Davalac oprosta u Kanterberijskim pričama Džefrija Čosera počastio je svoje kolege hodočasnike pričama o ponudi i potražnji. 94 Iako ove reči nije nijednom izustio, njihovo značenje u priči postoji. Davalac oprosta se hvali da kada on propoveda, navodi vernike da kupe njegove relikvije. Govori im da će relikvije da im daju oprost od njihovih grehova, tako da mogu da uživaju u životu posle smrti. Tokom svog govora, davalac oprosta opisuje potrebu svojih parohijana, svoju ponudu relikvija i cenu po kojoj se mogu kupiti. Bez znanja o ekonomiji, osim intuitivnog, Čoser zapravo opisuje funkcionisanje tržišta.

Tržište predstavlja interakciju između kupaca i prodavaca određenog proizvoda. Konzumenti izražavaju svoju potrebu za nečim, proizvođači nude svoje proizvode, oni uzajamno deluju u razmeni. Tržište nudi mogućnost za efikasnu trgovinu, proces koji čini da svi profitiraju. Prodavci su na dobitku zbog toga što dobijaju naknadu za svoje proizvode; kupci su na dobitku zbog toga što dobijaju proizvod koji ne mogu ili ne žele da sami naprave za sebe.

Ovakva uzajamno korisna trgovina pojavljuje se na brojnim tržištima koja imaju veze sa zagrobnim životom. Jedno od njih je opisao davalac oprosta u Kanterberijskim pričama: tržište oprosta.

Oprosti su proizvod srednjovekovne katoličke crkve. Prema katoličkoj doktrini, vernici se mogu zalagati za nešto kod religioznih autoriteta, a autoriteti mogu čuti njihove molbe i odlučiti da ih usliše. Kad vernici mole za praštanje nekih od svojih grehova i nekog dela kazne u zagrobnom životu, oni mole za oprost. Takav oprost se daje kada se vernik moli, čini dobra dela i kaje se.

Vremenom, zrelo tržište oprosta se razvilo širom Evrope, a kulminiralo je početkom šesnaestog veka. Sastojalo se od popularizacije tražnje za proizvodom za koji se verovalo da popravlja kvalitet života posle smrti, a ponudu su vršili predstavnici srednjovekovne crkve. Objavljen posao je podjednako prijao i potražiocima i dobavljačima.

Da će biti potrebe za oprostima, bilo je očigledno. Do početka 11. veka, hrišćani širom Evrope bili su preplašeni zbog Strašnog suda koji ih je čekao, kao i od mučenja koje su očekivali da iskuse u paklu i čistilištu. Ljudi su verovali da, ako su učinili lakši greh tokom svog života, na samrti će njihove duše ići u čistilište na period čišćenja. Bilo je moguće očistiti se od lakšeg greha i dobiti oprost jer su oni smatrani manjim (za razliku od smrtnih grehova, koji su bili tako teški da su bili neoprostivi; onaj ko je učinio smrtni greh išao je direktno u pakao).

Period očišćenja u čistilištu bio je neprijatan, a kupovinom oprosta za sebe ili preminulog bližnjeg, pojedinac je dobijao obećanje od crkve da će period očišćenja biti skraćen. Ima smisla to su vernici žudeli za proizvodom koji je obećavao da će smanjiti ili zaobići predviđenu agoniju, pa je svako ko je mogao priuštiti takvo obećanje imao potrebu za njim. Vremenom, kako se glas širio a ljudi saznavali za tako lak spas, potražnja za oprostima je rasla. Ovaj rast je bio potpomognut shvatanjem koje je vladalo među stanovništvom da nema zamene za oproste. Ništa osim oprosta nije moglo, sa apsolutnom sigurnošću skratiti vreme boravka duše u čistilištu. Oslanjanje samo na dobro ponašanje na zemlji nije bilo garant.

Da je postojalo tržište oprosta, takođe je lako razumeti. Vekovima je crkva davala oproste kada ljudi govore određene molitve i čine određena dobra dela rast je bio očigledan, pa je vremenom počeo da bude praćen i novčanim prilozima. Ovi prilozi su predstavljali priliv novca u crkvenu kasu. Prihodi su omogućili nabavku, gradnju i širenje aktivnosti i programa. Činjenica da je katolička crkva bila najvažnija i najsnažnija institucija tog vremena, davalo je kredibilitet proizvodima koje je nudila. Kada je religiozni emisar proglasio da je kazna u zagrobnom životu skraćena, njegove reči se nisu dovodile u pitanje. I tako je, vremenom, ponuda oprosta postala bezbolni način povećanja crkvenih prihoda.

Potražnja i ponuda zajedno definišu tržište oprosta. Bilo je to jasno i dinamično tržište na kome je trgovina između kupaca i prodavaca činila da svi budu na dobitku. Hrišćani su dobijali šta žele – dobar zagrobni život. Crkva je dobijala šta želi – naizgled beskrajni izvor prihoda. Obe strane su imale pobude da trguju, a tržište je cvetalo.

Sve dok nije prestalo da cveta. Veliko usko grlo je dostignuto i aktivnost je bila u zastoju. Dobavljači nisu mogli da idu u korak sa potražnjom jer su pripreme svakog fizičkog oprosta bile naporan rad, projekat koji oduzima vreme.

Tržište oprosta je spasilo revolucionarno tehnološko unapređenje koje je omogućilo masovnu produkciju. U 15. veku, štampar Johan Gutenberg izumeo je štamparsku presu u Nemačkoj i za kratko vreme svet se promenio. Ne samo da je štampa omogućila Renesansu i značajno širenje znanja, nego je omogućila i masovnu štampu oprosta. Iako je Gutenberg štampao i Bibliju za pretežno nepismeno srednjovekovno stanovništvo, prodaja Biblije nije bio unosan posao. Štampanje i prodaja oprosta jeste bio takav posao (a nije zahtevao čitanje).

Usledio je veliki rast ponude oprosta, a to je omogućilo da se tržište širi, a industrija prelazi i na ranije nedostižne prostore. Ipak, ponovo ponuda nije mogla da dostigne potražnju. Ovoga puta su biskupi i sveštenici bili ti koji su dostigli svoja ograničenja. Uvek snalažljiva, crkva je eliminisala to usko grlo tako što je povećala broj dobavljača oprosta. Dala je autoritet takozvanim davaocima oprosta i slala ih širom Evrope da se sretnu sa vernicima i omoguće tržišnu razmenu.

Uskoro je postalo jasno da je ovaj novi sistem isporuke proizvoda podložan zloupotrebi. Davaoci oprosta su postali gramzivi i počeli da rade za sebe, obezbeđujući više oprosta nego što im je bilo dozvoljeno i naplaćujući ih višim cenama da bi razliku stavili u svoj džep. S obzirom na to da su oni bili sami, nije bilo mogućnosti za nadgledanje nego samo obilje mogućnosti za ilegalno i nemoralno ponašanje. Crkveni poglavari u Rimu su izgubili kontrolu i nisu imali efektan način da je ponovo nametnu i ovladaju davaocima oprosta.

Ipak, uprkos korupciji i pohlepi, tržište oprosta je nastavilo da živi sa izuzetno visokom ponudom i zahtevima koji su se prilagođavali društvu, stanovništvu i tehnološkim promenama vremena. Dok sve nije stalo, Kao sa mnogim drugim tržištima, spoljni poremećaji mogu da izazovu rasulo. U slučaju oprosta, to spoljašnje remećenje je došlo u obliku Martina Lutera, nemačkog sveštenika profesora teologije, a rasulo je bilo društveni pokret koji je zauvek promenio tržište oprosta.

Luter nije podržavao obećanja o smanjenju vremena u čistilištu za određenu cenu, a nije podržavao ni papu Lava X koji je davao oproste onima koji su dali prilog za ponovno podizanje bazilike Svetog Petra u Rimu. 95 Manjak efektnog i iskrenog uzdržavanja od narasle zloupotrebe poverenja i moći doveo je Lutera do toga da napiše Devedeset pet teza koje su pozivale na teološku debatu o oprostima. Okretanje protiv katoličke crkve je kasnije dovelo do protestantske Reformacije. Prodaju oprosta prekinuo je tek 1564. godine Sabor u Trentu, ugušivši nabavku i tako učinivši kraj tržištu koje je bujalo.

Srednjovekovna katolička crkva nije jedina religiozna institucija koja je dobavljala proizvode za koje se tvrdilo da popravljaju kvalitet života posle smrti. U Aziji se veruje da neki ljudi postaju duhovi malih usta nakon što umru. 96 Kao posledica veličine njihovih usta, takvi duhovi ne mogu da jedu niti piju, što ih čini stalno gladnima., Strah koji sve plaši jeste da će imati lošu sreću i postati duh sa malim ustima. Porodice preminulog ne znaju da li je ta sudbina dopala njihovih rođaka. Obraćaju se budističkom svešteniku ili taoističkom monahu za pomoć. Zahtevaju službu koja će rešiti ovaj problem. Sveštenici i monasi obezbeđuju ovu službu. Izvode ritual zvan „Puštanje (duha) plamenih usta“. Uz pomoć magičnih instrumenata i bajanjem, ovi religiozni izaslanici kreću na svoj put u pakao, gde otvaraju usta onih koji su u tom stanju, omogućujući im da jedu i budu ponovo rošeni kao normalni ljudi u budućnosti. Nakon povratka, sveštenici i monasi prihvataju novčani prilog od zahvalnih porodica. Razmena je obostrano korisna.

U izdanju izdavačke kuće HESPERIA

Izdavačka kuća HESPERIAedu (Beograd 2015) objavila je knjigu profesorke ekonomije na Univerzitetu Sent Džorž u Filadelfiji srpskog porekla Milice Ž. Bukman bizarnog naslova „Primaju li kreditne kartice u raju? – ekonomija u zagrobnom životu“. Kao ekonomista autorka polazi od stava da je ekonomija prisutna u svemu što ljudi rade, ne samo u biznisu već i u kulturi, umetnosti, sportu, zabavi, kriminalu, pa i u smrti tj. u odnosu ljudi i civilizacija prema činu odlaska sa ovog sveta. Milica Bukman istražuje ekonomske koncepte i principe u različitim pogledima na zagrobni život u pojedinim kulturama i epohama.

U dogovoru sa izdavačem objavljujemo odlomak o oprostu grehova za novac, kao izrazitom primeru pragmatičnog ekonomskog duha u stvarima duhovnosti i večnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari