Vratimo se Vašim prvim pariskim godinama, godinama Narodnog fronta, spektakularne pobede levice i izbora Leona Bluma, čemu je u stopu usledio angažman brojnih intelektualaca: Žida, Bernanosa, Malroa, Moriaka.


Tada nisam bila stvarno angažovana, politika mi je bila vrlo daleka. Na primer, Malroova elokvencija i angažman – čak i pre nego što će daleko kasnije postati ministar kulture, u čemu sam ga pomalo rasejano pratila preko televizije – činili su mi se već tada kao reka prazne retorike.

Taj period političkog dezangažovanja bio je za Vas prilično kratak jer ste se, nekoliko godina kasnije, posle venčanja s Robertom Antelmom, koji će kasnije objavljivati angažovane knjige poput „Ljudske vrste“ („L'espece humaine“), i kratko posle objave rata, upisati u Komunističku partiju? Zašto?

Potrebno mi je bilo da izađem iz samoće, dijaspore, u koju sam se bila bacila, da bih pripala grupi, svesti kolektivnoj i deljivoj. Znala sam za gulage, staljinizam, Sibir, nemačko-sovjetski pakt, progome 1934, ali upisati se za mene je značilo prepoznati se u sudbini Partije i rasteretiti se svoje sudbine. Isto gako, moja nesreća postala je nesreća klase.

Kakav je bilans Vaše osmogodišnje aktivnosti u redovima Komunističke partije Francuske?

Još uvek sam komunista koji se ne prepoznaje u komunizmu. Da bi se učlanilo u partiju treba biti autista, neurotičan, gluv i slep, u neku ruku. Godinama sam ostala u partiji kao sekretar odseka, a da nisam shvatala šta se dešavalo, nisam shvatila da je radnička klasa bila žrtva sopstvene slabosti, da čak ni proletarijat nije ništa činio da izađe iz granica svog položaja.

Koji razlog Vas je nagnao, u drugoj polovini pedesetih godina, da napustite Partiju?

Staljinistički režim pomutio je revoluciju, a događaji 1956. u Mađarskoj izazvali su gađenje u meni. Očito, izaći iz Partije bila je trauma. Tek 1968. prestala sam da se, uprko sebi, osećam žrtvom komunističke ideologije. Bilo mi je dosta marksističke demagogije koja je, u svom pokušaju da uništi protivrečnosti ljudskog bića, samo doprinela njegovom još većem otuđenju. Svako nastojanje da se ljudska svest pojednostavi ima u sebi nečeg fašističkog (staljinizam i hitlerizam u tome su isti).

kako se, unutar Partije, sudilo o činjenici da ste intelektualka i da, pride, pišete?

Prvih godina pisala sam kriomice. Drugovi čak nisu znali da imam diplome. Živeli su od vrlo krutih dogmi: čitanje i pisanje knjiga koje nisu bile nametnute i predviđene, bilo je poput teorijskog zločina koji je rušio daviteljski kredo Partije. Uspeli su, u svakom slučaju, da me okrive: kada sam počela snimanje filma „Sunce žuto“ (Jaune le soleil“) optužili su me za antikomunizam da bi me sprečili da nastavim, a zatim su pokušali da mi nametnu da živim u paru, u porodici – kao svi ostali članovi, govorili su. Bila sam predmet skandala kada sam u jednom pismenom izveštaju potkazana kao posetilac noćnih lokala i kao neko ko je živeo s dvojicom muškaraca: novim i bivšim ljubavnikom.

Da li je iskustvo iz Komunističke partije Francuske uslovilo Vaš rad?

Da je to bio slučaj, ne bih bila prvi pisac. Kad pišem, zaboravljam svaku ideologiju, svako kulturno pamćenje. Možda samo u „Brani na Pacifiku“ ima nečeg političkog: u mačinim monolozima o bedi, u opisu kolonije. No, reč je uvek o unutrašnjoj dijalektici očajne žene. Mislim da ne pišemo da bismo čitaocima uputili poruke: činimo to poniranjem u sebe, raskidanjem sa stilovima koji su nam prethodili, ponovo ih izmišljajući svaki put.

Poznajete li Vi nekog partijskog pisca koji je to učinio? I nemojte mi govoriti o Aragonovom nadrealizmu: dobro je pisalo i – tačka. Ali ništa nije promenio, ostao je verni predstvnik Partije, koji je znao rečima da opčini.

Pa ipak, verovali ste u političku utopiju.

U Aljendea, da, u revoluciju 1917, u Praško proleće, u prvo vreme Kube, u Če Gevaru.

A u 1968? Bili ste u komitetu pisaca-studenata.

Upravo sam u 68. verovala kao u utopiju. Njena velika snaga bila je u tome što je zatalasala ustajale vode Evrope, čitavog sveta, možda.

Jednom ste rekli: „Kada Bodler govori o ljubavnicima, o želji, on je na vrhuncu revolucionarnog duha. Kada članovi Centalnog komiteta govore o revoluciji, to je pornografija.“

Kao i svi režimi, marksizam strahuje da „izvesne slobodne snage“ – mašta, poezija, čak i ljubav – mogu, ako se ne vode kako treba, na neki način da mu podriju temelje i zato je uvek cenzurisao iskustvo, želju.

Koje Vaše tekstove smatrate političkim?

U „Aban, Sabana, David“ iz 1970. sadržana je sva moja mržnja prema Partiji. David je simbol čoveka anesteziranog staljinsitičkom demagogijom i lažju, Aban je lik intelektualca kojeg su događaji osudili na šizofreni život, a Sabana je možda obeležje samog bola, koji se ne može sakriti. Za uzvrat, u „Ljubavi“ se ne nalazi sav moj strah od Apokalipse, osećanje kraja sveta. U „Uništiti, veli ona“, Elizabet Alion, Alisa i Stajn pozivaju na uništenje sveta kao na jedino rešenje za ljuski rod.

„Uništiti“ se može videti i drugačije, kao vrsta manifesta 68.

Ludilo kao krajnje odbijanje modela, i utopija, spašavaju nas tako što nas udaljavaju i štite od svega.

Fuko se u tome sa mnom slagao. Ne razumem kako je onda Solers mogao da tvrdi da to nije politički roman, već samo književni. Blanšo, koji me vrlo dobro poznaje, odmah je shvatio revolucionarni značaj teksta, binom ljubav-smrt koji sam navela kao jedini put spasa, put koji upravo prolazi kroz potpuno uništenje svega što je ranije postojalo i što sprečava slobodnu bujicu nagona.

Koja je za Vas najkorisnija lekcija maja 68?

Maj 68. i Praško proleće bili su, po toj ideološkoj praznini koju su stvorili, politički neuspesi mnogo korisniji nego bilo koja druga pobeda. Nije se znalo kuda se ide, kao što nam se to, tih dana, na ulicama dešavalo, znalo se samo da se ide, kreće, na neki način bez straha od posledica, od prepreka, i to je ono što smo naučili. No, pitam se, može li se biti pisac, a da se ne saplete o prepreke? Ne. Najviše dobar pripovedač. Predložiti potpuno ukidanje ideologija očito nije lako u zemlji poput Francuske, oduvek odbojne prema svakom istorijskom periodu koji sam po sebi ne predstavlja definiciju. Bili smo, od samog detinjstva, obavezni da sredimo naš život tako što ćemo iz njega izbaciti svaki nered.

I upravo na tom strahu od praznine, na volji da se podiže brana protiv i najmanje opasnosti koja bi mogla da je ugrozi, ukorenjuje se vlast.

Može li ona, pri sadašnjem stanju stvari, da zameni marksističku svest?

Polazim od principa da svi politički diskursi liče jedan na drugi: angažovanje ničemu ne služi. Evropa je zahvaćena marionetskim revolucijama i marksizam je od sada konceptualna, intelektualna doktrina i, kao takva, mrtva.

Junakinja drugog Vašeg političkog teksta, „Kamiona“, kaže: „Neka svet ide ka svom gubitku, neka ide ka svom gubitku, jedina je to politika.“

Više ni u šta ne verujem, a neverovanje će možda moći da dovede do tog „čina protiv vlasti“, jedinog mogućeg odgovora na oligarhiju banaka i na lažnu demokratiju koja nama vlada.

U izdanju „Plavog jahača“

Izdavačka kuća „Plavi jahač“ (Beograd, 2015. godine) objavila je knjigu Margerit Diras „U senci strasti“. Reč je zapravo o velikom intervjuu koji je francuska spisateljica dala italijanskoj novinarki Leopoldini Palota dela Tore krajem osamdesetih godina. Već narušenog zdravlja, Margerit Diras na neki način svodi bilans svog ličnog i javnog, književničko-intelektualnog života. U dogovoru sa izdavačem, Danas prenosi odlomak iz ove knjige u kojem Diras govori o svojoj komunističkoj prošlosti i društvenom angažmanu uopšte. Oprema teksta recakcijska.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari