Odluka Borisa Tadića da napusti DS, stranku u kojoj je od osnivanja, i na čijem je čelu bio skoro devet godina, prelomna je tačka početka vanredne izborne trke u Srbiji, desete od uspostavljanja višestranačja, a od toga sedme prevremene. Reklo bi se da je odmah jasno – to je žestok udarac za demokrate.

Da je čovek koji je bio njen simbol praktično punu deceniju napusti mesec i po dana pred izbore, dok je ona u dubokoj opoziciji, kriminalizovana, iscrpljena unutrašnjim borbama, u žestokom finansijskom minusu. I, pritom, da je napusti optužujući njen sadašnji vrh za spregu sa organizovanim kriminalom. Da li će naprednjački tabloidi sada početi da povezuju DS i Dragana Đilasa sa Stankom Subotićem Canetom (odlukom suda oslobođen optužbi, da podsetimo) kao što rade sa Miroslavom Miškovićem, saznaćemo vrlo uskoro. Tadić je, u svakom slučaju, dao pregršt municije Vučićevim spin doktorima da razvaljuju demokrate kako požele, pa odluka Đilasa i Bojana Pajtića da od sada pred sudovima podižu tužbe i pokreću krivične prijave kada ih neko stavi u kontekst korupcije i sličnih kriminalnih radnji deluje sasvim logično. Jer toga će tek biti, a otkad je tabloidnoj štampi i žustrim naprednjacima stalo do dokaza pre nego što izreknu i optužbu i presudu… Pa kad počnu da izlaze pred sudije (sumnje u nezavisnost pravosuđa na stranu), počeće i da budu pažljiviji. Možda. Ali dotad će izborna kampanja uveliko biti završena, pa ih sada za to i nije briga.

Pisac ovih redova je svedok da su ljudi bliski Aleksandru Vučiću znali za nameru Borisa Tadića da saopšti svoje napuštanje DS pre nego što su za to saznali saradnici Dragana Đilasa. Razlika je u nekih pola sata, ali dovoljno da naslutimo kome je dojučerašnji počasni predsednik demokrata bliži. Ili, bar, kome je ta njegova odluka u interesu. Jer frenetični entuzijazam s kojim nas je Vučićev spin doktor obavestio šta Tadić namerava da uradi obnuto je proporcionalan blago rečeno neprijatnom iznenađenju na koje smo naišli kad smo zatražili pojašnjenje od demokrata zaduženih za odnose s javnošću. Tadić, jednostavno, nije obavestio ljude u centrali DS, od kojih je s mnogima godinama blisko, i uspešno, sarađivao, šta je naumio. Ali su za to znali Vučićevi ljudi. Kao što su bili informisani da će se bivši predsednik Srbije direktno uključiti u jedan TV dnevnik. A možda su sve to koincidencije, možda Boris Tadić zaista potpuno nesvesno radi za interese Aleksandra Vučića? I Gorana Vesića. Što, znajući za duboki prezir koji između Vesića i Tadića vlada, svemu daje specifičnu, ciničnu čar.

Pošto svakako nismo u stanju da proniknemo u psihologiju bivšeg predsednika Republike, a ni o motivaciji nemamo čvrstih dokaza, možemo samo s potpunom sigurnošću zaključiti da paktiranje DS i Zorana Živkovića nikako ne može biti pravi razlog za Tadićevo cepanje (metaforičko valjda) plavo-žute članske knjižice. Sve izvesniji dogovor Đilasa i Živkovića može biti okidač za Tadićev potez samo u slučaju da se Vučić zabrinuo zbog potencijala takvog saveza. Da bi osovina Đilas-Živković bila dovoljno snažna da na parlamentarnim izborima dobaci do 20 odsto, a na gradskim do 30 i više. Pa je morao brzo, i rafalno, da reaguje. Samo ovo – ili da je Tadić zaista potpuno izgubio politički kompas i da obitava u neprozirnoj magluštini sopstvenih iluzija – je racionalno objašnjenje. Ali, čak i da Tadić nije svestan posledica svojih postupaka, i te kako bi ih morali biti svesni ljudi oko njega. Miki Rakić pre svih. Jovan Ratković i Slobodan Homen takođe. Dakle, neko je (ili svi skupa) u famoznom Centru za naučnu politiku odlučio da se DS treba maksimalno oslabiti, pa samim tim Vučić pojačati.

Da li je to zaista tako, da li je odlazak Borisa Tadića iz DS na startu izborne kampanje snažan udarac demokratama ili bi mogao biti momenat katarze i konačnog buđenja pred kataklizmičnom opasnošću, ipak će pre svega zavisiti od njih. Od njihove svesti i samosvesti. Od pameti i hrabrosti. Pa odluka Dragana Đilasa da sa zadrškom reaguje na Tadićev potez ne mora biti loša kao što u prvom momentu deluje. U svakom slučaju, ako ovo ne homogenizuje demokrate, njihove funkcionere, članstvo i simpatizere, i ako sada Đilas ne postane istinski lider, ništa neće i nikada neće. Tadić je doveo DS pred „biti ili ne biti“. Pred životnu opasnost ili – životnu šansu.

A kako stoje stvari sa ostalima na raskalašnoj političkoj sceni Srbije? Naprednjaci i Vučić su odlučili, kao što vidimo, da zgaze sve koji im se suprotstave. Njihov izborni cilj je dostizanje 40 odsto glasova i uradiće sve što misle da je potrebno da ga ostvare. Socijalisti i Ivica Dačić jesu majstori u igrama preživljavanja, ali kada im cilj više nije opstati, nego vladati, mogli bismo ih smatrati ljudima „u ozbiljnom problemu“. Tabloidne igrarije da su SNS i SPS već dogovorili postizbornu koaliciju brzo su provaljene, a sada su i Rusi počeli da ih kritikuju. Od predstavnika vlasti tu je još večni Rasim Ljajić, kojem je ostalo samo da sa SNS dogovori broj poslaničkih mandata i ministarstvo u budućoj vladi. On je bar miran. Da, imamo i Sulejmana Ugljanina, ali već će se i on snaći.

Na opozicionom polju, mala bara, puno krokodila. Demokratama može biti cilj 20 odsto na republičkim, a 30 odsto na beogradskim, ali trebalo bi da budu presrećni i sa 17-18, odnosno sa 25. Za stranku koja je već godinu i po satanizovana i cepana sa svih strana, to bi bio realan uspeh. S kim će i kako LDP, u trenutku pisanja ovog teksta, niko van centrale u Siminoj ulici nije znao. Odbijanje Čedomira Jovanovića da pravi savez s Tadićem je bio istinski principijelan potez, kao i što je odluka da kandidat LDP za gradonačelnika Beograda bude Željko Ožegović sjajno rešenje. Dometi liberala biće poznati tek kad se bude znalo kako će na izbore, ali sedam odsto na republičkim i desetak na gradskim deluju kao da su im ambicija. Još ne znamo ni šta tačno namerava LSV Nenada Čanka, dok će stav opcije Dušana Petrovića zavisiti pre svega od toga šta će odlučiti junak najvećeg dela ove naše priče – Boris Tadić. SVM će na izbore sam i napokon jasno kažu da im je ambicija ulazak u vladu. Ipak, odluka Pastora da nastupi samostalno i na izborima u Beogradu je negativna za DS i LDP, s kojima im se ciljne grupe dobrim delom preklapaju, a plus za SNS. Dinkić je u nikada goroj poziciji verovatno najnepoželjnije političke udavače, dok DSS i Koštunica šta god (ne) radili prelaze cenzus.

Ovako deluju startne pozicije. U narednih četrdesetak dana kampanje svašta će se dešavati, a jedna od zanimljivijih razlika u odnosu na onu iz 2012. jeste da verovatno neće biti organizovanih „belih listića“, čiji su glasnogovornici sada uglavnom uz DS i Novu stranku. Koliko li je tek Tadić sada na njih ljut.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari