naše savremene državnosti.

U klasi neuporedivo zanimljivijih od ishoda konkursa a po nas jednako poraznih, nalazi se više razgovora na raznoraznim uglednim adresama, uglavnom beogradskim. Svaki je na početku sadržao „ma šta kažete“, „e to vredi“ i ono što je po rastanku ukazivalo na to da ostajemo na istom na čemu smo bili. Budite malo strpljivi, javićemo vam se. Jesmo li se i u Mađarskoj raspitivali da li su zainteresovani da knjigu objave? Jesmo, mada je mađarska strana svoje uradila: „Cserny Györgu“ je tamo i napisan i sačuvan. Šta više od tog? Ipak, probali smo i tamo na dva mesta i ništa. Čak ne bih mogao reći da smo dobili odgovor u klasičnom smislu te reči. Otćutalo nam se, isto kao i s ove strane granice, na koju smo naravno poslali neuporedivo više mejlova. Ni „da“ ni „ne“.

Neko reče da bi valjalo, onda kad smo knjižicu s prevodom objavili da je predstavimo kao knjigu koja nikog ne zanima. Bio sam protiv tog. Nema smisla prema Karađorđu i Balogu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari