Vrlo brzo doći će trenutak kad će demokratija potražiti pomoć od komunizma, kao što se pre tridesetak godina desilo obrnuto.

Neko je to nazvao pad komunizma, ali nije to bio „pad“, već potraga za većim slobodama i većom ekonomskom odgovornošću. Uvek, kad su levičarske ideje u krizi, zbog nadiranja populističkih ideja i zahteva, stiže privlačnost kapitalizma. Tada svi zaboravljaju na „isceđeni limun“, kao što se u naletu obećavajućih ideologija zaboravi opasnost diktatorstva. Sada su pohlepa i gomilanje novca u fondovima (oduzetim od gomile) doveli do krize čiji se kraj ne sluti. Još!

Najveći problem komunizma je nedostatak brige za sveopštu zajednicu, a demokratskih društava što nema demokratije. Zasigurno, vreme je izmenljivo: kad smo gladni željni smo klope, kad se zasitimo – povuku nas ideje. Odbacujući jedno i drugo, mi razvijamo krizu u kojoj samo bogati dobro prolaze. Svet, i pored napretka nauke i tehnologije, nikako ne napreduje. Ništa se nije učinilo da i siromašni postanu pristojno materijalno obezbeđeni građani. Uspeh nove ekonomije ne sastoji se u proizvodnom razvitku, nego u tajnoj vezi siromaha i bogatih. Došli smo do samog kraja, ali još kopamo. A, ako već propadamo dvadeset i kusur godina, možda bismo mogli skromno konstatovati da nismo baš na dobrom putu. Ali narod je izdržljiv. Svetu, nama posebno, potrebni su socijalizacija ekonomije i kapitalizacija kulture.

Kada malo bolje razmislim komunizam i demokratija i nisu u nekoj velikoj opozitornosti. Kao brat i sestra. Komunizam nam je ponudio samoupravljanje, demokratija vladavinu naroda – naravno, bez stvarnog uticaja. Komunizam ili demokratija – ko je stariji? Mene to ne zanima, kao ni ono pitanje o kokoški i jajetu, bitno je da imamo i jaja i kokoške. Pohlepa krasi sve istorijske teoreme. Čovek je uvek isti, ljudi se nikad ne menjaju. Neko je gore, neko dole! A mene bi zanimalo da se desi prvobitna akumulacija prosvetiteljstva. Veka koji uopšte ne poznajemo jer još vlada hladni rat između onih koji imaju i onih koji nemaju.

Dobar posao je kad čovek treba malo, a privreda ne razara prirodu i ne iscrpljuje resurse. Upravo zbog preogromnog konzumerizma stanje sveta strpano je pod alarmantni znak pitanja. Postoji interesna civilizacija i etička civilizacija. Biće velika šteta kad etička civilizacija potpuno iščezne. Politika je učinila sve da se zavara put profitabilizma.

Političari danas više služe za ismejavanje i sprdanje. I što ih više pljuješ, oni se osećaju značajnijim. Aktuelnijim. Mediji čine čuda, popularnost raste sa glupošću. U komunizmu intelektualci su bili proganjani, u demokratiji ni ne postoje.

Ne bih se radovao da čujem za smrt demokratije ili komunizma. Želeo bih, ma koliko moglo izgledati naivno, pomirenje dva slična društvena režima. Sinteza nije nemoguća čim pomislimo da nije nemoguća. Bibliju, kažu duhovni učitelji, najbolje tumače nepismeni. Onda bi izlazak iz krize najbolje mogli da reše oni koji nemaju para, samit siromašnih. Nisu oni vidoviti, nego sagledavaju zahteve običnog čoveka da preživi ne sramoteći progres. U komunizmu je vladalo pravilo – Jedan (diktator) za sve, a u demokratiji – Svi za Jednog, naročito pare…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari