A pakao će odgovoriti: "Ima li još?"

Meša Selimović, Derviš i smrt

(izreka iz Kur'ana)

" />
A pakao će odgovoriti: "Ima li još?"

Meša Selimović, Derviš i smrt

(izreka iz Kur'ana)

" />
Site name

Rupel i Bučar kod Dobrice Ćosića

Slovensko-srpski pakt protiv Jugoslavije

Tada, mi ćemo reći paklu: "Jesi li se napunio?"

A pakao će odgovoriti: "Ima li još?"

Meša Selimović, Derviš i smrt

(izreka iz Kur'ana)

Piše: Blaž Zgaga

21. februar 2014. 18:35

Više od 130.000 mrtvih, višestruko veći broj ranjenih, više od milijun raseljenih, prognanih i izgnanih. Uništeni životi, obitelji i budućnost. Dvadeset godina neobuzdane i bezobzirne pljačke i trganja društvenih veza. Rasap. Tako bismo 2014. godine mogli opisati područje nekadašnje Jugoslavije, dvadeset i tri godine nakon početka krvavih ratova koji su zacrtali sudbinu građana nekad najrazvijenije i najbogatije države drugoga, socijalističkoga bloka.

Svjetska i domaća javnost najveću odgovornost za krvavi raspad federacije pripisuju srpskome vođi Slobodanu Miloševiću, koji je nasilnim ostvarivanjem projekta Velike Srbije uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) sijao smrt i patnju gotovo posvuda po bivšoj Jugoslaviji.

Slovenija je najbolje prošla u njezinu raspadu, sa šačicom poginulih u vlastitim redovima i nekoliko desetaka mrtvih golobradih pripadnika JNA. Osim toga, okoristila se kasnijim ratovima u susjedstvu i dobro zaradila unosnom prodajom oružja. Pri tome nije bila riječ tek o samovoljnoj i nezakonitoj prodaji pojedinih državljana, službenika ili ministara, nego o promišljenim odlukama državnoga vrha koji je od nove, samostalne države napravio ratnu profiterku. Ujedno je upravo državni vrh Republike Slovenije bio instanca koja je donosila odluke koje su sudbinski doprinijele nasilnom raspletu jugoslavenske krize ili su ga čak i ubrzale.

Već više od dvadeset godina građani Slovenije žive izolirani od međunarodnih informacijskih i intelektualnih tokova. Odsječeni su od istinitih informacija o prijelomnim događajima, o postupcima vlastitih vođa i o njihovoj odgovornosti u razdoblju stvaranja nove države. Iako mnogi pojedinci znaju što se tada događalo, oni ustrajno šute, kao da im je o tome zabranjeno govoriti. Još od nastanka države sustavno se gradi mit o "ratu za samosvojnost", mit koji koristi ponajprije tadašnjim vođama.

No, istina se razlikuje od mitova koji se u Sloveniji utvrđuju godinu za godinom. Svjetskoj javnosti i inozemnim stručnjacima poznate su mnoge posve različite informacije o tadašnjim događajima u Jugoslaviji, o njezinom krvavom raspadu i o odgovornosti Slovenije i njezinoga vodstva. Ta se istina i dalje brižno skriva od slovenske javnosti.

"Kako je to zanimljiva priča. Zanimljiva, a istovremeno i depresivna jer govorimo iz različitih gledišta. Kada raspravljamo o tome kako otkriti nešto novo o ratovima u Jugoslaviji, vama je bilo rečeno manje nego nama iako ste živjeli u upravo toj sredini te imate drugačije referentne točke. Nama su drugačije govorili o tome što se dogodilo i zašto", tako mi je jedan od nekadašnjih urednika britanskog BBC-a u prosincu 2013. odgovorio u pismu na moje viđenje događaja iz vremena osamostaljenja i trgovine oružjem. Njegova me poruka potresla i potaknula da se latim podrobnijeg istraživanja onoga što se tada doista dogodilo.

Danas, kada je Slovenija u dubokoj ekonomskoj, društvenoj i moralnoj krizi i povremeno podsjeća na kraljevstvo laži i sajam taštine, čini se da su tome bitno doprinijeli upravo mitovi i laži o prošlosti. Kao što su slovenske crkvene vlasti napuhavale golemi financijski balon i tek ih je Sveta stolica uspjela kazniti, tako je i slovenska politička vlast svih boja napuhala balon laži koji slovenskoj javnosti priječi da spozna istinu o prošlim odlukama i postupcima čije se posljedice osjećaju i danas. I taj balon treba probušiti i osloboditi istinu.

Neki Slovenci misle da ih svijet često ne razumije. "Slovenija danas u međunarodnim odnosima nema ni saveznika, a kamoli prijatelja", zaključio je povjesničar Božo Repe (Mladina, 20. prosinca 2013). Slovence, naime, već dvadeset godina u većem dijelu svijeta smatraju egoističnim narodom koji je dijelom odgovoran za nasilan raspad Jugoslavije.

Predgovor Slavena Letice za hrvatski prijevod prve knjige trilogije V imenu države (U ime države: Prodaja, Jesenski i Turk, Zagreb, rujan 2013) u Sloveniji je jako uzrujao pripadnike i simpatizere tadašnjega državnog vodstva.

Nekadašnji osobni savjetnik hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (odstupio je s tog položaja u ožujku 1991. kada je shvatio da se Tuđman sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem dogovara o diobi Bosne i Hercegovine) na temelju iskustava i poznavanja tajnih sastanaka kojima je i sam prisustvovao postavio je slovensku trgovinu oružjem u nov okvir i podsjetio na sporazume predsjednika Predsjedništva Slovenije Milana Kučana i srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Riječ je o sporazumima Slovenije i Srbije, koje su upravo tada uspostavljale svoju novu državnost, potkopavale savezne organe i lukavo i učinkovito rušile jugoslavensku federaciju.

"Da bi slovensko vodstvo moglo donijeti odluku o masovnoj prodaji zaplijenjenog oružja Hrvatima, moralo je biti sigurno da mu više ne prijeti opasnost od agresije JNA i Srbije", ocijenio je Letica (U ime države: Prodaja, Jesenski i Turk, Zagreb, rujan 2013, str. 15).

Predsjedništvo Slovenije, koje su činili predsjednik Milan Kučan i članovi Matjaž Kmecl, Ciril Zlobec, Ivan Oman i Dušan Plut, kao kolektivno državno poglavarstvo 26. kolovoza 1991. donijelo je odluku da će Slovenija "pomoći Republici Hrvatskoj na području obrane, ali u opsegu koji ne bi ugrozio obrambene sposobnosti Slovenije", (Zapisnik 67. sjednice Predsjedništva Republike Slovenije, Ljubljana, 26. kolovoza 1991)

To je bila odluka državnoga vodstva koja je formalno dozvolila prodaju oružja iako je ona započela već u srpnju 1991, netom nakon zaposjedanja vojnih skladišta JNA i nakon srpanjske odluke Vijeća obrane Predsjedništva Slovenije.

"Događaj koji je bio od presudne važnosti za razumijevanje i ispravno povijesno tumačenje odluke slovenskog državnog vodstva... bio je tajni pakt o nenapadanju Slovenije i Srbije, koji je sklopljen u Beogradu nepuna dva tjedna prije: 14. kolovoza 1991", navodi Letica (U ime države: Prodaja, Jesenski i Turk, Zagreb, rujan 2013, str. 15).

Tada su se u stanu utjecajnoga srpskoga književnika Dobrice Ćosića, sive eminencije velikosrpskog projekta i kasnijeg predsjednika Srbije, pojavili predsjednik slovenske skupštine France Bučar i ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel. Kako je prošao taj povjerljivi susret intelektualaca poslije je u svojim memoarima podrobno opisao sam Dobrica Ćosić. (Lična istorija jednog doba - vreme raspleta. 1981-1991, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str. 309-311).

"Došli su avionom. Pred kućom su se zaustavila tri automobila: dva policijska, kao pratnja, i njihov s pratiocima. Obezbeđivao ih je Savezni SUP. Zamolio sam Božicu da ne demonstrira iskrenost pred gostima. Bučar i Rupel bili su snishodljivi i osmehnuti. Smestili smo se na terasu i uz kafu započeli razgovor kao dobri, stari poznanici i prijatelji iz opozicije. Izložili su mi namere da uspostave neposredne odnose sa Srbijom, spremni na striktnu neutralnost u hrvatsko-srpskom sporu, da bi od Srbije dobili podršku za svoje otcepljenje...

Kažu da su došli kod mene uz saglasnost i dogovor s Kučanom i Drnovšekom, a ako se ja saglasim s njihovim stavovima, ići će kod Miloševića, mojim posredovanjem... A ja sam uveren: na novu politiku ih primoravaju ekonomski interesi. Onda su izdiktirali svoju platformu i predloge za novu politiku sa Srbijom. Zapisao sam ih na srpskom, a Rupel na slovenačkom. Rekao sam im da ću obavestiti Miloševića i javiti im njegovo mišljenje. Otišli su posle tri sata razgovora, zadovoljni. Mene su opteretili brigom i uvlačenjem u politiku.

Potražio sam Miloševića. On je 'negde u Srbiji'. Javio mi je da u načelu prihvata razgovor, ali će im 'dobro naplatiti za sve što su radili protiv Srbije'. Poručio sam Bučaru da se u ponedeljak javi Miloševiću.

A platforma za novu politiku Slovenije prema Srbiji, koju smo sva trojica potpisali kao nekakav dogovor, liči na sporazume i dogovore koje su sklapali ljudi u Jugoslovenskom odboru za vreme Prvog svetskog rata", napisao je Ćosić.

U memoarima je objavio čitavu "platformu" koju je Slaven Letica u predgovoru predstavio kao "tajni sporazum Kučan-Milošević". Ćosićev je zapis bio objavljen već 2002. godine na mrežnim stranicama najčitanijih srpskih novina Večernje novosti, ali su ga slovenski mediji i povjesničari previdjeli. (http://novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:275793-Opet-zbegovi-na-Kozari, http://novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:275794-Lukava-ponuda-Slovenaca)

Tekst "platforme", koji je u svojoj knjizi objavio Dobrica Ćosić, glasi:

1. Slovenija se ne meša u unutrašnje odnose drugih naroda i pitanja unutrašnjih granica, niti će se postavljati na stranu bilo kojeg jugoslovenskog naroda u rešavanju jugoslovenske agonije. Slovenija neće dozvoliti da se instrumentalizuje u jugoslovenskim međunacionalnim sporovima.

2. Slovenija se na osnovu nacionalnih interesa, bez predrasuda i emocije, dogovara sa Srbijom o međusobnim odnosima. Pri tome, ona poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rešavanju jugoslovenske situacije i kompatibilnosti slovenačkih i srpskih interesa.

3. Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija.

4. Slovenija smatra realnim i razumnim da dođe do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Slovenija priznaje pravo Hrvatskoj da se opredeli prema toj federaciji.

5. Slovenija će se samostalno i suvereno opredeljivati prema tim državnim subjektima. Slovenija je spremna da aktivno sarađuje u procesima konstituisanja tih subjekata, ako oni tu saradnju žele.

6. U smislu prethodnih načela, Slovenija i Srbija žele razrešavati međusobne jugoslovenske odnose bez posredovanja stranih faktora, a pogotovu federacije.

Potpisano 14. avgusta 1991. u Beogradu od strane Dobrice Ćosića, France Bučara i Dimitrija Rupela

Nastavak u broju od ponedeljka

O autoru

Blaž Zgaga jedan je od najpoznatijih i najhrabrijih istraživačkih novinara u Sloveniji i regionu bivše Jugoslavije. S kolegom Matejom Šurcom autor je poznate trilogije "U ime države", u kojoj je dokumentovano opisana uloga državnih organa Slovenije u trgovini, prodaji i rasturanju oružja u vreme ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Državno tužilaštvo Slovenije progonilo ga je zbog navodnog odavanja državnih tajni, ali je na sudu oslobođen svih optužbi. U septembru 2008, zajedno s finskim kolegom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u takozvanom slučaju Patria.

komentari (0)

* Sva polja su obavezna

Potvrdite

Slanjem komentara slažete se sa Pravilima korišćenja ovog sajta.