U protekloj godini, ako se ne varamo, objavili ste četiri nove knjige, od kojih su neke „stare“. Koji su motivi takvog nauma, i kakav je odnos „starog“ i „novog“ u vašoj literaturi?

– Nije bilo nikakvih zadnjih namera niti posebnih motiva. Neke knjige se vremenom rasprodaju i onda se ponovo štampaju. Ove godine je došao red na izbore mojih eseja i priča. Jedva da sam prelistao i jedan i drugi. Nešto drugo mi je interesantno u svemu tome. Neki čitaoci koji će prvi put pročitati te knjige, a ima ih prilično, bili su tek rođeni u vreme kada sam pisao te eseje i priče, i danas imaju otprilike onoliko godina koliko sam onda imao ja. Pitam se ponekad: kakav na njih utisak ostavljaju ti tekstovi? Šta im govore? Zašto ih čitaju? Postavljam sebi to pitanje iz prostog razloga što ja uopšte ne razumem nove generacije. Odbojan mi je njihov govor, njihovi stavovi, njihovo ponašanje, muzika koju slušaju. Trebalo mi je izvesno vreme da shvatim da se famozni „generacijski jaz“ odnosi isključivo na ono spoljašnje. Shvatio sam to onoga trenutka kada sam, ne bez izvesne gorčine, pojmio da ni govor moje generacije, ni naši „stavovi“, naše ponašanje i muzika koju smo slušali, u suštini nisu ništa bolji od ovih koje ne mogu da prihvatim. Da je sve to, sve te „generacijske“ osobenosti, zapravo, način da izađemo iz sebe, da sebi izgledamo sveži i novi, a da se, u stvari, raspemo i upodobimo okolnom svetu, ne bismo li izbegli suočavanje sa samima sobom. E, tu se ništa ne menja. Tu nema generacijskih razlika. Kako je bilo Adamu i Evi, tako je bilo kojoj savremenoj devojci i mladiću. Elem, moje priče i eseji uglavnom se bave tim unutrašnjim svetom. Valjda se zato još čitaju. Mada nikome ne mogu pomoći. Nema u njima rešenja. Oni samo podsećaju na probleme.

Nekako se pogodilo da zajedno sa „starim“ knjigama izađu i dve nove, što može navesti na pogrešan trag o mojoj produktivnosti, jer su „Majmunoopisanije“ i „Dnevnik Marte Koen“ izašli sa popriličnim zakašnjenjem. Pa, ako treba uporediti dve nove i dve stare knjige, pošteno je reći da ima znatnih razlika. One, nazovimo ih stare, ekstremnije su više se bave unutrašnjim svetom, vivisekcijom posrnule duhovnosti i duševnosti i – da budem iskren – ne bih se ja danas usudio da napišem „Fin koji sedi“ ili „Zovem se Tmu“. Sada, u zrelom dobu, radije se bavim ideološkim mehanizmima spoljašnjeg sveta koji daje sve od sebe da nas odvuče od stvarnih, relativno lako rešivih problema, i usmeri ka izmišljenim i nerešivim.

U podnaslovu „Dnevnika Marte Koen“ precizira se da je ova knjiga, u stvari, „Okultna pozadina komunističkog pokreta u Jugoslaviji 1928 – 1988“. Odakle Vam motiva i snage da i dalje pišete o „komunistima“, i to pomalo opsesivno?

– Podnaslovi služe da navedu na pogrešan trag. Ovo naše vreme ima krajnje negativan odnos prema pogreškama, lutanjima i promašajima, što je pogrešno, a i opasno. Ako ni zbog čega drugog, a ono iz razloga što bez navedenog nema tačnosti, ispravnih puteva i pogodaka. Zbog takvog odnosa prema realnosti nikada nije bilo više grešaka, lutanja i promašaja. Ne možete imati dan bez noći, zadovoljstvo bez bola, radost bez tuge. Čitava civilizacija moderne zasnovana je na sumanutom projektu ljudske samodovoljnosti i prolongiranog zadovoljstva. Lepa zamisao, ali neostvariva. Čovek je onakav kakav jeste. Nema te tehnologije, nauke, tehnike ni politike koja će to promeniti. Mi nikada ne možemo prestati da žudimo za punoćom, spokojem i za izgubljenim rajem. Nevolja je u tome što pokušavamo da ga napravimo tamo gde, kad bolje razmislimo, ne samo da nema raja, nego nema ničega – u spoljašnjem svetu u kome se sve osipa i nestaje. Apsurd do apsurda. Aporija do aporije. Stvorenja razdirana patnjama i nezadovoljstvom htela bi da izgrade svet blaženstva i nepomućenog zadovoljstva. U tom smislu, komunizam za mene nije nikada bio politički već metafizički problem. Malo je ljudi koji više vole komunizam od mene, iako slovim za zakletog antikomunistu. Nema bolje škole pobožnosti i mudrosti od života u nekoj komunističkoj državi. Ko je hteo, lepo je mogao da vidi kao na dlanu sve ono o čemu sam govorio. Hteli su beskonfliktno društvo, verujem da su to iskreno hteli, a dobili smo pakao malog, prljavog rata čiji je jedini cilj i jedina strategija bilo puko nanošenje patnje ma kome i razaranje bilo čega. Ali i „komunisti“ su u romanu, takođe, pogrešan trag.

Pa, šta je onda pravi trag?

– Komunizam kakvog se sećamo samo je jedan od mnoštva komunizama začetih u renesansi i prosvetiteljstvu. Prava tema romana je horor pogrešaka, lutanja i promašaja nastalih kao posledica opsesivne težnje da se svet uredi egzaktno i nepogrešivo. Naravno, ovde-onde ima nagoveštaja okultnog. Sasvim sam ozbiljan kada kažem da iza provincijalnih sekularnih doktrina stoje okultne sile. Za razliku od nas ljudi koji volimo da se uznosimo i sebe ističemo u prvi plan, Đavo voli da deluje iz senke. A naročito mu naruku idu ambijenti u kojim se njegovo postojanje smatra za praznovericu. Kada neko kaže: đavo ne postoji, on đavola zapravo priziva i to mnogo uspešnije od spiritista – diletanata, kakva je u romanu, na primer, majka Marte Koen. Osvrnimo se na učinke totalitarnih ideologija, osmotrimo pustoš koju su ostavili iza sebe, pa će sve biti mnogo jasnije. „Dnevnik Marte Koen“ je već treći roman u kome obrađujem zaparloženo polje modernističkih simplifikacija i trabunjanja. Prethode mu „Srce zemlje“ i „Uspon i pad Parkinsonove bolesti“. Moderna istorija, time mislim na period od sredine osamnaestog veka naovamo, mene neodoljivo podseća na novobeogradske blokove. Svi ti kvadrati i sve te ulice koje se seku pod pravim uglom izgledaju jako racionalno i funkcionalno, ali u njima je mučno živeti. Sve bi to možda imalo smisla da su ljudi pravougaonici ili kvadrati. Ali nisu. Onakvi smo kakvi smo. Ako naše okruženje nije antropomorfno, polako prestajemo da budemo ljudi i pretvaramo se u blokove. Slično tome, pokušaji da se svet uredi u skladu sa ideološkim fikcijama o egzaktnosti, tačnosti i nepogrešivosti, završava u eksponencijalnom uvećanju haosa, nereda i zastranjivanja. Pogledajte svet oko sebe.

Da Vi kao „mister anti“, u stvari gajite i izvesnu dozu obične nostalgije prema „starim dobrim vremenima“?

– Rekoh već: ja sam antikomunista posebnog kova. Odavno ja ne posmatram svet u crno-beloj optici. Ako već neko „anti“ treba staviti ispred mog imena, onda je bolje da to bude „antimodernista“. Pa i to sa krajnjom rezervom. Koliko sam sumnjičav prema modernističkim doktrinama i projektima, isto toliko, a možda i više, rezervisan sam i prema pseudodesničarskim projektima restauracije nekakvog zlatnog doba. Upravo iz tog razloga stavio sam kao epigraf citat Grigorija Dvojeslova. Mislim da ga vredi citirati: „Pri okončavanju noći i svanjivanju dana, pre izlaska sunca, mrak je na neki način izmešan sa svetlom. Potom potpuno iščezava noćni mrak i zavladava svetlo dana koji dolazi. Slično se i suton ovog sveta izmešao sa zorom budućeg, te su neke od njegovih mračnih strana očigledne zbog mešanja sa duhovnim. „I uopšte, najbolja mesta u romanu su citati. Hoću da kažem: epigrafi i citati su ono što zaista mislim; oni „održavaju“ moje „stavove“. Ostatak, nekih trista osamdeset strana, jeste pokušaj da naslikam kakav je svet kada se ne obraća pažnja na autore tih citata.

Nostalgije za „starim dobrim vremenima“ što se tiče – to sam apsolvirao pre svoje tridesete godine, u vreme kada sam pisao „Priče u nestajanju“. Ja sam više nostalgičan za budućnošću jer mislim da iz čitave ove svetske konfuzije mora proisteći preobražaj. Sve se rasipa, sve se raspada, tačno je to, ali to što se rasipa i treba da se raspe i raspadne.

Kad smo već kod komunizma, 2009. „slavimo“ dve decenije od njegovog sloma (bar onog sovjetskog tipa, u SSSR i njegovim trabantima). Kakve osećaje Vam budi taj „jubilej“?

– Nema tu razloga za slavlje. Komunizam se uopšte nije raspao. Stalno govorim, kada me pitaju, naravno, da je u Drugom svetskom ratu pobedila poražena strana. Možda su takozvane Sile osovine izgubile više vojnika, aviona i tenkova, ali to je kvantitativno gledište. U kvalitativnom smislu, posle Drugog svetskog rata zavladao je isti onaj duh koji je Adolfa Hitlera svratio u onu minhensku pivnicu. Duh osionog diletantizma. Lažne samosvesti. Sumanute ideje da je dozvoljeno sve što nije sankcionisano Krivičnim zakonom, a da je i to dozvoljeno ako se sprovodi u ime nekakve „ideje“.

Slom jedne države pogrešno se smatra propašću ideologije na kojoj je počivala. Nego, da se mi vratimo na komunizam. Baš bih voleo da mi neko kaže kako je to komunizam propao u Srbiji? Istina, umesto onih zupčanika, petokrake i klasja, u grb Srbije je vraćen orao. Na uniforme iz Titovog vremena prišivene su druge oznake. Registarske tablice su, međutim, ostale iste. Moglo bi se reći da sitničarim, to i jesu sitnice, ali đavo se krije u sitnicama. Na stranu to, političke i društvene matrice su ostale u dlaku iste. Stepen demokratskih sloboda je danas manji nego 1988, osim ako se pod slobodom mišljenja ne smatra divljačka raspusnost tabloida. Slobodno je, recimo, napisati da je neka pevačica imala odnos sa volom; slobodno je napisati i to da dr Vojislav Koštunica otima preduzeća Janku i poklanja ih Marku, da neprestano izvodi potuljene državne udare; da kao predsednik vlade radi na podrivanju države, kao što je radio februara ove godine. Ali takvi tabloidi su prepuni reklama državnih firmi, dok listovi, poput „Zemlje“, bivaju ugušeni nepisanom, ali strogom zabranom da se u njima oglašava. Komunisti su bili kakvi su bili, ali bar nisu bili licemeri. Lepo kažu: „Zabranjujemo vam novine“. I stvar završena. Dobro, rekli smo, ovaj svet nije Vrt uživanja. Ali, nosite se vi tamo gde nije pristojno reći sa vašom demokratijom i sa vašim slobodama. Demokratija, to nije društveno uređenje. Ne može se ona zavesti ustavom i zakonima. Demokratija, to je čvrsto utemeljeno prihvatanje određenih principa i vrednosti, i delovanje u skladu sa njima. Srpski komunizam se samo raspao na nekoliko manjih komunizama i to je to. Posledica toga je raspadanje Srbije. Raspadanje, konačno, svih vrednosti koje se ne mogu izraziti u evrima.

Smatrate li da živimo u vremenu bede ideologije?

– Živimo u vreme sveopšte i sveprožimajuće bede. Materijalna beda je samo manifestacija te unutrašnje opustošenosti koja je, opet, vidljiva i gotovo opipljiva na ulicama. Ja bih opet posegao za jednim citatom iz romana. „Kada se um raseje kroz čula u spoljašnji svet i postane rob svog okruženja“, piše Grigorije Palama, „onda se čovek pretvara u masku. Kada se, pak, um iz stanja rasejanosti i bluđenja vrati u srce, on vidi odvratnu masku sa njenog zbrkanog naličja. Tek tada u čoveku počinje najdublje pokajanje.“ Pokajanje se u Srba smatra sramotnim činom nedostojnim muškarčina i junačina, što je sasvim razumljivo u jednom narodu sastavljenom od najpametnijih i najsposobnijih ljudi. Reći ovde – pogrešio sam, znači oprostiti se od ugleda, karijere, uvažavanja. To znači postati „bivši čovek“. Ovde će najmanje 95 odsto populacije izgovoriti čuvenu rečenicu: „Kada bih ponovo proživeo život, sve bih isto učinio.“ Dobro mi prolazimo imajući u vidu tu gotovo infernalnu gordost. Manimo se teologije i metafizike. Sa takvim mentalnim sklopom ništa se ne može učiniti u najbanalnijim stvarima. Pokajanje – to je povratak samom sebi i sopstvenoj dobroti koja eksternalizovana biva nužno podvrgnuta kvarenju i pretvaranju u zlo. Grčka reč metanoia je jasnija: promena uma. Kad bolje razmislim, za Srbe je najbolje da žive u totalitarnom poretku. Tada daju najbolje od sebe. Iskreno žalim za komunističkim vremenima. Jedan je Dabić, čuveni posleratni predsednik opštine Požega. Požega je u to vreme bila kao mali Pariz.

Kao „pisca supermarketa i samoposluga“, verovatno vas intrigira aktuelna svetska finansijska kriza?

– Ni najmanje. Mislim da je i ta kriza samo patka slična ptičijem gripu i ostalim globalnim pomamama. Ja ne pamtim nijedno vreme koje nije bilo krizno. Uostalom, više me zanimaju unutrašnje krize nego spoljašnje. O ekonomiji pojma nemam i nameravam da tako i ostane. Dobro je zaći u zrele godine. Pre desetak godina bih sasvim sigurno tu famoznu krizu, iako nemam pojma o finansijama, uzeo krajnje ozbiljno; sigurno bih nadugačko raspravljao o tome, izvesno bih se zabrinuo. To je još jedna od zavrzlama savremenog sveta. Pusti se neka glupost u opticaj i onda milijarde ljudi strahuju i lupaju glavu o nečemu o čemu ništa ne znaju. Povremeno mislim da u takozvanim centrima „sive moći“ sede preispoljne šaljivčine i šereti. Setimo se samo čuvenog Millenium bug-a. Strepeli su od njega i oni koji nikada nisu uključili kompjuter. I onda u ponoć 31.12.1999. ništa. Hohštapleraj je postao ustrojstvo sveta. Politički sistem. Geopolitika. Filozofija.

Eto, toliko ste krivili Koštunicu, kad ono, čovek ode sa vlasti mirno, i nešto ne vidimo da se Srbija bitno promenila?

– Ne bih ja baš rekao da je taj svat mirno otišao sa vlasti. On je praktično pao na onom idiotskom mitingu ispred Skupštine. Tada su i njegovi najzadrtiji obožavaoci videli da je prekardašio. Sada ga još iz nekog razloga poštuju. Ali on će ostati zapamćen kao valjda jedini premijer koji je naredio rušenje glavnog grada i vandalske nerede. Ništa za njegove murdarske vladavine nije bilo mirno, samo je bilo tunjavo i kilavo, pa je stvaralo takvu iluziju. Da ne lupetam o ekonomiji i finansijama, ne znam šta je tu poradio, verovatno ništa dobro. Sve ostalo je upropastio. Ako su iza Miloševića ostale ruševine, Koštunica je sve to zaravnio, asfaltirao i placeve podelio propalicama na doživotno korišćenje. Ona ženetina koja me je nazvala ustašom i stotine hiljada takvih, rođena su „duhovna braća“ i sestre tog zlobnog i iskompleksiranog nesposobnjakovića. A da se Srbija nije promenila – nije se promenila. Niti će se ikada promeniti. Video sam to kristalno jasno posmatrajući Koštuničino arlaukanje i zapomaganje na onom Mitingu. Ne treba, međutim, biti neskroman. Ovo kako je danas, to je naš vrhunski domet. Ne treba pljuvati mnogo jer se Koštunica uvek može vratiti. Ili čak neko još gori. Na sreću, ja sam se promenio. Prestao sam da se interesujem za politiku. Shvatio da je Božiji Promisao tako odredio i da sve to treba podneti strpljivo i radosno. I tako i činim.

Kako komentarište razdiruću krizu u nekim srpskim institucijama; Skupština, Crkva, Zvezda…?

– Kao terminalnu fazu procesa raspadanja Srbije kao civilizovanog društva.

Mir će zavladati u Gradu književnika

Da li ste svesni rizika da insistiranjem na apsurdu možete lako da postanete konzervativan pisac, ili mislite da je to očekivan epilog, sad već višedecenijskog, uspešnog opstajanja na granici između književne fikcije i realnosti?

– Da li je to toliki rizik? Pre nekoliko dana sam, na primer, bio ustaša. To je još konzervativnije. Kupujem cigarete u trafici na Trgu republike ili kako li se već sada zove, kad nailazi neka ženetina – ne bi se reklo da je luda – pogleda me i glasno kaže: „Evo ga onaj ustaša, izdajnik srpstva.“ Tim rečima. Nije me to uopšte uzrujalo. Zašto bi? To je realnost u kojoj živimo. Samo nemoj da mi pričaš kako je komunizam pao. Nije on pao, samo je pao na niže grane. Usadio je i za sva vremena svakom retardu dao za pravo da urla, vređa, da u krajnjoj liniji remeti javni red i mir u ime neke velike ideje. Šta će potomcima takvih ljudi značiti da li je neko konzervativan, liberalan ili debeo pisac? Kakvi pisci uopšte? Svi mi – liberali, konzervativci i debeli – bićemo saterani u nekakav geto sa petstotinak čitalaca. To će nas zbližiti. Mir će konačno zavladati u Gradu književnika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari