„Život je bitka u kojoj tuga znači poraz“, vijetnamska je poslovica koju možemo, i doslovno i prenosno, da iščitamo u kratkom romanu Ru, prvom proznom delu književnice Kim Tuj Li (1968), rođene u Sajgonu i izbegle u Kanadu, zemlju u kojoj i danas živi. Kim Tuj Li je, naime, u svojoj desetoj godini sa celom porodicom pobegla iz Vijetnama pred komunističkim represivnim režimom – u ribarskom brodiću koji, kao mnogi i dan-danas, po celome svetu ilegalno prevoze nesrećne izbeglice, željne jedino života dostojnog čoveka.


Roman Ru, pisan fragmentarno i jezikom koji, lišen metafore, direktno šiba vapeći za nekom vanvremenskom pravdom i mirom, u Kanadi je dobio najveće književno priznanje, General Governer a u Francuskoj je 2010. dobio Veliku nagradu RTL na Salonu knjiga u Parizu.

Beogradska izdavačka kuća Clio objavila je Ru za prošlogodišnji Beogradski sajam knjiga (sa francuskog preveo Đorđe Trajković), a Kim Tuj Li gostovaće u Beogradu 13. i 14. marta. Ru će biti predstavljen u sredu pre podne na Megatrendu (12.30), a istog dana uveče (20.00) na književnoj večeri u Galeriji Artget Kulturnog centra Beograda.

Reč ru na francuskom znači potočić, objašnjava Kim Tuj Li na početku potresne knjige u kojoj je mnogo toga zasnovano na biografskim podacima. U prenosnom smislu, ru znači prolivanje, oticanje (suza, krvi, novca)… Na vijetnamskom, pak, ru je uspavanka… Roman govori o strahovima, užasima, poniženjima i preživljavanju u rođenoj zemlji, nakon dolaska komunista na vlast (porodica književnice pripadala je dobrostojećem sloju društva i samim tim bila je na meti). Drama se nastavlja u ribarskom brodiću i panici od pirata, i u izbegličkom logoru u Maleziji da bi, zahvaljujući prvenstveno dobrim ljudima, sve to polako bledelo (ali ne i zauvek iscelilo) na kraju putovanja, u Kanadi. Kad se završi čitanje ove knjige, jasno je zašto je poslovica s početka teksta njen simbol.

  • S obzirom da je vaš roman autobiografski, recite nam odakle odluka da ga napišete? Je li to bio apel da se tako nešto nikad više ne događa, iako smo svedoci da se u celom svetu vode ratovi niskog intenziteta i da je žrtava sve više. Takođe nas zanima koje je osnovno osećanje izbijalo iz vas dok ste se vraćali u prošlost?

– Roman sam počela da pišem pre nepune tri godine, više zato što volim reči nego što sam imala storiju koju bih ispričala. Muž me je naterao da mesec dana ostanem kod kuće kako bih razmislila o karijeri, jer sam je menjala na svakih pet godina. Tokom tog meseca „kazne“, varala sam: nisam razmišljala o karijeri, umesto toga, pisala sam. A kako sam mislila da na raspolaganju imam samo mesec dana, pisala sam o temi koju odlično poznajem: o ljudima sa brodića. U ovoj knjizi čuje se moj glas, ali ja volim da mislim da je ona omaž velikim ljudima koje sam u životu sretala i poznavala. Nikad nisam imala ni želju, a ni ambiciju, da u svetu bilo šta menjam. Cilj je, ako ga uopšte ima, bio da odam poštovanje mojim ličnim „herojima“, kako Vijetnamcima tako i Kanađanima koji su nas dočekali široko otvorenih ruku i sa srcem na dlanu.

Mislim da će sukoba i žrtava uvek biti jer mi smo ljudi, jedini koji će uvek ponavljati jedan te isti šablon. Srušili smo Berlinski zid da bismo brže bolje podigli drugi, u Jerusalimu. Još se trudimo da shvatimo genocid u Kambodži, a krv je već prekrila zemlju u Darfuru. Moj pogled na ljudsku vrstu, znam, može da zvuči prilično fatalistički. Ali to prihvatanje naše slabosti i lomova naučilo me je kako da cenim lepotu u njenom najjednostavnijem obliku, i kako da budem zahvalna i zadovoljna za svaku dobrotu, koliko god ona bila sićušna i prolazna.

  • Zbog čega kažete da su mir i rat prijatelji i da nam se smeju u lice?

– Godine 1975, kad su dva Vijetnama, Severni i Južni, postali jedna zemlja, Severni Vijetnamci slavili su mir i ujedinjenje, dok su Vijetnamci sa juga plakali za gubitkom Sajgona. Za isti događaj, postojale su dve interpretacije, u zavisnosti od toga na kojoj smo strani stajali. Ja lično, tokom rata živela sam u dobro zaštićenom okruženju. Dakle, nisam znala ništa o ratu. Za mene, to je bilo vrlo mirno vreme, sve dok nam se komunistički vojnici nisu uselili u kuću. Tek tada sam saznala da je rat, ali i da moj, lični rat tek počinje jer smo mi postali zatvorenici. S druge strane, zemlja je postala potpuno „nezavisna“ posle hiljada godina različitih dominacija. Dakle, da li je to bilo vreme mira ili vreme rata? Teško je dati objektivni odgovor. Sve zavisi od osobe, od strane ili od mesta gde je ona rođena.

  • Čovek ne bi bio čovek da ne sanja. Vi ste, kažete, kao sve izbeglice dugo imali obavezu da sanjate američki san. Pošto ste ga ostvarili, kako sada definišete san?

– Već dugo nemam nikakve snove. Svi moji snovi ostvarili su se pre nego što sam bila u mogućnosti da počnem da ih oblikujem. Da bi se sanjalo potrebno je mnogo znanja. Na primer, treba da znate da postoji Clio da biste sanjali da Clio objavi vašu knjigu. U mom slučaju, moje je znanje malo. Ili, pre bih rekla, mogućnosti su mi se otvarale kao veliki darovi, što znači – neočekivano. Poslednji san koji sam sanjala bio je pre 33 godine, kad sam bila u izbegličkom logoru u Maleziji. Bio je to vrlo jednostavan san, ali san koji je bio nemoguć. Sanjala sam o tome da imam konstipaciju pa da onda ne moram da idem dole, do otvorene rupe, da bih obavila potrebe. Ali svi smo imali hroničnu dijareju. Eto, taj se san nikada nije ostvario.

  • Opisujete potresne scena života u izbegličkom logoru u Maleziji; gde su granice ljudske izdržljivosti?

– Mi smo mnogo jači nego što mislimo da jesmo. Rođena sam sa različitim alergijama: na jaja, na mleko, na morsku hranu, na ribu. Ali, kad smo stigli u Maleziju, prvi obrok koji smo dobili bio je pirinač sa sardinama. Posle četiri dana gladovanja na moru, nismo se ni pitali šta smemo a šta ne smemo da jedemo. Tako sam i ja, kao i svi drugi, navalila na sardine. Nisam imala nikakvu reakciju – tada. Nikakve reakcije nije bilo ni poslednje trideset tri godine. A u logoru, ribu smo jeli šest od sedam dana u nedelji. Dakle, ko zna kako, tek – telo samo sebe reprogramira da bi moglo da podnese stanje u kome se našlo. Takođe, spavali smo na svega nekoliko metara od otvorene jame koja je bila toalet. Kao da je sav njen teret ležao na nama. Ali vrlo brzo naš nos je nije više osećao. I tu smo ostali četiri meseca. A kad samo pomislim na sve one žene koje mogu da nastave život posle stalnih, kontinuiranih silovanja… i tada pomislim kako ljudska izdržljivost nema granica. Možemo da izdržimo bol koji se ne da rečima opisati. Možda je to razlog da možemo i da drugome nanesemo bol koji se ne da rečima opisati.

  • Bez dobrih ljudi, u vašoj domovini i u zemlji u kojoj ste počeli novi život, teško da bi siromašni i ojađeni mogli da dobiju podsticaj da krenu ka boljem. Da li su vam različiti aspekti dobročinstva – ugao onih koji daju ali i ugao onih koji primaju – o kojima pišete u romanu bili posebno inspirativni?

– Doživela sam da me mnogo ljudi uzme za ruku kako bi mi pomoglo da sa jednog kamena pređem na drugi. Ali u najvećem broju slučajeva bila sam suviše neuka da im se zahvalim. Kad smo stigli u Kvebek, mnogo je bilo ljudi koji su nam poklonili i svoje vreme i svoju ljubav. Tada nisam govorila njihov jezik, a bila sam uglavnom i potpuno obuzeta tolikim stvarima koje smo morali da naučimo. Tako i nisam bila u stanju da im svima kažem koliko sam im zbog svega zahvalna. Ili, barem, da ih se sećam. Nadam se da je ova knjiga uspela da iskaže svu zahvalnost koju osećam prema njima.

Na isti takav način naučila sam mnogo toga i od Vijetnamaca sa kojima sam se sretala tokom svih ovih godina. Oni su moji lični heroji. Zato je Ru i posvećena „ljudima iz zemlje“, iz obe zemlje. Suvišno je, dakle, reći: knjiga je inspirisana i vođena svim pruženim rukama Kanađana i svim žrtvama Vijetnamaca koje sam imala sreće da držim i dotaknem.

  • Možda i vojnici, dok smotuljcima američkih dolara gađaju vijetnamske devojke koje gole stoje uza zid, misle da su dobročinitelji?

– Cilj tog „odeljka“ knjige bio je priča o vijetnamskim vojnicima koji su tako dugo vojnici da više i ne znaju da vole. Za mene, pobednika nema. Najveći broj i američkih veterana oštećeno je na ovaj ili onaj način, manje ili više ozbiljno, fizički ili psihički. Iz rata niko niko nije izašao nepovređen.

  • Posebno je dirljiv vaš opis ulaska inspektora komunističke vlasti u vašu kuću u Sajgonu, koji rekviriraju imovinu vaše porodice. Scena, u kojoj ih vaš otac navikava na muziku i suze koje im teku niz lice dok je slušaju, vas je stavila pred dilemu: da li da ih volite ili prezirete, da li su oni žrtve ili neprijatelji. Kako danas razmišljate o istoriji?

– Istorija nikad neće pisati o tim suzama kao ni o dilemama, kakve god one bile, jer istorija mora da ostane što je moguće objektivnija. Ali te suze mogu da povežu i ponovo ujedine ljude koji su jednom bili neprijatelji, i koji zajedno mogu da istoriju okrenu u drugom pravcu. Mnogi Vijetnamci koji su napustili Vijetnam sada su se vratili, i grade ili iznova izgrađuju tu zemlju. Ponovo se razgovara. I zbog toga je novo poglavlje u vijetnamskoj istoriji već počelo.

  • Kakav je bio vaš prvi susret sa Vijetnamom kad ste, kao odrasla osoba, službeno došli u zemlju svog detinjstva?

– Kad sam se prvi put vratila, shvatila sam da je najveći deo stvari koje sam o Vijetnamu znala bio pogrešan. Tačnije, da o njemu znam vrlo malo. Sećanja koja sam imala bila su sećanja mojih roditelja a ne moja. I stoga je za mene Vijetnam bio skoro strana zemlja. Ali istovremeno i nije. Zbog toga sam morala da o toj zemlji učim i da stvaram svoje sećanje.

  • Iako je vaša knjiga autobiografska u njoj u jednom trenutku kažete da, ako čovek – parafraziram – gleda unazad može ga stići kazna i da – sada citiram – za onim što je iza nas ne treba žaliti. Prošlost nas, ipak, formira pa mi se čini da vi ovom knjigom ne bežite od sećanja ali nam nudite sasvim novu ideju o njemu?

– Kao što svi znamo, od naših sećanja nemoguće je pobeći. Zato je, možda, važno da naučimo šta nam je sa njima činiti. Što se mene tiče, uloga prošlosti jeste da nas gura napred, ne da nas vuče nadole. I zato uvek pokušavam da sećanja iskoristim kako bih izgradila i moju sadašnjost i moju budućnost. Često sami sebe definišemo sopstvenom prošlošću. Vijetnamska kultura me je, ipak, naučila da sebe treba da odredimo svojom budućnošću, onim što možemo ili što želimo da postanemo. Naravno, budućnost ne može da postoji bez prošlosti. Ali uz pomoć budućnosti prošlost možemo da reinterpretiramo. I sebi priuštimo slobodu da izaberemo šta da iz nje zahvatimo, i šta iz nje treba da shvatimo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari