Tokom čitanja teksta Gorana Lazičića o mojoj knjizi Crnjanski, Megalopolis nisam mogao da se otmem melanholiji. Naime, u zahvalnici koja se nalazi na kraju uvoda te knjige pomenuto je i ime Gorana Lazičića. Dakle, Goran i ja smo drugari. Šta to znači? To znači da ako misliš drugačije od drugara, moraš bar da imaš toliko obzira da mu ne stavljaš u usta ono što nije kazao; zapravo, ako si deo nekakve intelektualne zajednice koju ne čine samo istomišljenici, onda bi tog principa trebalo da se držiš i onda kada ne znaš čoveka o čijoj knjizi pišeš, a nekmoli kada ga poznaješ.


Međutim, Goran se nije držao ni te elementarne osobine građanskog vaspitanja a isto tako se nije držao ni čojstva, te lepe crte našeg nacionalnog etosa koja nalaže da jednako kao što čuvamo sebe od drugoga, čuvamo i druge od sebe. Zato njegov tekst „Dogodine u Semoljpolisu“ nema zaista nikakve veze sa mojom knjigom Crnjanski, Megalopolis. U Goranovom tekstu nema ničega ni nalik na uvid o razlici između Prestonice i Megalopolisa, koja simbolizuje otkidanje koncepta Megalopolisa od humanističkih temelja na kojima nastaje Polis. To je bazična ideja koja se potom nijansira u različitim pravcima, donoseći različite rezultate.

I umesto da knjigu prvo predstavi, kako bi čitaoci Danasa i sami mogli da izvedu zaključak o njima, a onda i oceni, Goran je jedino falsifikuje. I šta sada da ja radim? Da polemišem? Sa čim da polemišem, jer sve što Goran tamo piše, nema veze sa onim što sam ja napisao. Evo i primera:

Na jednom mestu u Goranovom tekstu pod navodnicima stoji sintagma „homogene nacije“ koju ja navodno postavljam „kao normu“ (to kaže Goran) u svom navodnom „etnonacionalističkom“ (i ovo on kaže) antiglobalizmu. Navodnici kojima je okružena sintagma „homogena nacija“ sugeriše da Goran citira nešto što se nalazi u mojoj knjizi. Iako znam da tako nešto ne bih nikada napisao, uzimam doc fajl rukopisa knjige i pomoću naredbe find tražim tu sintagmu: nema nijednog pogotka. Dakle, u rukopisu moje knjige nigde nije upotrebljena sintagma „homogena nacija“, što znači da Goranov „citat“ iz moje knjige nije citat, nego fikcija, izmišljotina ili montaža (da upotrebim terminologiju iz doba u kojem se odigravaju bezmalo sve priče iz Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča). Zašto je to Goran uradio? Pa zato da bi mi mogao pripisati „srpski parohijalno-militaristički nacionalizam“. To što mu kao dokaz služi sintagma koje nema u knjizi, Goranu, ne smeta. Na sudu se to zove „lažno svedočenje“ i podleže krivičnoj odgovornosti.

To je jedan mali, očigledan primer, a bezmalo ceo tekst je sastavljen od takvih kvazicitata, pripisivanja tvrdnji koje nigde nisu izrečene, hotimičnog nerazumevanja, pojednostavljivanja, nedvosmislenih denunciranja uz upotrebu jakih atributa (patrijahalno-militaristički, parohijalni, nacionalistički, /ultra/desni itd…) bez ikakvih korektnih citata (lažnih zato ima sasvim dovoljno) koji bi te atribute potvrdili. Takve i slične tehnike potvrđuju da Goran mrzi knjigu Crnjanski, Megalopolis, jer kako inače shvatiti to bezočno nizanje falsifikata… Kažem mržnja, jer mržnji ne trebaju ni građanski ni epski obziri, mržnji ne treba ni intelektualno poštenje, ni Pekićeva potreba da svakom svom junaku (ideji) da najbolje šanse. Mržnji treba samo močuga i mračna ulica. U Goranovom slučaju ta mračna ulica je dugačka više od 12.000 slovnih znakova sa proredom.

I kada Goran u svom tekstu kaže da sam „nadobudan“ – onda moram da ga upozorim na to da me on takvim čini, jer u dnevnim novinama mojoj knjizi posvećuje više od 12.000 slovnih znakova! I to, pazite, knjizi čija teorijska postavka, kako to zapaža Goran, nigde u svetu nije relevantna, i koja uz to, opet zapaža Goran, nije ni politički delotvorna. Znači: nečemu nedelotvornom i nerelevantnom ćemo posvetiti verovatno najduži tekst u listu Danas od 29/30. decembra 2012. Čudna logika urednika kulturnog dodatka!

A taj prostor je odvojen, Gorane, možda zato što i ti i ja vrlo dobro znamo da je Crnjanski, Megalopolis vrlo relevantna knjiga i to upravo zbog defanzivnog romantičarkog kosmopolitizma koji jeste realna alternativa sadašnjem procesu globalizacije. I baš zato što taj termin potpuno ukida mogućnost da se moja intelektualna pozicija (koja bi se, uzgred budi rečeno, mogla najbliže opisati kao pekićevska) svede na ono na šta bi ti želeo da je svedeš, Goran brže-bolje falsifikuje brdo „citata“ kojih uopšte nema u mojoj knjizi! I baš zato će u svom master-falsifikatu, na kraju teksta, da napiše kako Crnjanski „modernom globalizovanom svetu suprotstavlja defanzivni romantičarski kosmopolitizam (što bi mogla biti definicija sumatraizma)“.

Jedno pitanje Gorane, odakle znaš to što si napisao? Odnosno: koga citiraš kada staviš pod navodnike sintagmu „defanzivni romantičarski kosmopolitizam“? Da li možda neki svoj tekst o Crnjanskom? Sudeći po elektronskom katalogu Narodne biblioteke, tvoji tekstovi o Crnjanskom, Gorane, ne postoje. To će reći, da ti o Crnjanskom imaš samo osnovno fakultetsko znanje. U najboljem slučaju.

Da ne bi puno razmišljao, odgovoriću ti: citiraš Crnjanski Megalopolis, ovaj put ispravno, pa stoga verovatno i ne navodiš da je to moj uvid o Crnjanskom. Jer da si to naveo, onda ne bi nikako mogao napisati nastavak rečenice u kojoj Crnjanskovom defanzivnom, romantičarskom kosmopolitizmu „Vladušić (…) zloupotrebljavajući pritom delo velikog pisca kao paravan, suprotstavlja ofanzivni srpski parohijalni nacionalizam (što možemo označiti kao, semoljizam)“. Gde ja to suprotstavljam romantičarskom kosmopolitizmu ovu budalaštinu koja postoji samo u tvom tekstu, Gorane? Pitam gde, kada i ti i ja znamo da je moj pasus o Crnjanskovom defanzivnom kosmopolitizmu poslednji pasus u mojoj knjizi – što će reći da posle njega nema ništa, a ponajmanje nekog „ofanzivnog srpskog parohijalnog nacionalizma“ – i što je lirski ton koji taj pasus preplavljuje, stiska sugestija da se poistovećujem sa Crnjanskovim defanzivnim romantičarskim kosmopolitizmom, te da u njemu pronalazim prijatelja u prošlosti.

A zašto Goran po cenu laži, želi da me odvoji romantičarskog kosmopolitizma? Pa zato što romantičarski kosmopolitizam kaže otprilike ovo: ja sam deo jedne nacionalne kulture koja je svojim vrhovima deo jedne svetske kulture, sačinjene od nacionalnih kultura, a to Goran, koji je vrhove video samo na wallpaperu, ne može da prihvati. A kada ne postoji svest o vrhovima, što znači o vrednostima i razmeni tih vrednosti između nacionalnih kultura, onda je moguće da se umesto prikaza jedne knjige ta knjiga neprekidno falsifikuje i da se potom napišu rečenice koje lagano klize ka rasizmu i biopolitici: „Vladušićeva pozicija u studiji Crnjanski, Megalopolis pripada onom tipu konzervativnog antiglobalizma koji je pre svega projektovan za domaću upotrebu i za autorsku ličnu simboličku dokapitalizaciju unutar lokalne zajednice“, odnosno „jedno je kada Vladušić ovakvu studiju piše i objavljuje u Novom Sadu tj. Beogradu i na srpskom jeziku, a sasvim drugo da je to uradio na nekom od univerziteta u svetu i na engleskom jeziku (ili bar na nekom od velikih svetskih jezika)“.

Šta znače ove rečenice? Da je uprkos – usuđujem se reći – obilju relevantne domaće i strane literature, prevedene i neprevedene, koja je u njoj citirana, moja knjiga „provincijalna“, „lokalna“, „nerelevantna“ itd, jer je napisana na srpskom (a ne na engleskom, ili na nekom od svetskih jezika) i jer je napisana na Univerzitetu u Novom Sadu, a ne na nekom od svetskih univerziteta. Da se Goran prema Edvardu Saidu, rodonačelniku postkolonijalnih studija, malo manje ponaša kao Petko prema Robinzonu, braneći ga od mojih napada (koji nisu samo moji) i da ga je umesto toga malo više čitao, svakako bi video da je njegov odnos prema srpskom jeziku (na kome i on sam piše), odnosno prema nacionalnoj kulturi i istoriji srpske književnosti (a ne nekakvoj inferiornoj „lokalnoj zajednici“ za koju nije izvesno da li je uopšte pismena) u velikoj meri blizak stavu kolonizatora prema zemlji koju treba kolonizovati. Što znači: koristiti je kao izvor sirovina, kao bazu jeftine radne snage, i kao tržište, pri čemu lokalna zajednica može lagano i da odumire. To posebno važi za njene neproduktivne delove: oni koji nisu radno sposobni i oni koji su višak radne snage.

Međutim, ako Goran baš želi da nešto iz Crnjanskog, Megalopolisa vidi na nekom od svetskih jezika (najbolje na engleskom, pošto mu je on, kao bivšem studentu srpske književnosti, je li, najbliži) pošto, sasvim rasistički, smatra da ono što je napisano na nekim drugim jezicima nije vredno čitanja (dakle, može se koristiti za potpalu) hajde da mladiću to i učinimo: zamolio bih te, Gorane, da u svojoj kosmopolitskoj biblioteci, u kojoj pretpostavljam nemaš nijednu knjigu na tzv. „jeziku lokalne zajednice“, pronađeš zbornik Imagology today – Imagologie heute (uredio Davor Dukić, Aachen Beitrage zur Komparatistik 10, Bouvier, Berlin 2010), te da otvoriš page 175. Tu ćeš videti tekst pod naslovom Imagology and the Metropolis – autor tog teksta sam ja, a delovi tog teksta su kasnije uključeni u knjigu Crnjanski Megalopolis.

Za kraj: pošto se očigledno stidiš jezika na kom pišeš, zamolio bih te da sledeći tekst o mojoj knjizi napišeš na nekom od tzv. „svetskih jezika“. Možda ćeš tada manje da falsifikuješ, iako, lično, sumnjam da ti tvoji atrofirani etički obziri i, moram priznati, prilično nevidljive intelektualne sposobnosti, dozvoljavaju nešto više od ovoga što si napisao: a to znači da falsifikuješ jednu knjigu.

Još jedno „čudo“

Reagovanje Slobodana Vladušića na tekst Gorana Lazičića (Danas, 29. decembra 2012, na više od 12.000 slovnih znakova), koje ima blizu 10.000 slovnih znakova, trebalo bi da, opet, bude „čudna logika urednika kulturnog dodatka“. Smatrajući da čitaoci Danasa imaju pravo na svoj zaključak, ovo reagovanje objavljujemo u celini, uz poruku da na to nikako nije uticala informacija da je „o odgovoru obavešten i glavni urednik“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari