Knjiga

Petak

Komentari: 0
Ostavite komentar
Ocena: 5.00
Glasaj:
Pošalji tekst
Promeni veličinu slova
Verzija za štampu
Bili ste svedok događaja?
Pošaljite nam vaše vidjenje, slike ili video..
Ili ćemo naći smisao, ili ćemo se izgubiti
23/04/2010 21:51 | Čovjeku kao subjektu svijet se pokazuje drukčije nego čovjeku kao čovjeku: Mario Kopić

Filozof, publicista i prevodilac Mario Kopić povodom svoje najnovije knjige „Sekstant. Skice o duhovnim temeljima svijeta“, u izdanju Službenog glasnika

Ili ćemo naći smisao, ili ćemo se izgubiti

Autor: Ivana Matijević

Najnoviju knjigu jednog od najzanimljivijih mislilaca na Balkanu, Maria Kopića, Sekstant. Skice o duhovnim temeljima svijeta, objavio je nedavno Službeni glasnik u svojoj biblioteci Ključevi.. Sekstant je, kako stoji na početku knjige, ručni instrument za merenje visine nebeskih tela radi orijentacije, obično na brodu, a knjiga pred nama, kaže sam autor, „trebalo bi da nam pomogne orijentirati se u našem vlastitom prostoru, prostoru po kojem već neko vrijeme hodamo.

Orijentacije, pak u vlastitom prostoru nema bez odgovora na pitanje o duhovnim temeljima svijeta“. Te temelje Kopić razmatra kroz skoro 40 filozofskih eseja o isto toliko pojmova, poređenih abecedno. Neki među njima u ovoj vrsti literature skoro su neočekivani, poput eseja Čovjek, Dar, Dostojanstvo ili Opuštenost, Pravednost, Rad, Savjest. „Sa uvidima koji bivaju sve dragoceniji - kaže se o autoru - Mario Kopić jedan je od nezaobilaznih filozofskih autora u ovom delu sveta“. Živi u Dubrovniku kao nezavisni pisac i prevodilac (sa nemačkog, italijanskog, francuskog, engleskog i slovenačkog jezika). Njegovo obrazovanje podrazumeva studije filozofije, svetske književnosti, istorije ideja i komparativne religije na univerzitetima u Zagrebu, Ljubljani, Berlinu i Rimu. Poslednje dela objavljena pre Sekstanta su Izazovi postmetafizike u Izdavačkoj knjižarnici Zorana Stojanovića (Sremski Karlovci - Novi Sad) i Nezacijeljiva rana svijeta, sa potpisom Izdanja Antibarbarus (Zagreb).

Svetski etos NZS svih kultura i civilizacija

Zbog čega je, kako ste to izneli na promociji vaše knjige Sekstant, 21. vek stoleće orijentacije?

- Nalazimo se ne samo usred globalne ekonomske, odnosno financijske krize, koja raste i koja će izazvati tektonske pomake, nego i holističke krize. To je kriza koja je počela napadom na njujorške blizance Svjetskog trgovačkog centra. Srušio se tada, zajedno s neboderima, ekonomski (financijski), moralni (religiozni) i metafizički (filozofski) temelj Zapada. Devetnaesti vijek bio je vijek rada i produkcije, 20. vijek bio je vijek volje za moć i organizacije, a 21. vijek biće vijek orijentacije: ili ćemo naći smisao, ili ćemo se izgubiti. Jer sada smo u posvemašnjoj dezorijentaciji. Cijeli svijet se lovi, traži ravnotežu, ne zna što zaista hoće. Problem je kako se svaki pojedinac ili čak narod snalazi u svemu tome. Ključno je pitanje kako će Zapad, i unutar njega Evropska unija, biti sposoban reagirati na nove odnose moći i silnica u svijetu, kako će izdržati taj milijardski pritisak s više strana: s muslimanskih područja, Kine, Indije, Brazila, pritisak koji se neće smanjivati, nego sve više rasti.

Kakva je uloga, kako ste ga nazvali, svetskog etosa, odnosno, globalne etike moralnih normi u toj orijentaciji?

- Prvu knjigu o svjetskom etosu objavio je švajcarski disidentski teolog Hans Küng i doživio 2001. veliki uspjeh. Tad ga je pozvao tadašnji generalni sekretar Ujedinjenih nacija, Kofi Anan, da u okviru posebne skupine pripravi rezoluciju o dijalogu među kulturama. U rezoluciju mu je uspjelo uključiti sve pravrijednosti svjetskog etosa: neprikosnovenost života, respekt spram mrtvih, ljudsko dostojanstvo i zlatno pravilo, koje kaže - ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi. Sve te vrednote stare su više od dvije hiljade godina, nastale su prije kršćanstva, ali ih sadrže kako Stari tako i Novi zavjet. Svjetski etos minimalni je zajednički imenitelj svih kultura i civilizacija. Zamišljen je kao suprotni pol dominaciji koncepta volje za moć, odnosno volje za vlašću, totalnom sukobu oko hegemonije na Zemlji. Svjetski etos je upravo put na kojem bismo taj sukob mogli izbjeći.

Kakva je, sa druge strane, veza tog etosa i religije ili šire, kakva je veza između filozofije i religije danas?

- Dva su pristupa. Jedan je tipično zapadnjački, a to znači da je kršćanstvo najsavršenija, univerzalna religija i da ga treba raširiti, da je potrebno raširiti Zapad po cijelom svijetu. To je u suprotnosti sa svjetskim etosom, koji nije u tome da širiš Zapad, nego da potražiš zajednički imenitelj svih svjetskih religija. Ono što, recimo, kršćanstvo odvaja od judaizma jeste samo upliv budizma. Sporovi između kršćanstva, judaizma i islama su bratski sporovi unutar biblijske supercivilizacije. Sve se odvija u ime monoteizma, unutar iste porodice. Sad se tek otvara konfrontacija s Kinom, to će biti nešto sasma drugo, ne znamo još što. No glavno pravilo konfucijanizma je isto tako zlatno pravilo, tako da bi se na toj podlozi pravrednota svjetskog etosa dalo nešto dosegnuti.

Nije reč o menjanju već o svetosti sveta

Zašto se za Sekstant, svojevrsni abecedarijum pojmova kako je rečeno, odabrali upravo onih 37 pojmova koji se u njemu nalaze?

- Novo promišljanje svijeta ne polazi samo od svijeta, nego i od našeg odnosa spram svijeta. A taj odnos zavisi o tome tko smo i što smo. Zašto, recimo, pravednost, svetost, etika, opuštenost, ljubav, savjest, a ne kapitalizam, komunizam, eksploatacija, emancipacija, globalitarizam i tome slični ideologemi? Čovjeku kao subjektu svijet se pokazuje drukčije nego čovjeku kao čovjeku. Subjektu se stvar pokazuje kao objekt, a priroda kao cjelina objekata, odnosno korisnih ili nekorisnih predmeta. Svijet mu se pokazuje kao objekt iskorištavanja, kao predmet manipulacije i degustacije. Čovjeku kao čovjeku, kao biću kojem je u njegovom bivstvovanju stalo do tog (ljudskog, smrtnog, konačnog) bivstvovanja i koji se zato uvijek razumije iz bivstvovanja u svijetu, iz prebivanja svijeta, takva profanacija (bilo ideološka, bilo tehnološka) ne odgovara. Jer ako ništa nije toliko sveto da ne bi moglo biti prevladano, tada je sve prokleto. Na ravni kriterija zato nije riječ o mijenjanju, nego o svetosti svijeta.

Osim filozofskog promišljanja, koliko vas prevodilački posao (i to sa nekoliko jezika) utvrđuje u spoznaji da je jezik ne „samo kuća bivstvovanja, kuća prisutnosti svih stvari, nego i dom ljudskog smisla“?

- Prevođenjem zapravo privodim svijet (duha) u svoju blizinu. Čuvam duhovnu slobodu, koja je moguća samo na podlozi otvaranja svijeta u svim njegovim dimenzijama. Prevodim i autore s kojima nemam mnogo zajedničkog, oslobađajući se tako straha pred duhovnom raznolikošću. Dapače, njihovo prevođenje me veseli. Filozofija je praizvorište duhovne slobode, jer doslovno ne znači drugo nego radoznalost ili ljubopitljivost. U filozofiji: ljubiti, to je sve. Naspram filozofije kao ljubavi spram znanja, teologija i ideologija zasnivaju se na nekom Znanju. Predmet teološkog znanja je Bog, predmet ideološkog znanja je Ideja. U njima nad ljubavlju spram znanja dominira ljubav spram predmeta Znanja, gospodari Izvjesnost koja vjeru pretvara u bezuvjetno uvjerenje, u vjeronauku o teološkim i/ili ideološkim Istinama.

I izrodi su porod

Koliko je za ono čime se bavite važna pozicija slobodnog ili nezavisnog naučnika i mislioca na kojoj se i sami nalazite?

- Moje polazište nije kritika svega postojećeg, nego razmatranje kriterija svake postojeće ili moguće kritike, kriterija kritike, koji nam određeno stanje uopće tek otkriva kao kritično stanje. A to implicira, kako kažete, „slobodnu“ poziciju koja se sama po sebi događa kao krisis, koji sadrži otvorenost, avanturu, iznenađenje i tajnu. Te i takve autonoetike nema bez sklanjanja ili nezavisnosti od zatvorenog kruga reprodukcije jedne te iste ideje, usmjerenja, skupine.

Najzad, ne manje interesantna i gotovo nemoguća pozicija, posebno na ovim prostorima, jeste pozicija delovanja i uticaja (naučnog, kulturološkog, čak i uz svu dostupnost modernih tehnologija) izvan centra. Ipak, malo je reći da se za vas zna.

- Mišljenje, kao i pjesništvo, nije izraz radne sposobnosti ili radne snage. Ako to postane, nije više mišljenje nego teoretiziranje. A pjesništvo nije više pjesništvo nego versificiranje. Sistem, svaki sistem, je necjelovit. Valja dakle izoštriti sluh za izrode. I oni su porod. Ne očekujem posebnu naklonost ili počast od društva, ali svjestan sam da društvo, svako društvo, može preživjeti samo ako pristane na vlastitu nekonzistentnost. Na vlastiti rub. Bio sam i ostajem, sada čak i fizički, na njemu.

Ostavite komentarOstavite komentar

Komentari (0)