Na svim u novije vreme održanim predsedničkim izborima učestvovala su po jedan ili dva biznismena. U najnovijem takvom slučaju Karli Fiorina i Donald Tramp su, svako za sebe, izneli argument da su zbog vremena provedenog u privatnom sektoru na univerzalan način kvalifikovani da vode zemlju.

I ja sam jednom izneo tu tvrdnju. Nakon što sam nekoliko decenija bio uspešan kalifornijski biznismen, odazvao sam se pozivu da budem premijer moje nekadašnje domovine Jugoslavije.

Brzo sam naučio da je politika jedno područje s prilično drugačijim pravilima igre. „Ako nemate iskustva s tim kako vlada funkcioniše“, kako je bivši ministar odbrane (SAD) Robert Gejts nedavno primetio, „vaši kapaciteti da učinite da vlada funkcioniše biće znatno smanjeni. Drugačije je to od biznisa.“

Iz prve ruke sam saznao koliko je to tačno.

Srpski lider Slobodan Milošević me je 1992. pitao da budem premijer. Sve u vezi s njegovom ponudom me je izazivalo. Koji čif egzekutiv ofiser ne mašta o tome da vodi celu zemlju? To mi je izgledalo kao prilika da ostavim zaostavštinu svom zavičaju i pomognem mu da se kreće ka miru i političkoj i ekonomskoj slobodi.

Svoju farmaceutsku kompaniju sam razvijao tako što sam od poslovanja u svojoj garaži napravio kompaniju vrednu milione dolara, te sam verovao da poznajem očigledan put napred kojim treba da krene moja domovina – slediti pravila biznisa.

Jugoslavija je u to vreme bila pod sankcijama Ujedinjenih nacija, ekonomski odsečena od sveta i podeljena u zasebne i zaraćene republike. Mislio sam da mogu da sarađujem sa zakonodavstvom na stvaranju investicionog i finansijskog okruženja pogodnog za ekonomski rast – nisku inflaciju, stabilnost i prijateljsku klimu za strane investitore. Planirao sam da angažujem najbolje umove sa američkih univerziteta i iz ekspertskih grupa da bih pomogao reorganizaciju ekonomije. Ujediniću neprijatelje i pokazati im da im je u obostranom interesu da prekinu neprestane sukobe. Ukratko, izdaću naređenja i ona će biti realizovana.

Ali se ubrzo pokazalo da je politika onoliko mutna koliko je biznis transparentan. Kao generalni direktor mogao sam jednostavno da izdajem direktive; moji zaposleni bi sledili moj primer. Zapravo im je posao zavisio od toga. Takođe sam imao priliku da biram svoje najbliže poslovne saradnike.

Rad s političarima je bila drugačija priča. Zakonodavci s kojima sam sarađivao su imali sopstvene agende i biračka tela kojima su bili na usluzi. O nekom određenom pitanju bi pričali do besvesti i ništa ne bi bilo završeno. Upoznao sam desetine političara-nacionalista koji su bili ispunjeni šokantnom količinom pakosne ksenofobije. Ti političari su želeli da prošire svoju bazu moći tako što su uživali u izmišljenim uvredljivim komentarima i za sve što je loše krivili veroispovesti i etničke pripadnosti drugih. Kada sam apelovao na mirno priznanje otcepljenih republika u okviru granica koje je decenijama ranije uspostavio Josip Broz Tito, jedan bivši jugoslovenski predsednik mi je rekao da sam pao s Marsa.

Balkanska birokratija je bila naročito zaostala i vođena bizarnim zakonima inercije – bilo je teško reći, ako je uopšte moglo i da se kaže, šta ona zapravo radi tog i tog dana.

Čak su zapadne diplomate, moji navodni saveznici u modernizaciji, imali svoje agende. Oni će dozvoliti čak da propadnu očite prilike za napredak, jer su uvek očekivali neku skrivenu ponudu. Insistirali su na radu preko Miloševića čak i kada je srpski diktator očito pogoršavao izglede za mir. Njihov realpolitički mentalni sklop ih je učvršćivao u stavu da Milošević može da postane „njihov“ čovek, dok sam ja bio samo „ukras“ i „paravan“. Kada sam se u vezi s tim obratio za pomoć pomoćniku državnog sekretara Lorensu Iglbergeru, jednostavno mi je rekao da sa mnom ne bi mogao na pivo i kada bih mu bio baba. A kada sam državnom sekretaru Džejmsu Bejkeru rekao da je Milošević antiamerički manipulator koji nikada neće biti njihov saveznik, slegnuo je ramenima. Kako da znamo, pitao je, da ga neće zameniti neko još gori?

Pošto sam po iskustvu biznismen, priznajem da sam u početku bio nespreman na diplomatske mahinacije. Uvek sam kao poslovni čovek bio ponosan na sebe što mogu sa svima da sednem, izgladim nesuglasice i pronađem zajednički jezik. Ali politika je češće igra gde jedan može da pobedi samo ako onaj drugi gubi i u kojoj neprijateljstvo i intriga često potiskuju interes i prost zdrav razum. Mračan i paranoičan pogled na svet Miloševića i njegovih kolega u Bosni i Hrvatskoj me je izluđivao. Umesto da rade u pravcu budućnosti koja je zasnovana na pluralizmu i poštovanju, uvek su se osvrtali na prošlost i bili brzi u davanju uvredljivih komentara, željni osvete. Jednom, pošto sam izgubio strpljenje na diplomatskoj konferenciji u Londonu, izdrao sam se na Miloševića da sedne, što je bio povod da se rasplamsa lični rat između nas dvojice.

Očekujući da politika funkcioniše kao poslovni svet, s vremena na vreme sam bio naivan, kratkog fitilja i autokratski nastrojen. Kada sada gledam novinarske klipove iz onih dana, vidim čoveka koji nije obučen i pripremljen za ogroman intenzitet delovanja medija.

Moglo bi i da se možda kaže da nisam bio dovoljno autokrata. Kada mi je dat predlog da se Milošević smeni državnim udarom, nisam bio voljan da ga prihvatim, verujući da je mogućnost nasilja previše velika. Umesto toga sam se kandidovao protiv diktatora na otvorenim izborima. Nakon što su glasovi prebrojani u procesu koji, prema Komisiji iz Helsinkija, nije bio „ni slobodan ni fer“, Milošević je ostao na vlasti, a ja sam bio primoran da napustim zemlju.

U tako teškoj situaciji svaki napredak je iziskivao herkulovski napor. Bile su mi potrebne godine strpljenja, diplomatije i razmirica iza kulisa, i dok sam bio na funkciji i kada sam se povukao 1993, da pomognem da se organizuje mirovna konferencija u Dejtonu, Ohajo, koja će okončati rat u Bosni. Bila je potrebna gotovo cela decenija intenzivnih pregovora i postepenih dobitaka da se pomogne uspostavljanje demokratske političke koalicije koja bi mogla da smeni Miloševića.

Realpolitičko rukovodstvo iziskuje skromnost i težak rad. Čak i ako izgleda da Tramp to još ne shvata, treba da zna da pravi javni posao u biznisu ili u politici podrazumeva ujedinjavanje ljudi. Njegova odluka da eksploatiše kancerogenu mržnju prema imigrantima da bi prokrčio svoj put ka vlasti nije samo moralni propust. To je suprotno od dobrog poslovanja, a iz ličnog iskustva znam da to može da dovede naciju do užasne tragedije.

Tekst je objavljen 9. februara 2016. u Vašington postu.

Prenosimo ga uz dozvolu autora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari