Ništa za prijaviti 1

Četvrtak, 21. april

– Jueves, četvrtak, četvrti dan u Buenos Ajresu. Čudno je da se u ovom jeziku osećam kao kod kuće. Čak i kada ga ne razumem, što je najčešći slučaj, lelujam u nečem bliskom. Kada se zapliva tim latinskim okeanom, ne staje se. Vidite da ste na pravom mestu. To je valjda mislio i Gombrovič.

                       P { margin-bottom: 0.21cm; }

Gledam na ovdašnjem Sajmu knjiga njegove dnevnike iz Argentine, uz desetinu hiljada drugih naslova. Ovaj sajam je jedan od najvećih u svetu. Malo manji od frankfurtskog, ali dubinski daje neuporedivo bolju sliku izdavaštva na španskom. Tri dana je zatvorenog tipa, samo za pisce, urednike, izdavače i agente, a zatim otvara kapije tri nedelje za oko milion i po posetilaca. Kao specijalni gost ovog sajma, prethodnih dana sam obavio uglavnom poslove zbog kojih sam i došao; čak sam neplanirano predstavio i monografiju o Novom Sadu u sali Roberto Arlt. Knjige su ovde u proseku dva do tri puta skuplje nego kod nas, ali je publika daleko zainteresovanija.

U okeanu knjiga, vidim na malom štandu meksičkog izdavača Sexto piso četiri Gorana Petrovića i dva Pavića. Kasnije me je obradovalo i istaknuto luksuzno izdanje sabranih pesama Vaska Pope, tik pored Dereka Volkota, na štandu decentnog španskog izdavača Vaso roto . To je i budući izdavač Pištalovog Tesle . Lepo je videti da pored mega svetskih izdavača ovde opstaju visokoprofilisani izdavači, koji se nasuprot navali tržišta bave vrednostima. Ne samo da se prepoznaju kao drugačiji od mejnstrima, već i uspevaju da pomere taj mejnstrim u svom pravcu.

U knjižari Ateneo, na bulevaru Santa Fe, tj. na pozornici pozorišta koje je pretvoreno u ogromnu knjižaru, pijem čaj u šest sa Ani Mari Šua, jednom od najuglednijih savremenih argentinskih književnica. Pričamo o njenim libanskim i poljskim korenima, kao i anegdote iz života ovdašnjih pisaca. Ono što nije anegdota, jesu demonstracije ispred ovdašnje nacionalne biblioteke, čiji je novi upravnik pisac Alberto Mangel, nama raniji gost na Prosefestu , upravo otpustio stotinak zaposlenih, koje je prethodna vlast zaposlila brže-bolje ne bi li udomila svoje kadrove, nakon što je izgubila izbore. Zvuči poznato?!

Petak, 22. april

Danas se selim iz hotela Tango , na centralnoj aveniji Nuevo de Hulio , sa pogledom na Obelisk kao simbolični centar ovog grada, u jedan jeftiniji hotel u Rekoleti, skoro pa rezidencijalnoj četvrti. Dani profesionalaca na Sajmu knjiga su gotovi, i sada sam svoj domaćin. Moram priznati da prelazak iz luksuznog hotela u pristojan može da deluje deprimirajuće. Previše lako se čovek navikne na luksuz, koji inače ne mora da znači baš ništa. Uostalom, ko mari za hotel, u ovom gradu skoro uopšte i ne boravim u njemu.

Sledi vikend i prilika da se više družim sa našim piscem i prevodiocem Brankom Anđićem (zajedno sa suprugom, LJiljanom Popović Anđić, više nego stamenom vezom srpske i argentinske kulture), koji je tokom radne nedelje preokupiran poslovima. On je ovdašnji pi-ar predstavništva EU i ponekad se češće viđa sa Frederikom Mogerini od naših političara. Baš me zanima šta će napisati u memoarima.

LJudi ovde sede u kafanama do kasno u noć, a i prodavnice rade bez kraja. Ja odlazim još jednom na Sajam, da vidim kako izgleda kada krene prava publika. Potpuni je krkljanac, redovi, i teško da se išta više može na miru videti. Kao na Beogradskom sajmu knjiga subotom.

Sa Sajma peške odlazim kroz Palermo koji me neodoljivo podseća na gradove moga detinjstva. Tražim vinariju Pene i vin . Nalazim se sa pesnikinjom i romansijerkom Mori Ponsovi, za koju se na kraju ispostavlja, da iako odrasla u Venecueli, deli sa mnom sličan književni ukus. Dakle, lektira od Kanetija i Fostera Volasa do Frenzena i Alis Manro. NJen novi roman, Tražim prijatelja , neodoljivo podseća na Ugrešićkin roman U raljama života , što joj preporučujem, makar kao film. Posle se šetamo Borhesovom ulicom koja vodi direktno na Kortasarov trg. Tražimo kola za koja ne znamo gde su.

Subota, 23. april

Jutarnja šetnja po obližnjoj Rekoleti. Reč je o groblju, a na njemu, ulice, kuće, palate, uglavnom, pravi mali grad koji predočava jednu od istorija Argentine. LJubitelji grobalja mogu da skoro zaborave na Per Lašez, ovo je najozbiljnije groblje na ovom kontinentu. Grobnice se čak povremeno i skupo iznajmljuju za sahrane onima koji imaju para i potrebe za lažnim ugledom. Nakon što obave sahranu i pomen, pokojnika odnesu na drugo groblje.

Na rubu parka, sa idealnim pogledom na groblje, nalazi se La Brila , jedna od ovdašnjih kultnih kafana, potpuno u znaku Fanđa, čija figura krasi ulaz. Unutra, pak, za stolom figure Borhesa i Bjoj Kasaresa, koji su upravo na ovom mestu rešavali probleme don Isidora Parodija.

Uveče sa Brankom odlazim u Belgrano, koji je nekada bio poseban grad, nešto poput Zemuna. Na večeru nas zove Giljermo Martines, trenutno najprevođeniji argentinski pisac. U Agori je početkom ovog meseca izašla njegova zbirka priča Odvratna sreća , a bio je i pre desetak dana u Novom Sadu na Prosefestu . Spremio je gastronomski revanš. Ćorizo , argentinski najbolji bifteci i malbek . Tu su i brizle, kojima sam ja pre desetak dana, kao specijalitetom, častio u novosadskom Sokačetu njega i argentinskog ambasadora Rikarda Fernandeza. Sa nama je i njegova supruga Brenda.

Nedelja, 24. april

Danas su u Srbiji izbori, a u ovom gradu je glavna stvar derbi Boka Junior protiv River Plate. Održava se na stadionu u Boki i tu je vanredno stanje. Dan ranije, obišao sam sa Brankom to živopisno mesto sa šarenim kućama, u kojima je nekada živela lučka sirotinja. Ni sada nisu mnogo bogatiji. Hodali smo ulicom Kominito, iz najčuvenije tango pesme, jeli odličan roštilj kod potomka jednog od španskih pesnika, u restorančiću naziva El samovar de Rasputin , kultnom muzičkom mestu ovoga grada u osamdesetim. Okolna atmosfera je ličila na onu iz romana Pod vulkanom Malkoma Laurija, ili istoimenog filma, DŽona Hjustona, kako već hoćete.

Danima već hodam po gradu koji sam do sada doživljavao kao literarnu fikciju. U ulicu Korijente i njena pozorišta ulazim direktno iz proze argentinskih majstora pripovedanja. Teatar Kolon, na dva koraka od mog starog hotela, ima opčinjavajuću unutrašnjost. Ono što mi izaziva nelagodnost u ovom gradu jesu ogromni socijalni kontrasti. U jednom momentu on zrači bogatstvom, skoro kao nedovršena kopija Pariza, pozlaćene kvake na dvorcima se glancaju svako jutro, a na pločniku u blizini susretnete se sa pogledom beskućnika koji spava na trotoaru. Kao i svugde, i ovde ljudi žive u paralelnim svetovima, ali ovi beskućnici me baš rastužuju. Kao deca, mnogi od njih su mislili kako je budućnost njihova nevesta.

Podnevni odlazak u San Telmo, nekadašnji centar grada. Gledam ljude u oštroj spoljašnjosti. Placo de majo , od koga se grad na sve strane pruža. Danas je to centar alternative i mega buvljak. A na ručak smo otišli u tajanstveni ekvadorski restoran, mesto za odabrane, za one koji znaju, u kome jedu samo Ekvadorci. Jedemo seviće, to je izvrsna čorba sa belom mariniranom ribom, slanom sušenom bananom i plodovima mora, tvrdo skuvanim rakovima. Sve uokvireno limetom i ekvadorskim začinima. Anđić dodaje, „bez hleba, kao da si ti ovo smišljao, skroz u hrono fazonu“.

Ponedeljak, 25. april

Svako jutro radnim danom uspevam da dva-tri sata posvetim uredničkim i drugim poslovima u Agori. Knjigovođe, koje su u Zrenjaninu, zaključuju kako nema razlike da li sam u Novom Sadu ili Buenos Ajresu. Viber, internet i Fejsbuk su čudo. Recimo da je globalizacija uspela.

Tačno u podne, sastanak u našoj ambasadi sa visprenom ambasadorkom Jelom Baćović i njenom zamenicom Tatjanom Conic. Odlična izložba naših žena ratnica iz Velikog rata nas posmatra sa zidova. Ambasada nam je u zgradi čije je vlasništvo još pod znakom pitanja u sukcesiji bivše države, iako ju je naš iseljenik, inače osnivač argentinske trgovačke mornarice, svojevremeno lično poklonio kralju.

Uveče izlazim u bar Flores , mesto u koje se ulazi kroz tajna vrata jedne cvećare, poput ulaska u sedište grupe TNT iz stripa Alan Ford. Bar je kao iz vremena prohibicije u Americi. Pijemo izvrstan malbek. U Buenos Ajresu ima svega, samo ga treba naći, citira Anđić jednog od svojih prethodnika u bivšem Tanjugovom dopisništvu.

Utorak, 26. april

Pre nego što odem, pravim rutinsku šetnju, nema razlike između Novog Sada, Buenos Ajresa, ili ma kog drugog grada. Nakon prekratke posete Borhesovom muzeju, krećem od Rekolete, pa avenijom Libertador, sa čijih desetak traka zuje u neprekidnom huku automobili, Trg Bernarda Mitre, biblioteka, građena kao čardak ni na nebu ni na zemlji, nacionalni muzej, dopadljivi kafei u koje neću danas ući. Idem sve do bulevara Sarmijente, a vraćam se avenijom Santa Fe. Ko poznaje ovaj grad, zna da je to popriličan pravougaonik. Branko mi posle nije verovao da sam prešao ovu rutu za nešto više od dva sata. Rekoh, tipična moja novosadska šetnja.

Sreda, 27. april

Put unazad uvek izgleda brže, tragom junaka video-igrice, prolazim kroz Sao Paolo i Frankfurt, dva zaista ogromna i perfektno organizovana aerodroma. Jedino što gubim pet sati zbog vremenske razlike. Ne mogu poput Entoni Burdena da koristim layover od 36 ili 48 časova da švrljam i jedem po tim gradovima, no ovakve boravke između svetova i kontinenata koristim neplanirano, a skoro uvek da nešto kreativno smislim ili napišem.

U Frankfurtu nestaje definitivno španski iz mog okruženja i tu i tamo promiče kišica srpskog, koja u avionu postaje reka. Zvučni zid. Kao i u dolasku, u avionu sam se dobro naspavao, preko devet sati u kontinuitetu, tako da čio krećem večernjim letom u Beograd. Nothing to declare . Obilje uspomena, mate, malbek i knjige za prijatelje, suveniri za decu… Po podizanju prtljaga vidim da se jedna od dve boce malbeka u koferu razbila.

Četvrtak, 28. april

Običan radni dan. Ukoliko je bilo koji dan običan.

Autor je pesnik i izdavač iz Novog Sada

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari