Aleksandar Maćašev, vizuelni umetnik i dizajner, koji od 2008. živi u Njujorku i nastavlja uspešno karijeru i na svetskoj sceni, nedavno je promovisao knjigu u kojoj je obuhvaćen njegov petnaestogodišnji rad. Recenziju za nju napisao je Stiven Heler, dugogodišnji art-direktor lista Njujork tajms i autor više od 100 knjiga o dizajnu i pop kulturi.

U predgovoru, pod naslovom Bacanje na plen, on kaže da se za rad Maćaševa zainteresovao po susretu sa njegovim projektom Jozef Gebels TM, koji je domaća publika upamtila po tome što je bio predstavljen kroz medijsku kampanju na gradskim bilbordima, ali i kontroverznim utiscima koji je taj rad proizveo. Iako je, kako Heler kaže, konceptom tog projekta isprva bio i zaveden i zgrožen, kasnije će zaključiti da Maćašev nije „razuzdani šaljivdžija“, već neko ko razume slike i reči i u stanju je njima da manipuliše i tako dobije pravi rezultat. „Njegov rad možda poseduje elemenat šoka i zbilja može da zapali neku vatru u glavama ali je u isto vreme izraz nade i cinizma. Na publici je da odluči šta je šta“, ukazuje Heler. To je i jedan, od mnogih povoda za razgovor s Aleksandrom Maćaševom.

* Koji je bio motiv da objavite knjigu?

– Svoj rad uglavnom objavljujem na Internetu, a ljudi vas ozbiljno shvate jedino kad nešto naštampate. Nema nikakve epske priče iza toga – da ja sad pravim neku prekretnicu, punim 55 godina i tome slično. Povod je ličan. Želeo sam da napravim selekciju svega što sam uradio i to naštampam, jer onda to ima neku težinu. Želeo sam da nametnem neki smisao svemu tome što radim u životu. To mi je bilo neophodno i zadovoljan sam što sam to sve upakovao tako da sad mogu da radim nešto dalje, a knjigu ću da stavim na policu.

* Ali, šta čini ovu knjigu zanimljivom i za koga bi mogla biti dragocena?

– Dodatni smisao je ponudio Stiven Heler koji ocenjuje da sve što radim predstavlja „igranje vatrom“, ali je i lepo. A upravo je i meni važno da istaknem tu liniju svog rada. Znate, mi smo na prvom mestu komunikatori, pa tek onda dizajneri i umetnici. Najbitnije mi je šta govorim, pa tek onda kako to činim. Knjiga bi mogla biti dragocena svima za koje dizajn nije samo „e, sada ćemo da napravimo nešto lepo, neku sličicu“, za one koji su pomerili od tog načina razmišljanja. Lepo jeste lepo, ali u životu, stvari često nisu takve i zbog toga se ja ne bavim lepotom, nego komunikacijom.

* A, šta vas provocira da komunicirate?

– Razna društvena kretanja, pop kultura… Prvo treba da mi padne na pamet nešto što želim da saopštim, pa tek onda razmišljam o mediju. Tako, recimo, padne vam na pamet da je crkva jedan zastareli mehanizam savremenog društva, hajde da ga zbog toga malo kritikujemo. Mogu da napravim neku majicu koju ću nositi po gradu i koja će pričati o tome. Zanima me fenomen anarhije jer ljudima treba objasniti da to ne znači samo baciti zapaljen koktel u nečiji prostor. U jednom radu sam spalio generičku zastavu na kojoj je pisalo Country i to je primer salonske anarhije pošto je zastavica zabodena u maslinu u čaši martinija. Ili me ponese neki film, kao Fon Trirova Europa. Volim da budem inspirisan tuđim radom, knjigom slikom.

* Šta vam je bilo najupečatljivije u „Evropi“?

– Relacija Evropa – Amerika koju je Lars fon Trir savršeno sažeo u svom filmu. Suštinska nemogućnost da se shvati druga, a tako bliska kultura na primeru sentimentalne Nemice i pragmatičnog Amerikanca i njihovom dijalogu u kojem ona kaže – „Kako ja vidim stvari ti si jedini krivac“. On – „Ali ja nisam ni na čijoj strani“. Ona – „Upravo zato“. Zanimljivo mi je da prevodim znakovite motive iz Fon Trirovih filmova u statične grafičke radove. Pre godinu dana sam postigao dogovor sa njegovom producentskom kućom Zentropa da radim seriju majica. Nadam se da ću se time uskoro temeljnije pozabaviti.

* Jedan od primera gde ste, inspirisani motivima čuvenih umetnika, napravili svoj rad nosi naslov „Evropa“?

– Taj rad sam napravio za online izložbu Europe by Designers. Nekada davno kontinenti su alegorično prikazivani kao žene. Probao sam da napravim malo savremenije alegorije, pa mi je Evropa uvek bila starija odeblja dama malo lakšeg morala, a Ameriku vidim kao plastičnu, prsatu plavušu praznog pogleda. Rad Europa je mešavina vizuelnog identiteta Rema Kulhasa (Koolhaas) za EU i slike Lisjena Frojda (Lucien Freud) Benefits Supervisor Sleeping. S tom razlikom što sam ja upotrebio sve boje svih zastava država evropskog kontinenta, za razliku od Kulhasovog koncepta gde su bile samo zastave članica EU. Evropa je za mene i dalje kontinent, a ne samo EU.

* Vratimo se knjizi koja se sastoji iz odeljaka „Print“, „Screen“ „Paint“ i „Space“. Posebno zanimljiv segment jeste „blog art“ u poglavlju „ekran“?

– Internet kao medij je vrlo zgodan zbog toga što je instantan. Nešto ste napravili, okačite to na net i to odmah svi vide. Nema galerije, nema sistema, jednostavno preskočite sve to. Zbog toga ja volim blog art kako sam ga nazvao. Ne dizajniram veb stranicu nego je punim sadržajem. Blog je medij na kome se uglavnom nešto piše, a ja volim vizuelni blog i da koristim taj medij kao umetničku formu. Jedna od njih je bila i moj intimni dnevnik Margine, koji predstavlja improvizovanu umetnost koja uopšte neće zaživeti dalje od toga što je fotografisana. To su poluzavršeni radovi, grafiti u mom stanu gde god da je on bio, uglavnom, u okviru, u marginama mog doma. To je počelo da se razvija u različitim pravcima i vrlo je intimno.

* Sadrži intimne priče svojstvene medijima koje kritikujete?

– Pa sad… ja se u kritici više bavim indoktrinatorskom ulogom mas-medija, a ne intimom. Samo u jednom blog art projektu, Margine, upotrebljavam vrlo intimne motive iz sopstvenog života. Ali to uopšte nije toliko na liniji ekscesnog voajerizma/egzibicionizma TV rialiti programa, ako na to ciljate.

* A kako su na serijal „Porodični portreti“ reagovali vaši roditelji, o čemu on govori?

– Odrastao sam u vojvođanskoj sredini, u Bečeju gde se igra jedno konstantno srednjoevropsko pozorište ljubaznosti, gde se neprijatne stvari guraju pod tepih i sve mora da ima neuznemirenu površinu nalik panonskoj ravnici. Jedini način da nešto iskomuniciram sa sopstvenim roditeljima je kroz javni crtež. Konkretno, posesivnost majke. Na crtežu njena pupčana vrpca stoji kao povodac oko mog vrata i s druge strane emotivnost oca. U radu njegova ruka pokriva krvavu rupu u mojim grudima. Trebalo je da bude više crteža u toj seriji, ali sam stao na ova dva. Izgleda da je bilo dovoljno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari