Mirko Sebić (1962) objavio je nedavno, u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada, svoju drugu knjigu komponovanu od kratkih eseja – Manifesti ravnice (podnaslov: Sonata o prekoračenju).

Sedam godina ranije, u izdanju novosadske K. Z. Ljubitelji knjige štampana mu je prva knjiga eseja, crtica, hronika – Hotel Panonija, čija je osovina, glavna tema, kao i u ovoj knjizi – Vojvodina, ne samo geografska ravnica ili politička odrednica već i velečarobno, stvarno-nestvarno, a prisutno, mesto ili polje susretanja, prožimanja, ukrštanja mnogih jezika i raznih kultura što se, uprkos različitom poreklu i drugačijim svojim pogledima, dopunjuju i podržavaju. Čine jednu celinu. Monolit. Kao jedan stvaran čvrst svet. Sluti i kazuje u svojim tekstovima Sebić. Iz više malih istorijskih tokova ulivaju se u jednu veliku istoriju.

Kao i prvu knjigu, Manifeste ravnice potpisnik ovih redova čitao je sa uzbuđenjem, polako, u nastojanju da otkrije šta je u sabranim, sklopljenim, komponovanim esejima glavna stvar, mada je ona bila pred očima, na vrhu uma, misao o misli. To delo je muzika o prekoračenju granica, svih obeleženih i iskazanih, što omeđuju drugačiji jezik, različitu misao, pa i onu koja jeste zajednički imenitelj svega što je prošlo i protiče kroz vekove i epohe. Drugi je sličan nama mada uporno tvrdimo da je različit kao što je drugačiji, originalan mada verujemo da je samo naša imitacija, senka, tek izdanak naše nacije i jezika našega velikog i jedinog pravog. Bilo sa koje strane da se gleda. Gledište nije jedno, ima ih mnogo, jer svaki pojedinac jeste jedan svet, ali ne jedini i konačni. Postojanje drugog potvrđuje da postoji i onaj što ga gleda.

Autor vodi unutrašnji, skriveni dijalog, filozofski, koji povremeno teži monologu pa u njega prerasta, sa Sokratom, Platonom, Ovidijem, Benjaminom, Bartom, Pazolinijem, Mišoom, Hajdegerom, Bašlarom, Deridom, Badijuom, Barouozom, Sigmundom Frojdom, Kristevom… do razmena misli sa zemljakinjom Juditom Šalgo. Razmenjuje reči i sa sobom i citatima iz dela drugih koje je podvukao. Promine i oblačak melanholije. Noseća od četiri međusobno zavisne celine jeste osmodelna Manifesti ravnice, gde u prvom delu, 01, čitamo – „… konkretizacija ravnice odvija se u Panoniji, tom opet fluidnom i mitskom prostoru koji danas zahvata zapadnu Mađarsku, Vojvodinu, deo Rumunije, deo Hrvatske“. Ona je srž knjige, nije početak ni završetak. Krug. Ravnica je tamo gde je misao.

Od motoa do završnog eseja provlače se rečenice italijanskog pisca Itala Kalvina iz romana/poeme Nevidljivi gradovi. Da li je među njima i Grad iz ravnice Mirka Sebića? Pitanje nije obično. Utkano je u ovu neveliku polemičku knjigu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari