Uzrok mnogih problema u kome se Srbija danas nalazi jeste slabo upravljanje i nesistemski pristup javnim problemima. Ovo se lako može dokazati: visina javnog troška, stepen ekonomskog razvoja, nezaposlenost, regionalni dispariteti, stepen korupcije, broj investicija… indikatori su koji ukazuju na (ne)kvalitet upravljanja u Srbiji. Simulacija brige za javni interes i nesistemski pristup u kome rešavajući jedan javni problem stvaramo drugi (što će reći i ne rešava se suštinski već se teret prebacuje na drugog), karakteristike su javnog upravljanja u Srbiji. Jednostavno, mi ili tačnije ljudi koji su za to ovlašćeni ne znaju da upravljaju.

Upravljanje državom i uopšte javnim sektorom u uslovima informacione i komunikacione revolucije, lake dostupnosti informacija, globalizacije, brzine kretanja ljudi, kapitala i usluga, zahteva visok nivo specijalističkih znanja i razumevanja savremenih procesa iz oblasti javnog upravljanja i primenjene nauke. Međutim, koliko se danas tome pridaje pažnja? Koliko se savremeni političari u Srbiji interesuju za ovo i nastoje da se lično usavrše. Koliki je uticaj specijalista i istraživača u obavljanju javnih poslova i odlučivanju? Iako će svako deklarativno reći da je to nešto što nam je preko potrebno, analiza načina trošenja novca iz budžeta lako može da pokaže kakvi su zaista prioriteti. A da ne govorimo o tome što će se u neformalnom razgovoru, nakon neke debate ili konferencije, gotovo svako nasmejati pri pomenu ovih principa, sa čuvenom konstatacijom: „Ma pusti to, ovo je Srbija“.

Jedan od uzroka lošeg upravljanja u Srbiji svakako je politička svest i nepostojeća demokratska kultura. Pored ovoga, bitan faktor slabih rezultata u upravljanju je politička scena, odnosno, neisprofilisanost političkih stranaka. Situacija kad nisu poznate bazične vrednosti, odnosno prioritet vrednosti političkih stranka (u zavisnosti gde se nalazi na kontinuumu levo-desno), omogućava ad hoc i kontekstualno delovanje, a iz toga proizlazi nedosledno i neprincipijelno nastupanje. U praksi to znači da ako jedna stranka ili unija, uzmimo primer Ujedinjenih regiona Srbije, zastupa ideju regionalizacije i decentralizacije, druga stranka koja je politički protivnik ovoj, po automatizmu će biti protiv. Ili, pak, obrnuto. Ovde nije bitan toliko sadržaj ponude odnosno odluke već onaj ko je zastupa. Iz toga sledi i da nije bitan toliko efekat javnog posla i odlučivanja koliko je bitno ko je taj koji posao sprovodi. Sve ovo dobro upravljanje i demokratija ne trpe. Ako postoje stranke i vlast radi građana, onda bi situacija trebalo da bude obrnuta. Bitne su ideje, predlozi za naše probleme i efektivnost istih. Ko je taj ko ih zastupa manje je važno! Ali u situaciji kada u svetu politike javno gotovo svi govore o opštem interesu, a u praksi im je ipak parcijalni na prvom mestu, onda imamo u osnovi nedemokratsku političku kulturu, koja se, između ostalog, manifestuje i u političkim strankama, veoma autoritarnim i strogo hijerarhijskim organizacijama.

Dakle, do depersonalizacije, odnosno defeudalizacije politike, a što će reći deautorizacije politike i političkih stranaka, može doći jasnim ideološkim profilisanjem i podrškom i okupljanjem ljudi oko ključnih ideja. Naravno, bitni su tu i ljudi u stranci i lideri jer od njihovog kvaliteta i agilnosti zavisi i koliko će te ideje biti ostvarivane. Suština je, međutim, u idejama, a ne liderima jer bi oni trebalo da su promenljivi i smenjivi. U Srbiji je obrnuto. Jedan od problema kad se govori o ovome je i iskompromitovanost mnogih reči, pa i reči ideologija. Danas je u Srbiji gotovo nepopularno reći da ste stručnjak, analitičar, negativno značenje imaju i reči nacionalno, konzervativno… iako su u svetu one zapravo neutralne. Tako je i sa rečju ideologija. Naš problem je u tome što smo se mi susretali i upražnjavali uglavnom radikalne i ekstremne ideologije (leve i desne). A ideologija, odnosno prioritet vrednosti ima jednu veoma praktičnu stranu i bitan je element savremenog dobrog upravljanja. Naime, uvek je više javnih problema i zahteva iz društva za rešavanje problema nego što ima novca u budžetu. Kome u tom slučaju dati prednost? Odgovor upravo zavisi od vrednosne orijentacije stranaka na vlasti. Kad ona ne postoji, onda je moguće sve. Tako je danas u Srbiji sasvim uobičajeno da se oni koji su na levoj strani ponašaju desno, a desni levo. Stoga nema smisla vezivati se za ideje već za ljude. Ovo ima za posledicu još jednu ozbiljnu disfunkcionalnost sistema, a to je politička nestabilnost i neizvesnost, koja je naročito važna za velike investitore. Jasno je da ovo utiče i na demokratske institucije što je opet direktno u vezi sa demokratskom stabilnošću i vladavinom prava.

Na kraju, postavlja se pitanje kako je moguće u Srbiji prevazići ovakvu situaciju. Poželjna situacija je da na političkoj sceni postoje jasno definisane i profilisane političke opcije, odnosno da postoji relativna ravnoteža levog i desnog pristupa upravljanju i rešavanju problema. Pod levim opcijama nalaze se socijalni liberalizam i demokratski socijalizam, odnosno socijaldemokratija, a kad se govori o desnici misli se na umerenu evropsku – narodnjačku opciju gde spadaju: moderni konzervativizam (demohrišćani i građanski konzervativizam) i konzervativni liberalizam.

U Srbiji faktički ne postoji ovakva profilisanost. Do nje je u budućnosti moguće doći na dva načina. Jedan je da se bar jedna od aktuelnih relevantnih političkih opcija (stranaka) isprofiliše, što će kao reakciju imati brušenje i profilisanje suprotne strane (slično kao na tržištu – povećanje kvaliteta robe jednog ponuđača forsira da i drugi poveća svoj kvalitet ako hoće da ostane u igri). Međutim, imajući na umu trenutnu političku kulturu i volju, sklonost ka nemenjanju ovaj sled događaja je manje verovatan. Druga, realnija opcija je pojava nove upravljačke kulture i političke elite. Ovo bi moglo da bude ostvareno pojavom nove političke opcije koja bi svojim nastupima promovisala novu političku kulturu, principe upravljanja i između ostalog, insistirala na korporativnoj odgovornosti i društveno odgovornom kapitalizmu. U uslovima niskog životnog standarda, nezadovoljstva i velike apatije građana, ovakav tok događaja je sasvim realan i moguć.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari