Ako je ijedan svetski pisac čitalačkoj publici poznat po tome što u svojim delima koristi i sintetiše svetsku baštinu, onda je to svakako Haruki Murakami. Privržen toj ideji, ovaj japanski autor podiže most između različitih kultura i u njega simbolično ugrađuje univerzalnu umetničku DNK, a knjiga kojom potvrđuje tu doslednost je bez sumnje roman Kafka na obali mora, originalno štampan 2002.

Od nedavno na srpskom, i to posle prevoda kasnijih Murakamijevih knjiga – Kad padne noć, 1Q84 i Bezbojni Cukuru Tazaki i njegove godine hodočašća (isti izdavač), ovo delo omogućava da naslutimo kako su tri potonja romana, naročito 1Q84, izronila iz visokog talasa koji ga je zapljusnuo, prečistila i zgusnula snagu reči i imaginaciju rođenu u dubinama ljudske podsvesti.

Haruki Murakami zna da se moderno doba ne može razumeti bez pozivanja na ogromno predačko iskustvo, i to obilato koristi u literaturi. Ovaj pisac u svojoj mašti alhemičarski spaja elemente iz trezora od iskona do današnjih dana, bilo da pripadaju Bibliji, antičkim mitovima, magijskim ritualima, narodnim i drugim tvorevinama ili, pak, nauci i umetnosti, a ponajviše književnosti, filozofiji i muzici. Tako se rađa jedinstveni svet proze koja se najbliže može definisati kao bajka za novo doba, gde pisac kroz zavodljivu priču bombarduje čitaoca citatnošću, parafrazama, referencama i začudnim kompilacijama, reminiscencijama i varijacijama, uzročno-posledično vezanim za arhetipove na putu kroz nesvesne sadržaje psihe. U ovim vanredno pripovedački zanimljivim, i slikovno i jezički bogatim bajkama Murakami i sâm istražuje sopstvenu maštu a nas, tako lepo upakovanim književnim proizvodom, uvlači u pokušaje brojnih tumačenja i pušta da ga pratimo koliko hoćemo, i umemo.

Ta murakamijevska zabava zahteva druženje sa snovima čija realnost otvara sasvim nove dimenzije u kojima vreme nema ravnodušni tok prošlost-sadašnjost-budućnost već je nepredvidljivo i neodredivo. Zahvaljujući tome možemo pohoditi nove svetove i vraćati se u onaj jedan koji zovemo stvarnim, a koji nas robovlasnički iscrpljuje i oduzima unutarnji izvor snage, preduslov da sa odabranim kreativnim što u nas ulazi spolja izrastemo u zrelu, autentičnu slobodnu ličnost.

Paradigma ovakvog Murakamijevog proznog obrasca upravo je knjiga Kafka na obali mora. U osnovi reč je o romanu o odrastanju, o bolno zakinutom detinjstvu iz kojeg postoje dva pravca – ostajanje u snu o njemu, ili kretanje na duboko intimno dugo putovanje do sebe. Oba pravca vode kroz prolaz, mestimično izmaštan mestimično realan (makar geografski), čiji ulaz, bilo da odlučimo da se vratimo ili kroz njega nastavimo ka večnosti, u odsudnom trenutku zauvek zatvara granični kamen. Roman čine dve paralelne priče, jedna prati dečaka Tamuru, koga je majka napustila dok je bio mali, i koji na svoj petnaesti rođendan odlazi od kuće gde je dotad živeo sa nezainteresovanim ocem koga ne voli i boji ga se. Druga je priča posvećena starcu Nakati koji je u svojoj devetoj godini, na školskom izletu u šumi, sa svom decom iz razreda misteriozno izgubio svest ali je jedini u toj polukomi ostao tri nedelje i probudio se sa potpuno izbrisanim sećanjem. Život dečaka kome nad glavom visi zloslutno predskazanje da će ubiti oca i spavati sa majkom, i život starca ukrstiće se a da toga nisu ni svesni oko tog magijskog prolaza. Nakata, iz života izbrisan gubitkom i sopstvenog i tuđeg sećanja, stiže do spokoja dok će Tamura, ispunivši tragično proroštvo (u realnosti sna ili jave) proći kroz inicijaciju i kao zrela ličnost vratiti se nazad u ovaj svet, sazdan najvećma od zla i podlosti.

Ovaj roman nije previše složena metafora, a za radnju bi se moglo reći da je jednostavna, pa i jednolična, ali je zato beskrajno asocijativan. Ukorenjen je u život i delo Franca Kafke, stablo mu je Edipov kompleks, a brojne otežale grane nude plodove njihovog sočnog ukrštanja. Najlepši je onaj koji je šifra za ulaz u Murakamijev roman, a odnosi se na igru sa imenima. Na prvom koraku u svet dečak Tamura bira za sebe ime Kafka – to je prezime pisca Franca, onog istog Kafke koji se bojao svog oca i kome je napisao potresno Pismo, nesumnjivo inspirisan Frojdovim otkrićima podsvesti. I Tamurin alter ego dobiće ime, ali ime ptice, jer Kafka na češkom to znači (u inače vrlo lepom srpskom prevodu nesrećni je izbor reči vrana jer je češki kavka u srpskom jeziku čavka a ne vrana, i budući da pisac direktno ukazuje na vezu između imena ptice i imena Kafka i daje ključ za razumevanje romana koji je omaž Kafki, ovu bi grešku svakako trebalo ispraviti u nekom od narednih izdanja).

Iz Kafkinog (i Kafkinog) odnosa sa ocem izrasta priča o Edipovom kompleksu čije asocijacije kreću od Sofokla preko Frojda, Junga i Froma, pa sve do Betelhajma i njegovog tumačenja bajki, na prvom mestu one o Ivici i Marici na koju Murakami direktno referira i razvijanjem priče o gustoj šumi kroz koju Tamura prolazi ostavljajući za sobom znake da bi mogao da se vrati. Priča o Nakati sledeća je skupina asocijacija koja, pak, uz bajke povezuje biblijske motive i žrtvene obrede – starac, koji je pre ovaploćenje Sna, na putanji stvarnosti traga za kamenom koji otvara prolaz u bezvremenost, razgovara sa mačkama, šalje sa neba grmljavinu i kišu nalik potopu, jata riba, kišu pijavica… ubija čoveka koji tamani mačke, jer su oličenje ljudskih duša, i koji jede njihova srca.

Murakami je napisao knjigu koja bi mogla biti referentna u Borhesovoj Vavilonskoj biblioteci – ona je dajdžest univerzum u kojem su Šekspir, Euripid, Eshil, Tolstoj, Gete, Bergson, Soseki, Betoven… Istovremeno, ona je i ironični otklon od današnjice koju predstavljaju Džoni Voker i pukovnik Sanders, osnivač američkog lanca restorana KFC, ali i od rigidnih priča o političkoj korektnosti. Ipak, mnogi će izabrati da Murakamijeve romane čitaju kao modernu bajku u kojoj životinje pričaju sa ljudima, postoje tajanstveni prolazi iz jednog sveta u drugi, zeleni mesec, čovečuljci i neki nevaljali ljudi. Lepo je ljuljuškati se u toj pripovedačkoj kolevci i zaspati u jednoj od brojnih dimenzija koje nam na raspolaganje stavlja pisac. Ali treba li tu da bude kraj? Moderna umetnost, pa i moderna književnost, izrasla je na tradicijama ali samo divljenje više nije dovoljno; ona danas od nas zahteva aktivnog sagovornika i njena je prava kreativnost u toj interakciji. Svestan toga, Murakami ispisuje zavidni književni performans u višedimenzionalnom prostoru, i vremenu čija nam tajna još nije dostupna. Osnova tog performansa ponavlja se ali su mogućnosti spoznaje ogromne, i zato su Murakamijevi romani uzbudljivi poziv na igru otkrivanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari