* Šta je normalno?



Ljudi su različiti. Nekada liče jedni na druge, nekada se identifikuju jedni sa drugima, nekada samo veruju da su slični, ali u njima uvek ostaje veliki deo jedinstvenog i originalnog. Ne postoji oblast života u kojoj se kreativnost i originalnost ispoljava u tolikoj meri, kao što je to slučaj u izgradnji psihe čoveka. Ceo proces razvoja ličnosti neverovatno je kompleksan i ne postoji mogućnost da se dva puta ponovi isti.

I pored toga, ljudi su sposobni da razumeju jedni druge. Da osete tugu koju drugi osećaju, da prolaze sa prijateljima kroz radosnei teške situacije, da govore o osećanjima, i razumeju druge kada govore o njima. Zbog toga znamo da je nešto, neka suštinaska stvar, svim ljudima zajednička.

Način na koji govorimo o tuzi može biti različit, ali ne znači da je ne osećamo na isti način. Ljubav, strah, bespomoćnost, želju, nadu, sva ta osećanja ljudi doživljavaju na vrlo sličan način. Nešto u njima jeste isto.

Ipak, često smo skloni da za nekoga kažemo „on nije normalan“. Šta to znači?

Da ne razumemo zašto se ponaša tako kako se ponaša? Da ne razumemo izbore koje pravi? Da ne uviđamo kakvu korist ima od toga što uradi ili kaže?

Kada ne mogu da razumeju ponašanje drugih ljudi, a važno im je da znaju kako se oni osećaju ili da znaju kako će oni postupiti u nekoj situaciji, ljudi su skloni da traže najlakši izlaz iz te situacije.

Šta je u takvim situacijama najlakše? Za većinu, najprirodniji način je da se postave u situaciju druge osobe i pokušaju iz nje da sagledaju uzroke nečijeg ponašanja ili stavova. Međutim, svi oni koji su probali da na ovaj način razumeju druge ljude, sigurno su se susreli sa situacijom da u tome ne uspeju. Razlog tome je jednostavan – naše iskustvo često nas onemogućava da prihvatimo logiku ponašanja koja nam nije bliska. Ljudi koji nikada nisu zapalili cigaretu, verovatno nikada neće razumeti strastevene pušače koji uporno nastavljaju sa svojim lošim navikama, iako je njihovo zdravstveno stanje očigledno veoma ugroženo. Ljudima koji nikada nisu osetili ljubomoru, ili su je osetili i sa lakoćom prevazišli, teško da će biti jasno kako drugi dopuštaju da im brak propada zbog jedne takve stvari. Isto tako, ateista neće lako shvatiti religiozni fanatizam, kao što ni religiozni čovek neće prihvatiti život bez duhovnosti.

Sve ono što ne mogu da pojme sa sopstvene tačke gledišta, ljudi teže da pripišu nenormalnom.

Ni psiholozi nisu imuni na ovaj problem. Ponekad je potreban dug niz godina rada na sebi da bi ljudi naučili da prepoznaju, razumeju i prihvataju stvari koje im nisu bliske.

******

Sve ono što ne mogu da pojme sa sopstvene tačke gledišta, ljudi teže da pripišu nenormalnom

******

 

* Kako razgraničiti normalno od nenormalnog?

Ipak, razgraničavajući pojam normalnog od nenormalnog, svako može krenuti od sebe. Da li postoji neka oblast života kojoj smo posvećeni više nego ostalima? Da li je naša posvećenost tome veća nego kod drugih ljudi? Da li nam je teško da ljudima koji ne dele istu strast to objasnimo? Da li je stoga što to većina ljudi ne razume, ili nije imala tu strast u svom iskustvu, ona nenormalna?

Nekada, kada ne postoje drugi kriterijumi, ljudi se spontano vraćaju ovom, statističkom pokazatelju normalnosti. Princip je jednostavan. Ako ne mogu da razumem nečije ponašanje, proveriću sa ljudima koje znam da li oni mogu da ga razumeju. Ako se pokaže da ni njima nije jasno, onda je to ponašanje nenormalno.

* Da li vam se čini kao da ovaj kriterijum nije u potpunosti korektan?

Ako pored njega dodamo i pretpostavku da se ljudi udružuju i provode vreme zajedno zato što dele neke zajedničke osobine poput pogleda na svet, načina razmišljanja i opštih sistema vrednosti, onda je sasvim očigledno da ako odgovor na pitanje do kog nismo sami došli tražimo u poznatom okruženju, vrlo je verovatno da ga nećemo naći. Da bi počeli da razumemo ono što do tada nismo razumeli, potrebno je često izaći iz svog poznatog okruženja, i naučiti slušati ljudske potrebe na mnogo bazičnijem niovu – jer sve su one zajedničke nama i drugima, pa čak i onima za koje verujemo da ih nikada nećemo razumeti.

Razmislite ponovo o sebi.

Imate li vi neku osobinu za koju znate da bi vaša rođaka, tetka, prijateljica ili neka druga osoba rekla da je neshvatljiva? Ili da je nenormalna? Imate li vi trenutke kada imate utisak da ste pod prevelikim pritiskom i da ćete, ukoliko se on nastavi, biti preplavljeni stvarima sa kojima ne možete da se suočite? Da li se tada ponašate neobično, drugačije nego što su vaši prijatelji navikli? Da li se sećate da ste nekada u takvoj situaciji nešto značajno promenili u sebi? Ponekad je to samo način na koji se ponašate prema nekome, ponekad i ceo vaš sistem vrednosti…

Neobično ponašanje ljudi može biti posledica nekih dešavanja, previranja u njima, promena koje nastupaju, a koje, čak i kada su pozitivne, uvek nose i jedan težak period. Period u kome se ljudi odvajaju od onoga što su nekada bili, ili period u kome odustaju od nečega da bi se posvetili nečemu drugom.

Sa druge strane, ljudi se mogu ponašati neobično jako dugo, ponekad i čitav život. Ukoliko ne vidimo smisao koji njihovo ponašanje ima, možemo samo pretpostaviti da značaj koji za njih takvo ponašanje ima prevazilazi konvencionalno prihvaćene razloge za ponašanja. Međutim, dešava se da upravo zahvaljujući tim, nama neobjašnjivim ponašanjima, oni se mogu osećati stabilno. Na primer, osoba može osećati veliku tenziju kada je sve oko nje neuredno, ili kada su stvari razbacane po stanu. Gotovo svakoga nervira nered u okruženju, ukoliko predugo traje ili ukoliko remeti naše svakodnevno funkcionisanje (kada ne možemo da nađemo stvari koje nam trebaju i slično). Međutim, kod nekih ljudi je to manje izraženo, kod nekih više. Ekstremini slučajevi uvek zapadaju za oko ljudima, pa tako većina ljudi zna po neku osobu koja pokazuje izrazitu nervozu kada stvari na stolu nisu složene kako treba, ili ako sudovi u kuhinji nisu oprani odmah posle obroka i slično. Ali to njihovo insistiranje na redu donosi njima stabilnost koja im je, iz nekog razloga, potrebna, i koja neosporno može koristiti u mnogim poslovima.

* Kada se ljudi ponašaju „nenormalno“ u kraćim vremenskim periodima?

Nekad se dešava da prijatelj, rođak, bračni partner ili neka druga bliska osoba odjednom počne da deluje drugačije nego obično. Ako je to promena „na bolje“, ako nam, recimo, posvećuje više pažnje koju želimo, ili ako deluje srećnije i zadovoljnije, mi se ne bunimo. Međutim, ukoliko nam se čini da je nervozan bez razloga, ukoliko primetimo da se češće i lakše naljuti, da je tužan ili zamišljen, verovatno ćemo se zabrinuti, ili se bar zapitati šta se to dešava. Nekada možemo i preterati sa ispitivanjem, ili izazvati burnu reakciju nama bliske osobe svojim navaljivanjem da razgovaramo. Kada ljudi neku osobu prihvate kao blisku, često im je teško da prihvate nešto što im izgleda kao njeno udaljavanje. Ipak, kod svake osobe postoje periodi kada joj je potrebno da sama sa sobom raščisti neke stvari. Nekada takvi periodi naiđu odjednom, naizgled ni iz čega. Nekad se dese nakon naglih promena u životu. Čak i onda kada deluje da udaljavanje osobe koja nam je bliska nema neki razlog, ima ga. Neke stvari dugo „sazrevaju“ u ljudima pre nego što ih pokrenu na promenu. A promene koje nastaju moraju dolaziti iznutra tako da, neposredno pre njihovog nastupanja, i često tokom njihovog trajanja, osoba mora, ili je barem poželjno, da se posveti razmišljanju o sebi, svojim prioritetima i sistemima vrednosti.

******

U stanjima psihičke krize koja često prati neku promenu, ljudi se mogu ponašati neobično za okolinu. Nijedan savetodavac ne može predvideti sve situacije u kojima se osoba može naći. U svakoj socijalnoj situaciji postoje brojne finese, koje im daju jedinstvenost, i nešto što bi priličilo uraditi u jednoj situaciji, u drugoj, iako vrlo sličnoj, moglo bi imati negativno dejstvo.

*******

 

To stanje koje vodi promeni osobe se često naziva psihičkom krizom. Ono se redovno javlja tokom života svih ljudi, i ponekad je gotovo nevidljiva ljudima u okruženju, a ponekad nosi sa sobom velike promene u ophođenju, stavovima i odnosima osobe prema njima. Ne postoji osoba koja je nije iskusila, ma koliko, po proceni drugih ljudi, vodila miran život.

A kada se nađu u toj situaciji, kod ljudi se gotovo uvek razvija i osećanje anksioznosti. To stanje naizgled bezrazložne napetosti, straha i tenzije može nekad trajati jako dugo. Ponekad, i kada osoba izađe iz stanja krize, ostaju neki „tragovi“ upravo u vidu anksioznosti, ili nekih specifičnijih osobina ličnosti. Na primer, posle nekih većih promena, osoba se može generalno osećati bolje, lakše i poletnije, i to je znak da je iz krize izašla na najbolji mogući način. Sa druge strane, kod nekih ljudi se mogu javiti neobični strahovi, neprijatnost u nekim situacijama koja ranije nije postojala (na primer, u komunikaciji sa drugim ljudima), ili izrazita težnja ka perfekcionizmu (ne primer, stvari moraju biti uredne i uvek na svom mestu, niko ne sme kasniti na posao i slično).

* Kako se ta stanja prevazilaze?

Kada se nađu u stanju psihičke krize, ljudi mogu pokušati da deluju na dva načina. Prvi podrazumeva da pronađu način da smanje pritisak kome su izloženi. Na primer, osoba zatrpana poslovnim obavezama će spakovati kofere i otići na odmor. Partneri sa problemom u vezi će pokušati da se neki period manje (ili više) viđaju, pokušavajući da se na taj način distanciraju ili prevaziću teškoće sa kojima su suočeni. Drugi način reagovanja na kritične situacije podrazumeva rad na sebi. Neki ljudi će, posle dužeg vremene izloženosti pritisku, jednostavno jednog jutra primetiti da su našli način da sa njim izlaze na kraj. Neki mehanizmi se spontano razvijaju. Ali da bi to bilo moguće, mora postojati zdrava osnova na kojoj će se oni zasnivati. Kada deca i adolescenti prolaze kroz teške periode, roditelji su ti koji im često mogu ukazati na načine koje mogu koristiti u njihovom prevazilaženju. Čak i ako im ne pokažu sa namerom, deca posmatrajući svoje roditelje upijaju znanje i kasnije preuzimaju njihove strategije. Sa adolescentima je malo drugačije. Roditeljska pomoć za njih često ima manji značaj od pomoći prijatelja. Ipak, prijatelji, pošto su vršnjaci, često nisu ni sami prošli kroz taj period, pa ne mogu biti od velike koristi. Zato adolescenti često nalaze kompromisno rešenje. Mnogi poznati psiholozi koji su godinama radili sa adolescentima primećivali su da adolescenti obično u periodu nakon puberteta imaju osobu koja je neštio starija od njih (ali ne koliko i roditelji), i koja im služi kao mentor prilikom razvijanja osnovnih kapaciteta za život u svetu odraslih. Upravo pod njihovim uticajima mnoge osobine autentične ličnosti osobe nalaze način da budu ispoljene u spoljašnjem svetu, dok mnoge druge bivaju potisnute.

*****

Bez obzira na koji način se naši kapaciteti za suočavanje sa pritiscima narazličitijih vrsta razvijali, oni nam služe da nama bude lakše. Zato ih je teško menjati, čak i kada i nisu korisni na duže staze.

*******

 

Bez obzira na koji način se naši kapaciteti za suočavanje sa pritiscima narazličitijih vrsta razvijali, oni nam služe da nama bude lakše. Zato ih je teško menjati, čak i kada i nisu korisni na duže staze. Ali oni čine našu ličnost, onakvu kakvu je mi poznajemo i prihvatamo. Ma koliko nekome bilo smešno što imamo veliku strast prema, recimo, skupljanju razgledinca, ili ma koliko nekome izgledao besmislen naš strah od golubova, bezopasnih buba ili zmija (sa kojima se nikada nismo ni sreli), te osobine su deo naše ličnosti. I dok sami ne rešimo da ih izmenimo, ili ih prevaziđemo one će određivati naše ponašanje.

* Gde je tu granica normalnosti?

Kada naše strasti, strahovi i potrebe postaju izraženi u tolikoj meri da bi ih mogli nazvati nenormalnim?

Osnovno pravilo kojim se psiholozi rukovode je uticaj koji oni imaju na naš život i osećanje zadovoljstva. Ako se osoba plaši zmija, a pri tome živi u gradu, i retko vreme provodi u prirodi ili nekom drugom okruženju gde se sa zmijama može sresti, onda njen strah neće značajno uticati na tok njenog života. Međutim, ukoliko se osoba koja živi u gradu plaši gužve na javnim mestima, onda će to imati veliku značaj za kvalitet njenog života. Ona neće moći da se viđa sa prijateljima na mestima gde se oni okupljaju, imaće teškoća da stigne sa jednog kraja grada na drugi, i neretko će joj se dešavati da zbog svojih strahova ne može da uradi nešto što želi. Kod nje će se tada razvijato duboko osećanje nezadovoljstva. Da bi bila srećna, osoba mora da ide u pravcu ostvarenja svojih želja i ispunjenja svojih potreba. Ukoliko joj je to onemogućeno, osećaće se nesrećno. A ukoliko joj je to onemogućeno zbog njenih ličnih blokada, strahova ili ubeđenja, osoba dolazi u začarani krug. Jer, što smo nezadovoljniji, nesigurniji smo, i da bi se zaštitili, često sami sebi ograničavamo stvari koje radimo. A kada se ograničavamo na način koji onemogućava zadovoljenje nekih nama važnih potreba, postajemo još nezadovoljniji. I u tom slučaju, naše ponašanje se može nazvati nenormalnim. Nije normalno da osoba sebe čini nesrećnom. U najmanju ruku, nije prirodno. Sve što je ljudima dato, sve što poseduju, može i treba da služi u cilju njihovog razvoja i dostizanja osećanja zadovoljstva.

******

Mnogi poznati ljudi imali su neke specifične oblike ponašanja, koje bi se mogle nazvati čudnim, pa često i nenormalnim.

******

 

* Poznati ljudi sa “nenormalnim” ponašanjima

Ipak, mnogi poznati ljudi imali su neke specifične oblike ponašanja, koje bi se mogle nazvati čudnim, pa često i nenormalnim. Gledajući sa strane, mi teško da možemo da zaključimo koliko su ih tačno one činile nazadovoljnim, neispunjenim, i koliko životne radosti im je ostalo uskraćeno zbog njih. Ali možda, u nekim slučajevima, možemo da pretpostavimo koliko čudno su one delovale ljudima u njihovom okruženju. Ipak, ovi ljudi jesu bili uspešni u onome što rade, i ne samo to…oni su ostavili trag, i ljudi se nekih od njih sećaju i mnogo godina nakon njihove smrti.

Nikola Tesla – (1856 –1943) I u Teslino vreme, mnogo se govorili o njegovom neobičnom ponašanju i, u najmanju ruku, čudnim navikama. Ni danas nije poznato koliki bi raspon simptoma koji su se javljali u životu ovog naučnika danas moglo biti svrstano u znake psihopatologije. Ono o čemu se najviše spekuliše o njegovom strahu od zaraza, bacila, i svih izvora prvljaštine. Ovaj strah danas se naziva germafobija. Poznati je da je Nikola Tesla izbegavao rukovanje sa ljudima, da je zazirao od dlaka i kose i nakit svake vrste smatrao odbojnim. Pored toga, on je imao određene rituale kojih se pridržavao gotovo čitav život. Prilikom svakog obroka tražio je procenu mase hrane koju konzumira, uvek je koristio osamnaest salveta, i odbijao da jede sam sa ženama.

Lista simptoma o kojoj se govori kada je Nikola Tesla u pitanju znatno je duža od navedene, ali ovo su bili neki od najčešće navođenih, pa verovatno i najistinitijih. Treba imati na umu da se kod ljudi koji imaju jednu vrstu simptoma psihopatologije, oni mogu često smenjivati, i ustupati mesto drugima. Verovatno je to bio slučaj i kod Nikole Tesle.

Leonardo Di Caprio, danas jedan od najpoznatijih glumaca sveta, ima potrvređnu dijagnozu Opsesivno kompulzivnog poremećaja. Osnovna karakteristika ovog poremećaja je težnja i potreba osobe da stalno ponavlja neke radnje. Kada je Leonardo u pitanju, on je otvoreno govorio o svojim stalnim nastojanjima da, dok hoda, ne zgazi liniju na pločniku, i velikom osećanju uznemirenosti koje se javljalo kada se to desi. Kao i kod većine ljudi, i kod njega je briga oko linija na pločnika bila najizraženija u situacijama kada je i inače bio uznemiren – kada bi imao veliku tremu, ili nakon svađe sa bliskim ljudima, kada se osećao nesigurno i plašio se za ishode svojih postupaka.

Još jedna poznata osoba koja pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja je Dejvid Bekam. Kod njega se ona ispoljava kroz izraženu potrebu da sve u njegovom okruženju bude u parnom broju. Na primer, ukoliko na polici stoje tri knjige, jedna mora biti dodata (da ih bude četiri) ili jedna oduzeta (da bi ih bilo dve – odnosno paran broj).

Kod poznatih ljudi vrlo često postoje simptomi opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Navešćemo još samo nekoliko: Džesika Alba, Kameron Dijaz, Donald Tramp i, recimo Harison Ford.

Opsesivno komuplzivan poremećaj poznat je odavno, i mnogi ljudi u okruženju osoba sa ovim poremećajem su često imala priliku da osete njegove negativne posledice. Da ne govorimo o posledicama koje su sami nosioci ovog problema ponekad imali u svom svakodnevnom životu! Opsesivno kompulzivni postupci, ili misli, spadaju u grupu simptoma, i mogu se javiti kod različitih psiholoških pormećaja, a ponekad i bez drugih problema pojedinca. Različite vrste psihoterapije daju solidne rezultate kada je njihovo lečenja u pitanju, naročito ako postoje samostalno, bez drugih simptoma psiholoških pormećaja. Javno izjašnjavanje poznatih ličnosti o problemima koje su oni imali, doprinelo je tome da ljudi koji ih takođe imaju otvorenije o tome govore i traže način da ih se reše.

Pored opsesivno kompulzivnih simptoma, koji se mogu javiti i kod ljudi koji u svom svakodnevnom životu funkcionišu optimalno, danas je sve prisutniji još jedan psihološki poremećaj – tzv. Bipolarni poremećaj. Za njega je karakteristično smenjivanje izrazito pozitivnih osećanja, euforije (manije) i izrazito negativnoh osečanja – bespomoćnosti, tuge, samosažaljenja (depresije). On se postepeno razvija, i često je bez medikamentozne terapije nemoguće uravnotežiti ljude koji ga imaju. Među poznatim ličnostim koji su javno govorili o svojim problemima vezanim za bipolarni (ili manično-depresivni) poremećaj mogu se izdvojiti: Džimi Hendriks, Aksel Rouz, Džim Keri i Robi Vilijams.

I pored očigledne „nenormalnosti“, svi ovi ljudi živeli su svoje živote, nekad uživali u njima, a nekad prolazili kroz teške trenutke. I ne samo to. Oni su ostvaili neko trag, uticali na druge ljude i, pronalazeći smisao u svom životu, nekad uz manje nekad uz više truda, bili srećni. Njihova „nenormalnost“ bila je deo njihove ličnosti, i sigurno je u mnogome uticala na njihove živote, ali i na njihov rad. Da nije bilo te strane njihove ličnosti, možda neikad ne bi ni ostvarili ono što sa njom jesu?

Uređuju: Psiholozi – psihoterapeuti Tatjana Firevski Jovanović i Nebojša Jovanović

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari