Uprkos opšteprihvaćenoj zabludi da je lako prepoznati psihopate, doktor Robert Her u svojoj studiji sa krakterističnim naslovom „Bez savesti“ iznosi zastrašujuće podatke kako psihopate često izgledaju i ponašaju se kao sasvim normalne osobe. Psihopate su sasvim dobro prilagođene sredini u kojoj žive, sa savršenom mimikrijom ponašanja, prihvaćeni kao uzorni građani, uspešni biznismeni, porodični ljudi, sve do onog časa, kada u određenim okolnostima otkriju svoju pravu prirodu, nasilničku, bezdušnu, kada se ne otkrije krupan nedostatak koji je deo njihove konstitucije – da su ljudi „bez savesti“.

Po nekim procenama, blizu deset procenata stanovništva ima ovu vrstu skrivenog poremećaja ponašanja, onu vrstu patologije koja, pre ili kasnije, izbije na površinu u nekim manje ili više dramatičnim situacijama.

Biti osoba bez savesti nije samo metafora za pojedine oblike asocijalnog ili neprilagođenog ponašanja. To je ona vrsta prikrivenog odnosa prema drugima koja predstavlja pravu tempiranu bombu za sredinu u kojoj ličnost bez savesti živi, opasnost za porodicu, prijatelje, za politički i socijalni sistem. Ljudi bez savesti, upravo zato što su važne osobine njihovog karaktera beskrupuloznost i bezobzirnost uspevaju u političkim karijerama, uspinju se nezaustavljivo, uporno i bez milosti do samog vrha vlasti. A kada zasednu na vrhu, čitav politički sistem biva korumpiran patologijom. Jednom se domogavši vlasti oni postaju opasnost za sve čega se dotaknu. Njihova vladavina se najčešće završava opštom tragedijom jer vlast dragovoljno ne napuštaju ako su je već jednom osvojili, ne napuštaju je bez velikih žrtava i stradanja ponekad i planetarnih razmera.

*

O psihopatologiji koja dolazi sa najvišeg nivoa vlasti mogli smo se uveriti u ratnim devedesetim godinama. Takva psihopatija povremeno je dostizala razmere kakve znamo iz kinotečkih filmova i udžbenika istorije o Nemačkoj sredinom tridesetih i početkom četrdesetih godina. Naša, srpska psihopatija sa početka devedesetih potvrđuje kako čitava društva postaju psihopatska pod uticajem svakodnevne propagande, kontrolisanih medija i kvazipatriotizma, kada se psihopatija pretvara u državni projekat, podržan od uticajnih intelektualaca, crkvenih krugova i svemoćne vlasti. Naravno, psihopatije je bilo i u srpskom okruženju, ali masovne mitinge, podrške Vođi koji je na izborima pobeđivao sa 104 procenta glasača, paravojne formacije koje su predvodile osvedočene psihopate, to je ipak najvažnije obeležje tadašnje srpske politike na početku raspada Jugoslavije.

Kriminalna psihopatska politika spuštena sa vrha političke vlasti u narod, u mase, pravi je primer kako pojedinci delujući u ime svog naroda svaljuju na čitavu zajednicu kolektivnu krivicu, kako je uvaljuju u zločinačke poduhvate koji će na žalostan način obeležiti njenu noviju istoriju. To je poučna slika do čega psihopate, ljudi bez savesti, kako se psihijatrijski definišu, mogu dovesti čitave države, obeležiti ih kao parije među narodima i privesti do ivice moralne, političke i ekonomske kataklizme. Još uvek nedostaju stručne, detaljne analize ovog perioda, koje se neće baviti samo analizom jedne štetne i opasne politike nego i njenom psihopatološkom suštinom. Nama takva analiza nedostaje, a bila bi važna, jer bi objasnila na pravi način mnoge nerazumne postupke, mnoge strašne zločine, za koje se često, bez pravog pokrića govori i piše kako su „iracionalni“.

**

Priča o opasnostima pojedinačne i kolektivne patologije nije do kraja i sasvim uverljivo ispričana. Ljudi bez savesti, patološke moralne konstitucije, svuda su oko nas. Obično ih ne prepoznajemo jer oni uspešno prikrivaju svoju psihičku deformaciju, svoju opasnu paranoju. Ali u konflinktnim situacijama, a takve su na ovim balkanskim prostorima česte, ovi defektni tipovi se razotkrivaju, stupaju u prve borbene redove, pretvaraju se u pse rata puštene sa lanca, postaju izvršioci najtežih ratnih zločina. Svuda su tamo gde se bez milosti ubijaju civili, likvidiraju ratni zarobljenici, spaljuju do temelja čitavi gradovi i sela. Ljudi bez savesti su po prirodi stvari patološki zločinci.

Mnogi od njih izbegnu suđenja i kazne koje su zaslužili. Povlače se u anonimnost civilnog života. Ali oni su tu. Čekaju novu priliku. I stalno valja imati na umu, nikako se ne sme zaboraviti, kako deset procenata stanovništa čine upravo ljudi bez savesti, patološki tipovi. Opreznost nam je neophodna. Ali ni opreznost najčešće ne pomaže. U vremenima kada nadvladaju mržnja i sila, kada se zločin proglašava za herojstvo, a nedostatak savesti za vrlinu, oni su ti koji određuju poredak stvari. Vremena u kojima odlučuju i deluju ljudi bez savesti su mračna vremena bez stida i kajanja.

***

Od preko pedeset članova očeve i majčine porodice, Drugi svetski rat je preživelo samo njih nekoliko. Očeva porodica završila je na stratištima Jasenovca i Đakova. Brojna majčina porodica, sve sestre, njihovi muževi i deca stradali su u tragičnom Kragujevačkom oktobru i u logoru na Starom sajmištu.

Majka je za pogibiju većeg dela svoje porodice saznala negde pred kraj 1941. godine. Naime, dopisivala se sa svojima koji su ostali u Kragujevcu. Odjednom, pisma su prestala da dolaze. Nije znala šta se događa i onda je stiglo pismo od prijatelja. Pismo je bilo adresirano na mog oca i otac je nekoliko meseci oklevao da to pismo pokaže majci, jer je prijatelj obaveštavao o tragičnoj sudbini kragujevačkih porodica Judić i Eli. Otac nije znao kako da saopšti istinu, a kada je jednoga dana odlučio da to učini, majka je potpuno zanemela, izgubila moć govora. Progovorila je tek posle mesec dana, a onda je plakala danima i noćima.

Ne znam kako je našla snage da se u takvoj situaciji ponovo podigne i herojski bori da sačuva moga brata i mene. Otac se pridružio fruškogorskim partizanima, ona je sa mnom, trogodišnjakom, i mojim još mlađim bratom prošla pravu golgotu pod lažnim imenom u jednom fruškogorskom selu, Manđelosu, gde su nas meštani krili i štitili, uz česte bežanije, povremene boravke u logorima, glad, stalnu pretnju da se otkrije naše jevrejsko poreklo i da svi okončamo kako su njeni roditelji, braća, sestre i rođaci. I da strada čitavo selo.

Sada, već pod stare dane, osećam nešto poput griže savesti da se nisam dovoljno odužio svojim roditeljima za sve ono što su učinili da opstanemo. Čitajući i slušajući mnoga svedočenja preživelih iz tog dalekog rata, ali i iz ovih novijih, uviđam koliko je strašnih događaja koji izmiču ljudskom razumevanju, književnim opisima, koliko slučajnosti, zla ali i požrtvovanja da bi se očuvao ovaj jedan jedini život koji nam je dat. I koliko ga je lako izgubiti.

Mene su moji roditelji kroz sopstvena životna iskušenja naučili šta znači opasna ljudska mržnja, u vremenima “kada tama pokrije zemlju”, a zavladaju sveopšti strah i bezdušnost, gola sila i mračne ideologije. I koliko je važno da se i u tom svekolikom zlu nađu dobri ljudi spremni da žrtvuju sebe kako bi spasli druge. Takvih, na sreću, uvek ima i oni čuvaju ono zrno ljudskosti zbog kojeg se valja nadati i u najtežim životnim situacijama.

*

Ovih dana Politika“, najbolji list na Balkanu koji je ikada postojao“, kako u svome uvodniku piše glavna urednica, obeležava sto i deset godina izlaženja. Piše u uvodniku slavljeničke Politike: “Novine koje držite u rukama glasilo su pristojne Srbije i po njima se, evo stotinu i deset godina, meri vreme u Srbiji… Politika je kroz istoriju bila i moderna i liberalna i tradicionalna, ali je uvek i iznad svega bila rodoljubiva, ukratko: prava nacionalna institucija.“ A predsednik Srbije u autorskom tekstu zaključuje: “Politika prkosno traje deleći usud svoga naroda“. Uz ove izjave, preko pedeset uglednih ličnosti iz javnog života, političari, umetnici, sportisti, ali i deca urednika i saradnika Politike puni su hvale za sve ono što se tokom tih sto i deset godina moglo u Politici pročitati, od ozbiljnih do humorističkih tekstova, od tekstova nobelovaca do stripa o Paji Patku. Saznajemo kako su veliki srpski umovi kao i narodne mase odrastali uz Politiku, iz nje učili i formirali se kao ličnosti.

Nigde nijedne reči kritike ili samokritike. A nije baš sve bilo tako sjajno. Ono što je Politika, taj porodični, tradicionalni i nacionalni dragulj, predstavljala od početka do kraja devedesetih, najniži je pad novinarske profesije, ne samo na Balkanu nego i mnogo šire.

Dovoljno je samo prisetiti se sramotnih devedesetih, “Odjeka i reagovanja“, otrovnog, mučnog govora mržnje, te dopisničkih priloga koji su kršili sve norme profesionalnog kodeksa. Politika je prestala da bude novina, pretvorila se u običan propagandni bilten jedne porodice i jedne političke partije. Da li je to bio glas “pristojne Srbije“? Moderne, liberalne, tradicionalne? Ne, to je bio glas političkog taloga, dubokog moralnog pada, ružno lice Politike, “lista pristojnih ljudi“.

Zajedno sa Informativnim programom Radio-televizije Beograd, Politika je devedesetih godina postala simbol, medijska tvrđava tvrdokornog i surovog Miloševićevog režima.

Dodajem nekoliko rečenica sopstvenog iskustva sa tadašnjom Politikom. Petnaestak dana posle ubistva Slavka Ćuruvije zbog lažnih optužbi da je tražio bombardovanje Srbije, oglasio se dopisnik Politike iz Rima Dragoš Kalajić, miljenik Mire Marković, publicista koji se dičio time da je pristalica Musolinijevog fašizma. „Obaveštava“ javnost kako u Srbiji postoje „idioti koji navode pametne bombe“, takozvani lokatori koji šalju NATO bombarderima precizne podatke o metama za gađanje. Ovakva monstruozna, sumanuta optužba, bila je osveta onima koji su kritikovali Miloševićev režim. Kao „lokatori“ poimence su spomenuti ugledni pravnik Vojin Dimitrijević, dramska spisateljica Biljana Srbljanović i potpisnik ovih redova. Ogavna i besprimerna izmišljotina, predstavljala je otvoren poziv na linč objavljen na čitavoj strani Politike. Do dana današnjeg iz Politike nije stiglo nikakvo izvinjenje za takve i slične gnusne tekstove koji su bili sastavni deo uređivačke koncepcije, kojom se direktno atakovalo na živote političkih neistomišljenika. Takvo novinarstvo može se jedino nazvati vrhuncem beščašća u profesiji.

O tome nema ni reči u svečanom izdanju Politike, a trebalo bi. Da se ne ponovi.

**

19. avgusta umro je u Zagrebu, a 24. avgusta sahranjen je u Rovinju Mirko Kovač. Bio je jedan iz „velike trojke“ koju su još činili Danilo Kiš i Borislav Pekić. Poznavali smo se i družili više od pedeset godina. Ostavio je za sobom nedovršenu testamentarnu knjigu „Vrijeme koje se udaljava“. Kovač je imao običaj da zapisuje na parčićima hartije, u sveske i rokovnike, sve one zanimljive situacije u kojima se nalazio, ne želeći da ih prepušta zaboravu. Kovač piše o ličnostima koje su obeležile njegovo odrastanje i sazrevanje. Ali, nije želeo, kako sam zaključuje, da piše samo o „vlastitom životopisu“, „jer je isto tako bitno i sve ono drugo što se vrtjelo oko mene, sve te sudbine i događaji, ta povijest i epoha sa svojim ranama i proturječnostima“.

Većina ličnosti opisana je pod pravim imenima i „prepoznatljivim inicijalima“. Poneke situacije i događaji, biografije ličnosti su nadograđeni, dodato je i ono što se nije dogodilo ali se moglo dogoditi. Takav je, recimo, Kovačev susret sa Tinom Ujevićem. Opisan je detaljno kao da je do susreta došlo. „Stvarnost je blaža i podnošljivija od fotografske slike, ona je prolazna, kao i prošlost koja se uvijek može opisati onakvom kakva nije bila, dočim je fotografija izvadak iz vremena i ne može se mijenjati.“

Dopunjujući prošlost, on je na neki način ispravlja, čini potpunijom, ubacuje ponešto od snova i mašte, od memoara stvara roman ili još preciznije, spaja ta dva žanra.

I ne samo ta dva žanra. „Vrijeme koje se udaljava“ neobično je delo i po tome što objedinjuje različite žanrove uspelo spojene, memoare, autobiografiju, roman, književne portrete. Sve to na magičan način kako samo vrhunski pisci znaju i umeju.

Ozbiljna bolest omela je Mirka Kovača da napiše završna poglavlja. Na osnovu naših svakodnevnih razgovora mogu pretpostaviti da je u tom završnom poglavlju želeo da opiše onaj sumorni zimski dan kada je sa suprugom Bobom bio primoran da napusti Beograd. Taj završni memento sadržao bi opis fantazmagoričnog putovanja u neizvesnost, put od Beograda preko Mađarske do Rovinja, dok su doboši rata najavljivali mračna vremena mržnje i zločina. U tom bizarnom putovanju o kojem su sačuvani neki Kovačevi zapisi sadržana je građa za jedan pravi avanturistički roman sa kafkijanskim obrtima. Ovo završno poglavlje trebalo je da zatvori beogradski period Kovačevog života. Odlazak iz Beograda pod dramatičnim okolnostima predstavljao je dubok i traumatični raskid sa sredinom i ljudima među kojima je proveo važan deo svoga života gde je napisao i objavio neka od svojih najznačajnijih dela.

„Vrijeme koje se udaljava“ ipak nije nedovršena knjiga. Svako poglavlje je ostvarena celina, a čitava knjiga je još jedno svedočanstvo Kovačevog spisateljskog majstorstva.

Mirko Kovač u svom književnom testamentu otvara prozor u prošlost na svoj jedinstven, majstorski način. Čitajući još u rukopisu „Vrijeme koje se udaljava“, osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu „Gubilište“ i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope.

Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko. Mirko Kovač, pisac sa harizmom, pisac velikog dara, izvornog talenta, poslednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, nastavlja da živi u svojoj literaturi, zajedno sa svojim čudesnim i fascinantnim likovima, na zadovoljstvo brojnih prijatelja i čitalaca.

O SAGOVORNIKU

Filip David je rođen u Kragujevcu 1940. godine. Književnik, dugogodišnji urednik Dramskog programa Televizije Beograd i profesor Fakulteta dramskih umetnosti. Napisao je više TV drama, drama i filmskih scenarija. Objavio knjige pripovedaka: “Bunar u tamnoj šumi”, “Zapisi o stvarnom i nestvarnom”, “Princ vatre”, ”Sabrane i nove priče”. Romane : “Hodočasnici neba i zemlje”, “San o ljubavi i smrti”. Knjige eseja : “Fragmenti iz mračnih vremena”, “Jesmo li čudovišta”, “Svetovi u haosu”. Sa Mirkom Kovačem “Knjigu pisama 1992-1995”.

Dobitnik je Andrićeve, Prosvetine i Bigzove nagrade. Knjige i priče objavljene su mu na više jezika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari