„Uzeli smo Vojvodinu.“ Ovu rečenicu je, navodi Borisav Jović, u razgovoru s njim izgovorio Dobrica Ćosić 11. septembra 1990. godine. Nijedan od njih dosad nije porekao ove reči. Dakle, vodeće ličnosti srpske politike smatrale su i pre dvadesetak godina, kao i danas, da je Vojvodina uzeta, to jest oteta od njenih stanovnika. Tako se prema njoj, od trenutka kad je uzeta – što će reći od jogurt revolucije i ukidanja autonomije – odnose sve beogradske vlasti.

Krajnji cilj je da Vojvodina ostane samo geografski pojam. Najzadrtiji jogurtaši neće ni to: za njih postoji samo – severna Srbija. Sudije Ustavnog suda ustanovile su da su neustavni čak i nazivi Srem, Banat i Bačka, mada su isti nekoliko stotina godina stariji od najvišeg zakona Republike Srbije, koja kao nezavisna država pod tim imenom postoji – već punih šest godina.

Od vremena kad je Vojvodina „uzeta“, odnosno kad je ukinuta autonomija koju je imala u okviru SFR Jugoslavije, oni koji se smenjuju na vlasti u Novom Sadu, bez obzira na partijske boje, odano i predano izvršavaju naloge svojih šefova iz prestonice. Što je bio Radoman Božović u vreme Slobodana Miloševića, to je bio Bojan Pajtić pod vladavinom Borisa Tadića.

Ukras za pokazivanje

Letošnja odluka Ustavnog suda o ukidanju dvadesetak odredbi Zakona o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine potvrđuje da između Miloševićevog i Tadić-Koštuničinog ustava, bar što se Vojvodine tiče, nema nikakve razlike. Vojvodina ima Skupštinu, ali taj skup građana nema pravo da donosi nikakve bitne odluke, bilo da je reč o politici ili ekonomiji. Vojvođanska Skupština bira vladu, ali ta grupa građana nema ni deseti deo ovlašćenja koja bi bila neophodna za odlučivanje o značajnim političkim i privrednim pitanjima. Sve u svemu, Vojvodina Srbiji služi za ukras koji malo košta, a ponekad dobro dođe za pokazivanje pred svetom.

Političkim strankama Vojvodina služi samo za nadmetanje u vojvođanstvu odnosno antivojvođanstvu i za uhlebljivanje u Novom Sadu onih kadrova koje nisu mogle da udome u Beogradu. Ukidanje dvadesetak odredbi Zakona o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine možda je povezano s promenom vlasti u Beogradu. Možda i nije. Kako god bilo, vojvođanska vlast ni ovom prilikom ne može i neće da učini bilo šta, izuzev da malko negoduje.

Nenad Čanak najavljivao je u nekoliko navrata vrelu političku jesen u Vojvodini. Naravno da i on zna da jesen neće biti ni mlaka, jer će i on doprinositi da sve ostane kako jeste. I vlasti i opoziciji odgovara da se ne menja stanje uspostavljeno jogurt revolucijom. Pominje se i formiranje vojvođanskog fronta. Na osnovu svega što se zbivalo u proteklih dvadesetak godina jasno je da takvog fronta neće biti. Zato što nema ko da ga formira. A ako to neko i učini, taj front moći će da računa na podršku tri do pet procenata Vojvođana. Zato što su ideju o obnovi kakve-takve autonomije pokrajine iskompromitovali oni koji o njoj najviše govore.

O autonomiji najviše govore Demokratska stranka i Liga socijaldemokrata. Mada se često čuje i piše da su vojvođanske demokrate, u odnosu na Beograd, nešto drugo – to je samo nečija lepa želja. Ta partija više je vezana za Beograd nego za Vojvodinu. Ta partija je u Vojvodini korumpirana isto kao i u drugim delovima Srbije. Više glasova dobila je samo zbog očajno loše kadrovske ponude ostalih i zbog apsolutne kontrole nad medijima u pokrajini. Iako ponekad koketiraju s autonomaškim delom javnosti, vojvođanske demokrate davno su raskrstile čak i s pomislima na suštinsku, odnosno stvarnu autonomiju. Da se pitaju, rekli bi isto što govori DSS: nema šanse da se pokrajini vrati izvršna, zakonodavna i sudska vlast.

Liga socijaldemokrata Vojvodine iz nekog razloga nikad nije pokušala da postane opštevojvođanska partija. Zadovoljila se delovanjem u nekoliko gradova i među nacionalnim manjinama i nikad nije odviše nastojala da postane uticajnija među vojvođanskim Srbima.

Savez vojvođanskih Mađara radije će napraviti nagodbu s Beogradom nego ulaziti u rizične saveze s krajnje nepouzdanim saveznicima iz Novog Sada. Kad god se pomene vojvođanski separatizam – lideri vojvođanskih Mađara to vrlo dobro znaju – niko ne pomišlja da bi vojvođanski Srbi želeli da se odvoje od Srbije, jer Srba koji bi to želeli nema. Za separatizam bi se, čim bi progovorili nešto o autonomiji, sumnjičile manjine, pre svih mađarska, kao najbrojnija.

Ako se i formira, u vojvođanskom frontu neće biti ni Mađara ni ostalih manjina. Biće u njemu neke marginalne partije i organizacije, pa će se njegovo delovanje svesti na malo medijske galame. Samo zbog toga je i najavljen. Lokalni političari koji lagodno žive od praznih priča dobili su priliku da daju nekoliko desetina intervjua domaćim i stranim glasilima željnim vrućih parola. Neće biti ni internacionalizacije, jer Evropa nema nikakvog razloga da stane iza nečega iza čega ovde, u Vojvodini, stoje samo grupice nezadovoljnika.

Nekad bilo

U proteklih dvadeset godina uništena je vojvođanska privreda, zdravstvo i školstvo, isceđeni su socijalni i penzioni fondovi. Promenjen je etnički sastav stanovništva. Sve je manje onih koji pamte kako se u Vojvodini živelo kad je ona bila zaista autonomna pokrajina u sastavu Srbije. Kroz desetak godina, ako ne i ranije, Vojvodina će biti problem Srbije ne zbog separatizma, već zbog stotina hiljada gladnih usta. Pokrajina je valjala dok se od nje imalo šta uzimati. Kad se uzelo sve što se moglo, postala je teret. Naravno, taj teret ne tegle beogradski i novosadski političari, već građani Vojvodine, među kojima su daleko najbrojniji Srbi.

Srbima koji su u Vojvodini živeli pre 1988. taj teret pada malo teže. Onima koji su došli iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i s Kosova nije potrebna autonomna Vojvodina, već Srbija. Njima je i najgora Srbija bolja od država iz kojih su se doselili silom po većinu ne baš povoljnih prilika.

Vruće jeseni i bujanja autonomaškog pokreta u Vojvodini neće biti, jer nema nikog ko bi, poput Miloševića 1988, pokrenuo i nadzirao dugotrajni masovni protest. Ne postoji vođa, odnosno vođe. Ne postoji plan akcije. Nema timova za propagiranje autonomističke ideje. Nema uticajnih medija. Nema političke policije koja bi podrivala postojeće institucije. Nema privredno-političkih aktiva koji bi se stavili u službu autonomističkog pokreta. Udarnu snagu Miloševićevog antivojvođanskog pokreta činili su lumpenproleteri i radnička klasa. Ovih prvih danas ima više nego pre dve decenije, ali oni sigurno neće izlaziti na ulice da bi tražili autonomiju. Neće ni raspevano radništvo, jer ga više nema. Dakle, DSS i ostale centralističke snage mogu da spavaju na miru. Bar što se tiče Vojvodine.

P.S. Da ne bude zabune, odnosno da ne bude da je Ćosićeva istorijska rečenica u Jovićevom memoarskom delu istrgnuta iz konteksta, navodimo kontekst:

„Sada se radi etnička karta srpskog prostora, naročito u BiH i Hrvatskoj, da se jasno prikaže teritorija gde su Srbi u većini; od Šibenika, preko Like, Bosanske krajine, pored Save do Bijeljine svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presecaju Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije…

Kosovo se ne može sačuvati. Istorijska je činjenica da se Srbi pokreću ka severu, da napuštaju jug. Ne mogu oni napuštati jug a zadržavati teritoriju. Uzeli smo Vojvodinu. Na Kosovu je realno da se razgraničimo zadržavajući ugalj i neke svetinje (Gračanicu, Gazimestan). Takav plan treba uraditi u tajnosti i u pogodnom trenutku ga aktivirati. Inače, kratkog je daha ovo što se sada radi.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari