Roman Tai Gorana Gocića jedan je od najinteresantnijih koji su se pojavili u prošlogodišnjoj književnoj produkciji. Tai ima sve elemente postmodernog romana: fragmentarnu dramaturgiju, dekonstrukciju kulturnih stereotipa i mitologema, epskih narativa i multižanrovski pristup.

On je u isto vreme (u smislu tradicionalnih žanrova) ljubavni roman, putopis, bildungsroman i esej, ali koristi i postmoderne forme turističkog bedekera, e-mail epistole, elektronskog dnevnika (blog) povezujući ih preko esejističkih pasaža, meditacija sa tradicijom tzv. postkolonijalne kritike sa namerom da dekonstruiše zapadnjačke stereotipe i predrasude o istočnjačkim kulturama, a pre svega, postkolonijalni, zapadnjački imaginarijum o tim kulturama.

U osnovi romana je priča o razočaranom junaku (razvod, smrt prijatelja, poslovni neuspesi, emotivni lomovi) koji odlazi iz Beograda na Tajland da bi tamo povratio samopouzdanje. Saveznike za to pronalazi na sasvim neočekivanom mestu, u jedenom seksi baru u Bankoku. U trouglu koji čine tri junaka, pripovedač, njegov prijatelj i jedna Tajlanđanka odvija se emotivna priča koja će svima doneti emotivne preokrete, ali i nova saznanja ne samo o vlastitim predrasudama, stereotipima, zabludama i fantazijama već i o različitim kulturnim i civilizacijskim kontroverzama savremenog sveta. Romanom dominira jak lični, ispovedni pečat, beskompromisna, emotivna ispovest glavnog junaka, razotkrivanje najintimnijih fantazija i maštarija, a u interakciji između junaka uspostavlja se snažna emotivna veza, ali traje i svojevrsni kulturno-civilizacijski disput.

Upravo taj nivo romana, njegovi junaci sa različitih strana sveta, kulturno-civilizacijska neuklopljenost, a pre svega identitetska potraga, pokušaj bekstva – iz jednog kulturnog okruženja iz jednom zauvek date kulturno-civilizacijske norme i definicije života koji se raspao na niz loše povezanih epizoda – u postkolonijalni metež, u drugost jednog istočnjačkog megapolisa i očajnička potraga za spašavanjem iz razlomnjenih fragmenata u kakvu-takvu celovitost u multikulturalnom okruženju, autor koristi da na autentičan i uzbudljiv način govorio o savremenom čoveku danas, unutar jednostavnog ljubavnog, sentimentalnog i melodramskog narativa.

Gocić, koji dobro poznaje klasičnu anglosaksonsku literaturu i različite savremene interdisciplinarne diskurse, na čitljiv, nepretenciozan, skoro kolokvijalan način u formi meditacija, asocijacija i e-mail uputstava „dobro obaveštenog prijatelja“ referira, kroz meditacije i asocijacije svojih junaka, na onaj savremeni, interdisciplinarni tip govora, poznat pod imenom postkolonijalne studije. Kanonski književni tekstovi anglosaksonskih autora poput Jednog putovanja u Indiju (Forster), Bure (Šekspir) i Robinzona Krusoa (Defo), ili kanonizovana dela Edžvorta, Džejn Ostin, Gaskela, Dikensa, Š. Bronte i Tekerija, njihovi romani o kolonijama, putopisi i dnevnici kao i njihovi odnos prema imperijalnoj ideologiji formirali su zapadnjačke stereotipe, različite diskriminacije i generalni diskurs onoga što danas nazivamo imaginarijumom kolonijalizma. Na osnovu tog opusa nastala je teorija postkolonijalizma Edvarda Saida (Orijentalizam). Poput svojih postmodernih intelektualnih mentora (Deride i Fukoa) E. Said je bio fasciniran kako ljudi zapadnog sveta doživljavaju narode i vrednosti iz drugačijih kultura i to pod uticajem politike, ideologija i naročito književnosti. Na analizi književnih dela autora koji su kanonizovali kolonijalni putopis i kolonijalnu književnost, Said je postao osnivački intelektualac postkolonijalne kritike. Saidovo delo nastavili su i proširili drugi autori (Baba i Spivak), čime je dat novi podsticaj različitim formama analize kolonijalnog diskursa: studijama književnosti imperije i teoretizaciji putopisa. Jednom rečju, otvaranje zapadne kulture, teorije i književnosti prema iskustvima Drugih koji su ostali izvan normi i bili pod represijom ili smešteni u kontekst konfrontacije i mržnje proizvelo je mnoštvo studija i književnih formata u registru od zapadnjačkog prezira prema onome što je nepoznato i drugačije do grozničavog oduševljenja ili straha pred novim kulturnim, civilizacijskim i religijskim iskustvima. Senzibilitet i prosedei različitih derivata postkolonijalne kritike koji se naslanjaju na tradiciju velike književnosti kolonijalnog doba, putopisaca i orijentalista uticali su na veliki broj savremenih pisaca (Ruždi, Hoseini, Uelbek…) da tematizuju multikulturne dispute jer se upravo kroz takav diskurs i mogu najobjektivnije videti savremeni problem globalizacije, migracija, nomadizam, kulturna hegemonija, sukob civilizacija, globalna industrija poroka, seks turizam… i dekonstruisati predrasude, stereotipi, različite fantazije koje su nekada (na brutalniji način), a i sada glavni cilj eksploatacije svih vrsta globalnih ali i lokalnih, neoliberalnih industrija zabave, žudnje i hedonizma do turizma i industrije trivijalne književnosti.

Tai zato nije klasični ljubavni roman, mada to jeste, nego nešto daleko više. Postkolonijalni multižanrovski roman, emotivno proživljeni putopis i potraga za identitetom koji više ne pripada samo jednoj nacionalnoj kulturi, jeziku i jednom zauvek datom okruženju, a koji referira pored postkolonijalnih i na slične tradicije u srpskoj, nacionalnoj književnosti – Rastka Petrovića (Otkrovenja) ili slične formate i putopise Miloša Crnjanskog. Pisati danas palp romane u kojima na dalekim egzotičnim turističkim destinacijama nastaju ljubavne romanse između razočaranih, depresivnih žena i raspadnutih muškaraca u potrazi za melodramskim preokretima koji će im promeniti život, trivijalne su strategije komercijalnih pisaca neo-herc romana i sličnih izdavača. Književnost danas, u vremenu elektronskih medija, masovne blogerske trivijalizacije, kiča i estradne „psihoanalize“ i poplave kućno-dnevničkih-goust romana i saga o mačevanju i raznim teorijama zavere, jeste složena, metaintertekstualna, interdisciplinarna avantura koja traži obrazovanog autora koji ne odustaje od dobre priče, uzbudljivih preokreta, autentičnog narativa, jakih i slabih junaka i snažnih emocija. U romanu Tai ima svega toga, a možda vas (svetonazorski) duel dva junaka/prijatelja u njemu inspiriše da ponovo pročitate Geteove Jade mladog Vertera i Didrovog Ramoovog sinovca – romane koji su emotivno obrazovale generacije muškaraca 19. i 20. veka i najavile (Ramoov sinovac) psihotične emotivne i psihološke promene u muškoj psihi i kulturi pa samim tim i promene u muško-ženskim odnosima 21. veka, kao posledicu neumitnog razvoja „svetskog duha“ (F. Hegel je obožavao Ramoovog sinovca).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari