Neki od njih tvrde da su evropski Kurdi, drugi se upoređuju sa Atlantiđanima, a sasvim je izvesno da spadaju u moderne apatride. No, ta ih činjenica ne obeshrabruje da sebe i dalje smatraju Jugoslovenima. Takvih koji su za svoju nacionalnu pripadnost na poslednjem popisu stanovništva izabrali nekadašnje državljanstvo, u Srbiji ima čak 80.721, a to ovu zajednicu građana i građanki svrstava na četvrto mesto po brojnosti, posle Mađara, Bošnjaka i Roma (izuzimajući, naravno, većinski narod, u kojem je dosta onih koji su ne tako davno i sami pripadali narečenoj grupi. Pretpostavlja se, po sopstvenom izboru i volji, mada mnogi tvrde da se tada nisu smeli „izjasniti“).

Po jednom drugom kriterijumu, Jugosloveni su u demografskoj statistici na prvom mestu – kao najrasprostranjenija grupacija, jer osim Preševa, nema opštine u Srbiji u kojoj ih nema. Najbrojniji su u Vojvodini, gde ih živi oko 50.000, a zatim sledi Beograd sa oko 22.000. Najjugoslovenskiji grad je Subotica, koja ima 8.500 građana jugoslovenske nacionalnosti, odnosno deset odsto od ukupno proklamovanih Jugoslovena u zemlji.

Razlog zbog kojeg su Jugosloveni najbrojniji u Vojvodini je očigledan – mnogi potomci više od dvadeset nacija u pokrajini svoje mešovito poreklo najlakše definišu kroz jugoslovenstvo, što je u prethodnoj državi bilo logičan izbor. Eksploziju „osećanja nacionalne pripadnosti“ ovaj deo stanovništva je doživeo kao veliku ličnu dilemu, ponekad čak sa dimenzijama krize identiteta. Apsurd i svojevrsnu tragiku traženja svog nacionalnog određenja u takvoj situaciji ilustruje slučaj iz jedne subotičke škole u kojoj je nekoliko učenika, čiji su roditelji, kao i roditelji njihovih roditelja, bili različitih nacionalnosti, na pitanje svoje profesorice kako će se izjasniti na popisu, odgovorilo da će reći da su – ništa.

Mnogi Jugosloveni ipak svoj izbor ne doživljavaju kao bekstvo od ništavila, već su svoje jugoslovenstvo odabrali dobrovoljno i s ponosom, bolje reći s nostalgijom koja ih veže za nekadašnju državu i koju jedino osećaju kao svoju. No, dok je onima koji su se izjasnili kao Jugosloveni to opredeljenje sasvim legitimna stvar, ono još uvek nije dobilo i svoju zakonsku potvrdu. Zahteve udruženja Jugoslovena da ih se prizna kao nacionalna manjina država još nije uvažila. Odgovori iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava navode da je prepreka u tome što zajednica koja pretenduje na nacionalnost mora imati zvaničan jezik, državu, nacionalne simbole, svoju kulturu i istoriju. Jugosloveni na to odgovaraju da je njihova matična država postojala, ali da je razorena, što ne mora značiti da oni više ne postoje, dok kao maternji jezik priznaju srpski, hrvatski, makedonski, i slovenački.

Zahtev je Ministarstvu (ipak) predočen još u aprilu, ali dosad se nije pomerio s mrtve tačke. „Državni sekretar u Ministarstvu Petar Antić predložio nam je da je možda bolje da sačekamo narednu godinu, kada je novi popis stanovništva jer će nas tada verovatno biti manje, pa će nam biti potrebno manje potpisa za to. Mi ćemo, međutim, taj proces intenzivirati, kako bismo ga dovršili ipak pre nove godine“, kaže Mikloš Olajoš Nađ, jedan od inicijatora zahteva za priznavanje Jugoslovenima statusa nacionalne manjine.

– Mnogi misle da je ovo stvaranje veštačke nacije, ili nadnacije, ali to nije tačno. Naši zahtevi su potpuno realni ako znamo da ima mnogo ljudi koji su voleli onu državu i doživljavaju je kao svoju i dalje. Dobro je što posle svega što se dešavalo na ovim prostorima ovde ima ljudi koji tako razmišljaju – navodi Nađ.

Dosadašnji pokušaji da se krene makar sa prikupljanjem potpisa građana bili su blokirani i besmislenim administrativnim preprekama i problemima, kao što je recimo stav Ministarstva da se formulari neophodni za taj posao ne mogu dobiti pre nego što se okončaju izbori za nacionalne savete.

Snežana Ilić, koordinatorka programa za etničke i verske manjine Centra za razvoj civilnog društva, navodi pretpostavku da bi formiranje nacionalnog saveta nailazilo i na druge otpore.

– Kako bi druge manjinske zajednice, a i sama država Srbija prihvatili ovakav pristup? Za pretpostaviti je, sa puno otpora, podozrenja i čak podrugljivosti. Jer, makar i subjektivno, ponovna afirmacija zajedničke južnoslovenske ideje i njenih tvorevina mogla bi ugrožavati i Srbe i Hrvate i Bunjevce i Bošnjake… Ona bi u velikoj meri obesmislila istoriju poslednje dve decenije na zapadnom Balkanu kao istoriju nepotrebnih ratova krajnje srodnih etničkih grupa. Pitanje jugoslovenstva je, pored ostalog, a možda i više nego nešto drugo, pitanje odgovornosti. Ono obesmišljava ovdašnje sukobe i ratove i pokazuje ko je iz njih profitirao i ko je platio i još uvek plaća njihovu cenu – kaže Snežana Ilić.

Ona ocenjuje da bi formiranje nacionalnog saveta unelo novu dinamiku u polje manjinskih prava.

– Hipotetski gledano, kako bi to moglo da izgleda? Jednim moguće relaksiranim, nedogmatskim pristupom uživanju manjinskih prava Jugosloveni bi mogli napraviti specifični odabir iz mnoštva postojećih identitetskih sadržaja koji bi poslužili za legitimizaciju njihovog praktičnog delanja u borbi za očuvanje kulturne posebnosti. Lako je zamisliti da bi Jugosloveni mogli, na primer, tražiti osnivanje Instituta za očuvanje jugoslovenske kulture ili osnivanje nekog medija, ali ne i obrazovanje na svom, srpsko-hrvatskom jeziku ili službenu upotrebu svog jezika i ravnopravnu primenu oba njegova alfabeta. Pravo na službenu upotrebu oba jugoslovenska pisma značilo bi ubrzavanje kraja etnički samosvojnih i kulturno zatvorenih sistema kulturnog stvaralaštva, obrazovanja i informisanja pre svega ili isključivo na jednom alfabetu, navodi Snežana Ilić.

Koliko je čitava ideja ili bolje reći osećaj pripadanju nečemu čega više nema održivo i realno, svakako će pokazati vreme. Ono će možda dati i odgovor na pitanje da li je jugoslovenstvo po svojoj suštini anahrona pojava, ili je pak ispred svog vremena. Ukoliko je to uopšte važno onima koji se osećaju Jugoslovenima. Taj stav je svakako i poruka da je ona bivša država bila bolja od svih potonjih, ali i način da se čovek odbrani od nametanja nacionalnih koncepata. Zbog toga bi možda priznavanje statusa nacije ovoj grupi apatrida, narodu bez zemlje, dalo novu boju čitavoj ideji, možda i nove pristalice, ali i donelo gubitak nekih drugih.

Jugosloveni stariji od Tita

Protivnici ideje jugoslovenstva vide je uglavnom u kontekstu Titove Jugoslavije i uz komunističku ideologiju. Reč je očito o nepoznavanju istorije jugoslovenstva, koje je mnogo starije od najstarijih pristalica i protivnika te ideje. Ona se sasvim definisana javlja još početkom XIX veka, a njene pristalice su najpre najobrazovaniji južni Sloveni.

Jugosloveni su faktički „nastali“ zajedno sa stvaranjem Jugoslavije, 1929. godine, kada se definišu kao „nacija sa tri plemena“. Prvi put se kao posebna demografska grupa priznaju na popisu 1961, a najviše proklamovanih Jugoslovena ubeleženo je 1981. godine – ukupno milion dver stotine dvadeset hiljada, mada je u odnosu na broj stanovnika tadašnje države to ipak bio mali procenat. Najviše ih je u to vreme bilo u Srbiji, 36 odsto od ukupnog popisanog broja, da bi se njihov broj postupno smanjivao, recipročno u odnosu na povećanje broja Srba, Hrvata, Slovenaca… Pojedini teoretičari ovu pojavu masovnog jugoslovenstva objašnjavaju neprihvatanjem nacionalne identifikacije, jer se deo stanovništva bivše Jugoslavije radije identifikovao sa državljanstvom nego sa etničkim poreklom.

Savezi na ex-ju prostoru

Zanimljivo je da u postjugoslovenskim javnostima ideja jugoslovenstva neretko nailazi na popriličan odijum gotovo podjednako na svim stranama učesnicama ratnih sukoba, pri čemu se ona doživljava kao uzrok tih sukoba. Jugoslovenstvo takođe ima i svojih pristalaca – nije baš izvesno da li u istom obimu – na svim tim stranama. Tako je u Zagrebu početkom godine osnovan Savez Jugoslovena, čiji je cilj „da se nacionalnost Jugosloven uvrsti u red zvanično priznatih nacija u svim zemljama nastalim na području nekadašnje SFRJ“. Savez je nastao na uverenju da i Jugosloveni imaju pravo na očuvanje identiteta i svoje kulturne baštine, a nastojaće se na objedinjavanju svih Jugoslavena, te prevazilaženju nacionalnih podela i približavanju zavađenih naroda na prostorima bivše države.

Faktor u evropskim i drugim integracijama

Snežana Ilić podseća da bi priznavanje prava pripadnika nacionalne manjine etničkim Jugoslovenima uklonilo jednu veliku nepravdu, a koristilo bi svima, osim onima kojima pravo služi jedino kao prozirni prekrivač za politiku sile, ksenofobije i etničkog zatvaranja.

„Ko je jednom napustio svet nacionalne kulture i nacionalne demokratije, danas se nema više gde vratiti“, pisao je pre par godina jedan poznati, živi Jugosloven. Osim kao sumnjiva, sve manja i manja manjina, dodajemo. Jugoslovenstvo je danas, naravno, nemoguće kao jugoslovenski nacionalizam ili kao integralno jugoslovenstvo za najveći deo stanovništva dominantno balkanskih slovenskih zemalja. Ali jugoslovenstvo i Jugosloveni predstavljaju, zbog svoje inherentne inkluzivnosti, važan činilac na putu (ne samo) evropskih integracija balkanskih zemalja i država sa krajnjeg juga srednje Evrope.

Planetarna sajber jugomanija

Ovo je Sajber Jugoslavija, domovina sajber Jugoslovena. Mi smo izgubili svoju zemlju i postali smo građani Atlantide… Ovako počinje ustav Sajber Jugoslavije, formirane 1999. na prostoru Interneta, na adresi www.juga.com. Dosad je oformljeno mnogo veb-sajtova na kojima se promoviše ideja zajedničke južnoslovenske države i povezuju oni koji se osećaju Jugoslovenima, ali je virtuelna Jugoslavija Juga.com izazvala neverovatno zanimanje moglo bi se reći širom planete. Njome su se bavili mnogi svetski mediji, a prijave za državljanstvo u ovoj državi ubrzo posle osnivanja zatrpale su veb-administratora. Zanimljivo je da su to državljanstvo želeli da dobiju ne samo građani nekadašnje stvarne države, već među vlasnicima pasoša Juge.com ima stanovnika iz stotinak država sveta – od Australije, Holandije, Francuske, Nemačke, Škotske do Bangladeša, Južne Koreje, Katara, Bahama, Omana, Hong Konga…

Sajber Jugoslavija, koja je u svom ustavu proklamovala višestruko državljanstvo, bezbroj zvaničnih jezika i pisama i potpunu ravnopravnost svih njenih članova, bez vlade i premijera, započela je čak i prikupljanje potpisa za prijavu za članstvo u UN. Na samom nastanku ove virtualne države BBC News ju je ocenio kao najsofisticiraniju tvorevinu te vrste.

No, iako je čitava ideja, nastala uglavnom kao posledica nostalgije među jugoslovenskim iseljenicima, prihvaćena sa neverovatnim entuzijazmom, ona je više ostala na nivou zabave, bez dalje interakcije njenih virtuelnih stanovnika. Ali, takođe, Juga.com istovremeno nosi i snažnu poruku da je mnogo građana ove planete privrženo interkutluralnom povezivanju, što jugoslovenstvo u osnovi i zagovara.

Subverzivna moć Jugoslovena

Pitanje jugoslovenstva i jugoslovenskog identiteta danas u Srbiji nije samo manjinsko pitanje, već pre svega pitanje prevladavanja prošlosti i ratova 90-ih. Otuda ne postoji politička volja da se ovoj manjini daju manjinska prava koja joj pripadaju… Procesualnost, nestatičnost pa i višestrukost grupnih identiteta, odnosno njihovo stalno iz(raz)građivanje u zavisnosti od političkog konteksta, nigde nije očitije nego na primeru Jugoslovena. Između dva poslednja popisa stanovništva, od 1991. do 2002, nestalo je 75 odsto Jugoslovena u Srbiji. Preostali su nevidljivi; u Hrvatskoj su zvanično izbrisani, u Bosni nezvanično nepoželjni.

Zastupnici multikulturalne teorije (a Srbija sebe stalno promoviše kao multikulturalno društvo i državu sa razvijenim manjinskim politikama) smatraju da nema uvažavanja ljudi ukoliko se ne uvažava socijalni i kulturni ambijent u kojem su oni socijalizovani. Važi li to i za Jugoslovene, koji insistiraju na jednom iščezlom ambijentu te vrste i iskazuju nadnacionalni identitet? Očito da ne važi, jer „oni nisu posebna etnička grupa, potiču iz mešovitih brakova“, „nemaju poseban jezik“, „nemaju nacionalni savet, koji bi pokazao interes za očuvanje posebnosti“, a osim toga „nedostaje im jezik, pismo i književnost“, kažu predstavnici vlasti u Srbiji.

To poricanje kulturnih specifičnosti (još uvek postojećih) Jugoslovena koje čini država Srbija govori o eventualnom, po druge manjine, ali i po većinu, razornom potencijalu te manjine, koja jedina ne vidi privrženost etnički shvaćenoj naciji kao glavni izvor političke moći i kao bazu za učestvovanje u etničkom takmičenju oko, u Srbiji i inače dosta oskudnih resursa. Jugoslovenstvo u današnjoj Srbiji predstavlja istovremeno i produktivnu kritiku i nedvosmislenu afirmaciju multikulturalnosti. Ono je ovo prvo, jer raščarava tribalistički svet balkanskih južnoslovenskih etničkih kultura, koje žele da kao samosvojne i u sebe zatvorene pronađu vlastiti put u Evropu, bez tesne saradnje sa krajnje srodnim susedima. Ono je i ovo drugo, jer je inkluzivno. Snaga kulturnog jugoslovenstva nije samo u njegovom stvaralačkom potencijalu, nego i u njegovoj sposobnosti za znatno veću inkluziju i recepciju najvrednijih podsticaja i sadržaja svetske kulturne baštine i produkcije nego što je to slučaj sa bilo kojom od sedam južnoslovenskih etnički shvaćenih nacija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari