Najradije ne bih odgovarao na napise Dragog Bugarčića i Dragice Stanojlović („Danas“, 5 – 7. januar 2023) budući da autori i dalje grčevito brane svoju neprincipijelnu poziciju, ali kako tema po značaju uvelike prevazilazi bilo čiji lični interes, odlučio sam da čitalačkoj publici još jedared podastrem argumente ne bi li i neupućeni ljudi mogli objektivno prosuditi o čitavoj stvari.


No najprvo opet sitna digresija. Svjestan sam činjenice da ću vrlo teško bilo koga uvjeriti kako nisam znao da se predmetna polemika (ili sučeljavanje oprečnih stavova) odvija u okviru nekakvog projekta, koji pod naslovom „Nacionalne manjine u Srbiji – stanje i izgledi“ redakcija „Danasa“ realizuje uz podršku Ambasade SAD u Srbiji. Da sam, naime, o tome bio informiran prije početka ove rasprave, možda se ne bih ni javljao. Jer ako i znam (ili bar naslućujem) motive neposrednih učesnika u diskusiji, ni sad mi nisu posve jasni interesi američke strane u čitavoj ovoj stvari. Toliko o tome, a sad na konkretno.

Na napis kolege Bugarčića uopšte se neću detaljnije osvrtati budući da je nekonzistentan u tolikoj mjeri da je mjestimice (bar meni) nerazumljiv pa pretpostavljam da je (tekst) uz veliki napor sastavljan u treznom stanju. Pojedine asocijacije predstavljaju očito tzv. proplamsaje duha što samo može da obraduje dobronamjernog čitaoca. Kako je, na primjer, duhovito dobacio onu invektivu oko jasenovačkog logora gdje kaže da „ni kod Jasenovca nije bilo forenzičara mada se zna da tamo ima pokopanih ljudi…“! Kolega ne kaže koliko je tamo tih „pokopanih“, pet, deset, petnaest? Da mu pomognem, samo je devetero mojih rođaka tamo ubijeno, a ja sam tek jedan od miliona ožalošćenih. No, ne brinem, kolega će to u nekoj bavarskoj pivnici već pojasniti. Budući da znamo da su neki od jasenovačkih koljača nakon rata stradali na tzv. Križnom putu, analogija (sa vršačkim slučajem) nalaže mome pametnom kolegi da u sklopu „podunavskih aktivnosti“ pokrene inicijativu da se i toj ustašiji podigne neki krst / križ ili nešto slično, kao na Bleiburgu. Ali reče narodni pjesnik, nema se tu „od šta ćorde poganiti“.

Preostaje, dakle, pod tri, bivša gradonačelnica lepe varoši Vršac za koju sam kategorički utvrdio da „nije glupača“ (vidjeti moj prethodni tekst), ali – sad bih da dometnem – svojim ponašanjem i argumentacijom pričinjava ozbiljnu štetu i sebi i svima nama. Iz nekog, meni posve nejasnog, razloga ona naime trga stvari iz konteksta i na taj način redizajnira istoriju. Prije nego što ovu tezu šire ekspliciram još jednom napominjem da ni u ovom času ne znam da li to (ona) radi namjerno i svjesno ili je u zabludi, ali bilo kako bilo dama se mora utjerati u istinu.

Zašto se pažnja cjelokupne novije folksdojčerske produkcije usmjerava na zbivanja iz 1944. i 1945. godine, dok se pažljivo (ali u potpunosti) izbjegava svaki razgovor o svemu što se odigravalo ranije, u prethodnim ratnim godinama? Ne da mi se u ovom času provjeravati, ali koliko me pamćenje služi u njihovim tekstovima se gotovo ni na jednom mjestu ne spominje „glavni junak ove knjige“, Adolf Hitler. Bez njega, međutim, bez glavnog junaka, ova tragedija postaje farsa, a revizionisti (svih boja i fela) i nemaju drugi cilj do da „izravnaju“ istoriju, da je najprvo relativizuju, a potom i preokrenu. Zašto bi generalisimus Franko trpao u isto groblje falangiste i republikance? Zašto je Tuđman nešto slično namjeravao učiniti u Jasenovcu, zašto se rehabilituju Hitlerovi saradnici, kvislinzi i drugi zločinci, zašto se podižu spomenici ratnim zlikovcima? No da ne odlutamo…

Hitler iz 1941. nije Hitler iz 1945, kao što ni vršački folksdojčeri iz 1945. nisu oni folkdojčeri iz 1941, premda naravno imaju ista imena. Isti su to ljudi, ali su različita iskustva, uloge i prtljag, koji iz rata vuku za sobom. Šćućuren u svom berlinskom vučjem brlogu, poput ranjene zvijeri opkoljene sa svih strana, Hitler kod današnjih neupućenih generacija može čak izazvati i sažaljenje, ali su u borbama protiv njegovih trupa i na samom kraju rata (pa i kasnije) mnogi izgubili glavu i to ne samo Titovi partizani, nego i sovjetski i saveznički vojnici. Ta činjenica objašnjava i stav nove (partizanske) vlasti prema folksdojčerima. Nova vlast, čiji borci i dalje ginu, u folksdojčeru ne vidi nevinu civilnu žrtvu, već Hitlera ili bar Špilera (u svakom slučaju nešto strašno što je oko sebe četiri godine sijalo smrt) te se tako prema njemu i ponaša.

Tendencioznim i gotovo grozničavim insistiranjem na (isključivo) zbivanjima iz 1944. i 1945. godine uz potpuno zanemarivanje svega što je prethodilo tim događajima (i što je, konačno, do njih i dovelo) u suštini se mijenja istorija, krivci postaju žrtve, a žrtve se volšebnom metamorfozom preobražavaju u krivce. Suptilnim redizajniranjem istorije prepuštaju se zaboravu ne samo jezivi zločini (pretežno paorske) divizije Princ Eugen, nego i bezbrojni vršački krovovi iz godine 1941, prekriveni zastavama sa svastikama.

Svega nekoliko decenija nakon užasa u kojemu su u Banatu (zahvaljujući i predanom „radu“ najvećeg broja folksdojčera) iščezle čitave etničke skupine, bivša gradonačelnica lepe varoši Vršca nalazi za shodno da od potomaka pobijenih (Jevreja) traži molbu, koja bi im omogućila da podignu spomen obilježje svojim mrtvima, dok se istovremeno ona sama, od svoje slobodne volje, pridružuje (sličnoj?) inicijativi nasljednika onih na čijim su se krovovima tokom rata vijorili stijezi sa kukastim krstom.

Onaj kamion s plinom na beogradskom starom sajmištu u kojemu je ugušena moja baka nikako ne mogu zvati / zamisliti avanturističkim. Kao ni onu žutu krpu, koju je morala nositi na rukavu, kao ni ona govna koja je morala čistiti prstima pijanistkinje po tuđim zahodima prije nego su je stjerali u žicu i u smrt. U ništavilo Jajinaca. Zašto ne mogu pobijediti u ovoj polemici? Zato što su na mojoj strani samo činjenice, a na njihovoj sve ostalo. Ubili su mi sve što su stigli i sad me optužuju za genocid.

Diskusija teška 32,5 milijardi evra

Još u oktobru 2011. predsjednik Nemačkog nacionalnog saveza u Srbiji, istoričar Rudolf Vajs, govoreći za novosadski „Dnevnik“, iznosi nekoliko indikativnih tvrdnji od kojih ću na ovome mjestu prenijeti samo manji broj jer objašnjavaju (naravno na svoj način) suštinu spora. Dakle, gospodin Vajs, između ostalog tvrdi:

– „pre 67 godina, oko pola miliona Nemaca bilo je prinuđeno da napusti svoje domove“ (u brošuri „Paor s bajonetom“ donio sam dokument iz kojeg se vidi da je 250 000 od 400 000 vojvođanskih Švaba još 1943. otišlo za Njemačku po naređenju njemačke komande – G.B);

– „pedeset godina o njihovoj sudbini nije se mnogo govorilo… a onda u poslednjih mesec dana Zakon o restituciji učinio je da priča o vojvođanskim Švabama postane udarna medijska tema. Tome je najviše doprinela činjenica da su oni sami podsetili na podatak da im država Srbija, na ime oduzete, pokretne i nepokretne imovine, duguje preko 32 milijarde evra!“ (Evo kamo vodi takva istorija. Nije, dakle, Hitler napao i razorio Srbiju i Jugoslaviju, nego su Balkanci na nj nasrnuli i oštetili njemačku sirotinju za basnoslovne novce, koje ona danas s pravom potražuje! – G.B);

– „Lično sam, oktobra ove godine, tražio da se Nemački nacionalni savez izjasni o tri pitanja: o Zakonu o restituciji, o tome da se stradanje nemačkog civilnog stanovništva u komunističkoj Jugoslaviji označi kao genocid i da se zatraži formiranje zajedničke komisije srpskih i nemačkih istoričara. Na moju veliku sreću Nemački nacionalni savez jednoglasno je usvojio sva tri zahteva i to obaveštenje poslali smo svim međunarodnim i domaćim institucijama“.

Iz opširnog intervjua gospodina Vajsa moglo bi se citirati još mnogo toga,ali zbog štednje prostora prenosim tek neke fragmente:

– Vajs je, razočaran činjenicom da je u Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju ušao i „princip kolektivne krivnje“, najavio oštru kampanju protiv tog zakona i u domaćoj i u svetskoj javnosti;

– podsjetio je da su „Nemci u Vojvodini nedavno dobili podršku četrdesetak nemačkih udruženja iz 10 zemalja da se izbore za ostvarenje svojih prava. Naveo je da se nemačka udruženja iz ostalih zemalja sada više neće zadovoljiti samo skidanjem kolektivne krivice, već će tražiti ono što je od njihovih rođaka oduzeto;

– predsjednik krovne organizacije njemačkih organizacija iz Austrije i inicijator Kongresa nemačkih udruženja, koji je nedavno održan u Subotici, Rudolf Rajman poručio je da bez restitucije neće biti ni investicija u Srbiji.

Kao što se iz predočenog vidi, težina naše diskusije iznosi 32,5 milijardi evra koliko nasljednici nekadašnjih vojvođanskih Švaba danas potražuju od zemlje Srbije, a samo bi neuk i naivan posmatrač (Beobachter) mogao pomisliti da se ovdje radi o nekakvom skromnom nadgrobnom krstu na pasjem groblju. Uostalom, isti ovaj gospodin Vajs, koji se za razliku od bivše gradonačelnice lepe varoši ne ustručava da govori otvoreno (a o sporazumu Tito

– Brandt kaže da je nepostojeći i da Brandt za tako nešto nije imao mandat), izjavljuje i da „Nemaca u Srbiji danas ima toliko malo upravo zbog nemačke avanture, koja je pokrenula ceo lanac događanja“! Priznajući na jedvite jade njemačku odgovornost za drugi svjetski rat, on najstrašniji događaj minulog vijeka, katastrofu u kojoj je nestalo pedeset miliona ljudi poetski krsti „njemačkom avanturom“!

 

Autor je književnik iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari