Četvrtak, 4. februar



Zovu me nekadašnje kolege iz novinarskih dana da pišem ovaj dnevnik dok skeniram stare i nove radove za retrospektivnu izložbu koju polako pripremam.


Odavno razmišljam o izložbi, ali jednostavno nije bilo vremena, jer je bilo mnogo posla. To što se sada bavim izložbom nešto govori. Sve je manje posla za grafičke dizajnere, jer je sve manje posla uopšte. Neki od mojih najvećih klijenata više ne postoje. Pre desetak godina sam na potezu od Slavije do palate Albanija izbrojao čak sedam svojih logotipa na svetlećim reklamama. Pada količina posla, padaju cene, pada kvalitet radova. A Beograd izbaci na tržište skoro hiljadu grafičkih dizajnera (kako to seksi zvuči!) godišnje sa raznih srednjih, viših škola i fakulteta. I onda je normalno da ih agencije primaju, kao protočni bojleri, na višemesečni, često neplaćen probni rad, da bi ih zamenili novima, i tako unedogled, dok se ne pojavi neko toliko talentovan da ga je glupo propustiti.

Petak, 5. februar

Berni Sanders polako sustiže, pa i pretiče Hilari u trci za demokratsku nominaciju. Pitam se da li je danas u Americi moguće da pobedi neko iza koga ne stoji ni Volstrit, ni veliki donatori, ni stranka, već su, naprotiv (osim – donekle – Demokratske stranke) udruženi protiv njega… Navijam za Bernija, i zato što je underdog, i zato što pokreće prave teme, i zato što unosi novu energiju u Ameriku koja se već dugo i ne pita kuda, zapravo, ide.

A onda se setim naših najavljenih izbora. I odmah se iznerviram. Unapred.

Mada, oni su već u toku. Permanentni izbori – sa televizijama kao partijskim biltenima, na kojima jedan čovek samo što ne čita vremensku prognozu. A svi ćute i gledaju. OK, novinari odbijaju da kleče, fotografima nisu oduzeta autorska prava (Aleluja!), ali ono najznačajnije – brutalno ugrožavanje ili ukidanje već osvojenih prava i sloboda, ostaje van vidokruga, kao da je upalo u žutu mrlju javnog oka.

Subota, 6. februar

Bio u Muzeju istorije Jugoslavije, sa Mici (Mira Gavrić, moja supruga), i prijateljicama, slikarkama Draganom Jovčić i Bucom Matković. Izložba Ruska avangarda u Beogradu: ima impresivnih komada, mada sam očekivao više. Iako je obimnija izložba nama, sa kulturnim budžetom na kašičicu, trenutno verovatno nedostupna. Primećujem i da je postavka potpuno smirena: sve pod konac, redom. Zezam se sa prijateljem: Ušorena avangarda!

Svraćamo i u glavnu zgradu Muzeja, da zajedno pogledamo izložbu Dizajn za novi svet, gde učestvujem sa šest plakata. Među njima i plakat za radne akcije ORA 81, sa prerano otišlim (već je skoro godinu dana!), Dečakom-Idolom Vladom Divljanom kao modelom akcijaša koji cepa akcijašku uniformu i, ispod nje, otkriva kostim Supermena. Kada je – nekako – usvojen od strane SSOJ-a, plakat je izazivao nerazumevanje, zabrane, pa je čak, u dva grada, i spaljen. Nisam mogao da verujem kada sam čuo argument koji je prevagnuo na raspravi da se plakat ipak usvoji: neko je, lukavo, rekao da je sve OK pošto ono S na grudima akcijaša označava socijalizam!

Taj plakat odskora počinje novi život: pojavljuje se u medijima, video sam ga i u kafeu SFRJ, a verziju koju sam ponovo izradio u Ilustratoru, da ispravim greške prvobitne (dosta loše) štampe i štampao digitalno u maloj seriji, traže podjednako i ispisnici i klinci. Nostalgija za starim, lošim vremenima?

Gledamo i seriju mojih plakata za 25. maj, Dan mladosti, iz iste godine. Dragana i njena bratanica Jelena, tada dete, a danas režiser u usponu, i moj tadašnji kolega iz ON Vanja Bulić bili su među modelima. Bio je to tek prvi Dan mladosti posle Titove smrti, i Tito se na plakatima već sveo na značku. Povodom tog svođenja, a i povodom akcijaškog plakata, pitali su me o hrabrosti koja je bila potrebna da se igram sa dotadašnjim tabu-temama. Nisam u tome video neku posebnu hrabrost – bio sam, sa kolegama, deo supkulture koja se naslanjala na Zapad, igrala se, istraživala, i uzimala onoliko slobode koliko joj je bilo potrebno.

Deo izložbe čine i video-intervjui sa učesnicima. Prilazim monitoru na kome ide moj intervju. Tamo moj tekst izgovara neko ko, istina, liči na mene, ali je dosta stariji. Hm.

Zatim, na stanici trolejbusa ugledam novčanik na trotoaru. Nešto malo para (znači, verovatno nije ukraden pa bačen) i sva moguća dokumenta i više kartica. Nema kontakt telefona. Dok mislimo šta da radimo, pojavljuje se uplakana žena. Predajemo joj novčanik, ona ne može ni da se zahvali, okreće se i odlazi. Čim uđemo u trolu, vidim na zidu zalepljen oglas: Моли се особа која је из мог џепа узела новчаник… dve priče sa različitim ishodom u dve minute.

Nedelja, 7. februar

Dok je Mira na pijaci, čekam ispred zgrade da mi štampar, u prolazu, donese Kisindžerovu knjigu Svetski poredak, koju je izdao Dragan Bisenić (trenutno naš ambasador u Egiptu, a nekadašnji kolega iz Omladinskih novina), koju sam prelomio i spakovao. Nisam radio nadzor štampe (takve okolnosti) i odmah kazna: jedna mapa se jedva vidi, slab nanos boje, fini raster nestao. Kako bi bilo lepo da smo Japanci, pa da štampar sam vidi grešku i popravi. A ako ne vidi – zna se, harakiri! Ali, znate šta sam otkrio – nismo Japanci.

Kasnije, Mici mi priča o spontanom buvljaku bede koji se širi od pijace i polako curi okolnim ulicama. S vremenom izgleda sve gore. Već dugo živimo u Zemunu, na keju, uz veličanstven pogled sa terase na 13. spratu na Dunav i Kališ. Problem nastaje kad se taj pogled spusti na ostatak Zemuna.

Vreme je za Kindle, sa par hiljada knjiga u njemu. Kurejši, Mankel, Benks… čekaju da ponovo iščitam sve nastavke Herbertove Dine. U međuvremenu pročitao Chasing the scream, izvanrednu studiju prvobitne kriminalizacije, i kasnijih pokušaja legalizacije marihuane Johana Herija. Možda odlučim da je prevedem…

Ponedeljak, 8. februar

U poslednje vreme bavim se nečim što zovem Cutart… Igram se sa planom grada, i od ulica i vodenih tokova pravim grafiku, bez ikakvih oznaka, svedenu a dinamičnu, od kvalitetnog papira, koji sečem laserom i/ili ručno. Mreža linija i površina, u jednom ili više slojeva, baca senku na donje nivoe, i na zid iza. Neka vrsta radne terapije – neverovatno smiruje. Posle Novog Sada i Beograda i, posebno, Dorćola i Zemuna, biram sledeće gradove. Kad se skupi dovoljno, sledi izložba.

Osim toga, na red je ponovo došla Knjiga o Beogradu, sa 3D presecima zgrada, koju sam načeo pre nekoliko godina, a sada je na korak bliže ostvarenju: preko Radeta Milića i Nedeljka Kovačića iz Undergrada, u projekat je uleteo dron, koji će slikati ceo grad iz potrebnih uglova. Langsam aber sicher.

Utorak, 9. februar

Kad pre opet rođendan? To uzelo pa svaki čas! Znači, večera u najboljem restoranu u gradu ( / ). Potpuno izvanredna. I muzika odlična – utorkom je DJ moja drugarica Olja Mašić.

Za to vreme, u paralelnom svetu, oko sto čestitki na Fejsu.

Malo li je na ovu skupoću?

Sreda, 10. februar

Predveče idemo da vidimo izložbu „Jugoton – istočno od raja“ u Muzeju nauke i tehnike na Dorćolu. Tamo mi je izložen omot za album Paket aranžman. Još jednom, i tu, Vlada Divljan! Mnogo sam ga voleo i cenio, a premalo se družio sa njim. Ostaće mi zauvek jedan zajednički Njujork. Pa mi pada na pamet: dve srpsko-hrvatske izložbe sa temama iz pokojne Jugoslavije na kojima učestvujem u isto vreme! Valjda je to normalno: ipak sam, pre izvesnog vremena, proizveden u Puli!

Autor je grafički dizajner iz Beograda

_______________________

* op. cit, Ibid. – * Ne odnosi se ninašta posebno, ali tekst sa fusnotama deluje ozbiljnije, pa nisam odoleo. 😉

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari