Site name

Plave strane

SNJEŽANA KORDIĆ: Nacionalizam, jezik i EU

CRNO (NA) BELO

Snježana Kordić, lingvistkinja iz Hrvatske, napravila je impresivnu karijeru u Nemačkoj. Prošle godine objavila je i svoj habilitacijski rad u vidu knjige Jezik i nacionalizam, u kojem je u mnogo detalja, naučnim metodama objasnila nacionalističke zablude koje prožimaju misao hrvatskih jezikoslovaca, a koje se vrlo retko razlikuju od zabluda koje uzgajaju njihovi srbijanski parnjaci. Uticaj ovog kapitalnog dela bio je toliko jak, da su nacionalisti u Hrvatskoj čak i demonstrirali protiv nje na ulicama.

Piše: Srđan Jovanović Maldoran

13. maj 2011. 18:37

Čini se da je jedan veliki problem, makar na ovim prostorima, što relativno nepismeni i veoma neprofesionalni pseudoakademci drže uticajne pozicije: Snježana Kordić

Dok su Hrvati demonstrirali (podsećajući donekle na „demonstracije“ i „nenasilne skupove“ Koštunice i Nikolića u Srbiji), njen izdavač je u Zidojče cajtungu proglašen za mirotvorca, odslikavajući jasne razlike u vrednostima i mentalitetu između zemalja jugosfere i EU. Koncentrišući se na pitanje nacionalizma u zemljama koje (makar formalno) žele da postanu članovi EU, u ovom intervjuu Snježana Kordić govori o stanju stvari u Hrvatskoj, Srbiji i Evropi.

Složićete se da je problem nacionalizma, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, jedan od većih problema sa kojima se društvo danas susreće. U vašoj knjizi „Jezik i nacionalizam“ uhvatili ste se u koštac sa njim. Imajući u vidu da su i Hrvatska i Srbija države na putu evrointegracije, kako vidite problem nacionalizma kao prepreke u integrisanju zemalja bivše Jugoslavije u EU?

- Znamo da EU zahtijeva od vlada naših zemalja da poduzimaju određene mjere protiv nacionalizma, ali najveći interes za liječenjem od bolesti nacionalizma trebali bismo imati mi sami. Jer biti nacionalist je kao biti slijepac, čovjek se gubi u magli, ne vidi stvarnost pa je onda ne može ni poboljšavati. Nacionalizam je opijum za narod, to je kao droga pod čijim utjecajem čovjek ne vidi kako se ionako oskudni državni resursi rasipaju i kako pojedinci pod plaštom nacionalizma pljačkaju većinu pripadnika vlastite nacije. A tvrdnja nekih domaćih intelektualaca da će EU srediti naš nacionalizam, pa da zato ne moraju sada nešto posebno sami poduzimati, u stvari je izgovor za vlastitu pasivnost. Neće EU ukloniti nacionalizam kod nas, nego ga mi sami moramo uklanjati. Čekanje da to drugi naprave umjesto nas odgađa izlječenje u nikad. Zato sam napisala knjigu zbog koje su nacionalisti u Hrvatskoj izišli na ulice s transparentima protiv nje.

Bila je podnesena čak i tužba protiv Ministarstva kulture Hrvatske jer je pomoglo štampanje vaše knjige. S druge strane, vaš izdavač je zbog iste te knjige proglašen u najtiražnijem nemačkom političkom dnevniku Zidojče cajtung za jednog od šest najistaknutijih mirotvoraca u svetu za godinu 2010?

- Tužba i ulične demonstracije u Hrvatskoj samo pokazuju da je Jezik i nacionalizam razgolitio srž jedne retrogradne ideologije. A glavni njeni nosioci su predstavnici društvenih znanosti. Oni kroz fakultete, školske udžbenike i medije usađuju nacionalizam. Isti taj nacionalizam im je i glavna kvalifikacija za radno mjesto, kako njihovo tako i drugih koje oni zapošljavaju. Unosnije je i lakše je takmičiti se u rodoljublju umjesto u znanstvenoj kompetenciji, odgovornosti i poštenju.

Funkcionisanje naučnih institucija na jednom visokom, profesionalnom nivou, svakako je jedan od preduslova funkcionisanja same države. Primetio bih kako je u Hrvatskoj ipak neko digao glas kada je Dunja Brozović Rončević na osnovu poznanstava i konekcija izabrana za članicu HAZU. U Srbiji ni do toga nije došlo, iako je Dušan Glišović sa Filološkog fakulteta bacio stolicu kroz učionicu za vreme predavanja, iako je bivši dekan istog fakulteta, Slobodan Grubačić, optužen za plagijat, dok se ljudi na fakultetima zapošljavaju na osnovu rodbinskih veza i poznanstava. Kakva je situacija u Evropi, u Nemačkoj, gde predajete? Slučaj Gutenberg govori da je u Nemačkoj odista drugačije?

- Da, to je nedavni primjer kad je njemački ministar morao dati ostavku na sve funkcije nakon što je otkriveno da u njegovom doktoratu ima plagiranih odlomaka. Sad se državno odvjetništvo dalje bavi tim slučajem plagiranja. A i u filološkoj profesiji otkriveno je prije nekoliko godina da je fakultetski profesor slavistike u Bonu, Vilfred Pothov (Wilfried Potthoff) - inače, dopisni član HAZU - plagirao u svom članku odlomke iz jednog diplomskog rada. Odmah je kažnjen trajnim oduzimanjem prava da drži ispite i da donosi odluke vezane za personal i novac. A što se tiče Hrvatske, spomenuli ste da je netko ipak digao glas osam godina nakon što je dotična osoba pomoću nepostojećih knjiga postala dopisni član HAZU i direktorica Instituta za hrvatski jezik. No, to je ostalo bez posljedica: dotična osoba je i dalje dopisni član HAZU i direktorica Instituta za hrvatski jezik, a da knjige ni dan danas nije objavila. Čak nije ni verbalno prozvana u institucijama u kojima radi. A u medijima je prisutna pojačano u ulozi zabrinutog borca za nacionalni jezični identitet pred zločestom EU. To nije usamljen primjer. O magisteriju jednog ultradesničarskog političara u Hrvatskoj otkrio je novinar Vladimir Matijanić da je plagijat, a sudac nije osudio političara premda je plagijat dokazan, nego je osudio novinara koji je otkrio plagijat. To je Hrvatska.

Nedavno je u beogradskom Blicu osvanuo članak o Draganu Popoviću, dekanu DIF u Leposaviću, koji je zaposlio bivšu ženu, sadašnju ženu, kćerku i sina. Studenti taj fakultet zovu „Dragan i familija“. Kćerka je, inače, navodno magistrirala i doktorirala za godinu i po dana. Kako komentarišete ovaj slučaj?

- Možda kao još jedan pokazatelj sadašnjeg stanja u društvu. S takvim primjerima sam se mnogo puta susretala u svojoj profesiji u Hrvatskoj. Kad se sjetim svojih starijih kolega i profesora na fakultetu, skoro da nema nitko od njih da nije zaposlio svoje potomke u istoj ili u srodnoj ustanovi. A što se tiče doktoriranja, mogli bismo preuzeti njemačku regulativu. Naime, u Njemačkoj nije dovoljno da netko doktorira da bi smio nositi titulu doktora ispred svog imena. Zakonski je regulirano da to smije učiniti tek nakon što disertaciju objavi kao knjigu. Na taj način povećava se transparentnost rada komisije koja je ocijenila disertaciju, omogućava se svakome uvid u kvalitetu disertacije i olakšava se svakome provjera je li riječ o plagijatu ili ne. Takvo pravilo sigurno smanjuje broj posezanja za plagiranjem i navodi znanstvenike da više paze na kvalitetu svoje disertacije, ili da se uopće ne upuštaju u pisanje doktorske radnje.

Dr Miodrag Mićić, poznati nanotehnolog, svojevremeno je prokomentarisao kako u akademiji na ovim prostorima „vladaju klanovi“. Slično se izrazila i profesorka emerita iz Novog Sada, Svenka Savić, pomenuvši „cehovski sistem“ domaće akademije. Iz onoga što ste rekli ispada da nije bolja situacija u Hrvatskoj, za koju se smatra da je prva na redu za ulazak u EU (među zemljama zapadnog Balkana)?

- Hrvatska je prva na redu za ulazak u EU ne zato što bi u Hrvatskoj nepotizam i korupcija bili manji, nego zato što je ranije formalno krenula u postupak udruživanja. Vrijednost EU integracija je to što sa sobom donose pravila igre koja dugoročno rezultiraju napretkom. Kod nas na fakultetima sistem je takav da čak i profesori ovise o reizborima, o nekakvim komisijama i zato svi koji žele zadržati ili unaprijediti svoje pozicije paze da budu usklađeni s cajtgajstom i da se dodvoravaju onima od kojih ovise. A to je u znanosti fatalno jer nitko neće iznositi istinu ako ona nije poželjna moćnim lobijima. Koliko je to fatalno, uvidjeli su u Njemačkoj nakon iskustva s nacizmom, pa su prešli poslije rata na drugačiji sistem. Kad se u Njemačkoj nekoga primi za profesora na fakultetu, njemu država iako je relativno mlad garantira doživotno da neće dobiti otkaz ili smanjenje plaće. Taj sistem je bolji i trebalo bi ga uvesti i na našim prostorima na najmanje 70 godina da se pod takvim sistemom izmijeni nekoliko generacija profesora, bez obzira što on ima velikih mana. Velike su mu mane, vidljive i u Njemačkoj, što većina profesora znajući da ima doživotno radno mjesto prespava cijeli radni vijek, a ima naravno i onih koji se poput ptica odraslih u krletki samoinicijativno vraćaju u krletku, samoinicijativno se cenzuriraju i usklađuju s politikom, a ima i takvih koji se bez obzira na svoju visoku plaću daju potkupljivati od industrije i namještaju rezultate svojih istraživanja prema željama pojedinih lobija. Ali zbog onih malobrojnih poštenih znanstvenika kojima taj sistem osigurava nezavisnost i omogućava da budu slobodni kritički umovi u društvu i da se mogu okružiti mladim kadrom i formirati timove svojih istomišljenika, taj sistem i te kako ima svoje opravdanje. Ionako su istinski znanstvenici pojedinci, a ne svi koji imaju akademske titule. Pomoću lova na bodove propisanog u našem sistemu ne može se nekoga natjerati da bude kvalitetan znanstvenik, nego to mora izvirati iz njegovog poštenja. A nezavisnost koja je preduvjet za postojanje takvih poštenih znanstvenika uništena je u našem visokoškolskom sistemu kakav on danas jest.

Čini se da je jedan veliki problem, makar na ovim prostorima, što relativno nepismeni i veoma neprofesionalni pseudoakademci drže uticajne pozicije. Setimo se primera Mirka Petija iz Hrvatske, koji je celoj zemlji naneo sramotu. Vi ste tu celu situaciju lucidno saželi sintagmom „pomračenje uma“. U Srbiji, pak, Predrag Piper piše kako neko „jede srpski jezik“ kao da je parče torte, a Evropu i NATO pakt oslikava najcrnjim bojama. Neretko piše o „rasrbljavanju“, koje je često „planski vršeno“. Podseća, odista, na svog hrvatskog parnjaka, Stjepana Babića, koji vidi „rashrvaćivanje“ svuda. Čini se da je bazični modus operandi nacionalizma pokušaj da se izmisli problem, kako bi se sam nacionalista pojavio kao rešenje. Zašto ljudi smatraju da su ovakve individue iole profesionalne?

- Nacionalizam živi od osjećaja ugroze. Bez toga, jednostavno, oslabi u društvu. Zato stalno podgrijava u ljudima strah od navodnih vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. Kad su ljudi u strahu, lakše je njima manipulirati, sami traže autoritativnog vođu i pokazuju veću poslušnost prema idejama koje su njima na štetu. Prijemčivi su i za prihvaćanje crno-bijele slike svijeta, baš kao i u religiji.

Za kraj, recite nam vaše viđenje budućnosti tzv. jugosfere (da iskoristim termin Tima Džude) u Evropskoj uniji. Ima li ikakvih šansi za Hrvatsku i Srbiju, imajući u vidu da nepismeni akadem(i)ci predaju, neobrazovani pseudointelektualci objavljuju knjige, zapošljavaju jedan drugog, a država ćuti?

- Baš na planu visokog školstva EU donosi mobilnost prilikom studija, na primjer nove generacije mladih dio svog studija provode u inozemstvu, neki se vraćaju s novim pogledima i idejama otamo. Strani studenti dolaze ovamo, donose drukčija iskustva iz svojih sredina, neki i ostaju ovdje. Nužno otvaranje visokog školstva prema svijetu donosi i pojačanu konkurenciju, što je svojstvo suprotno od nacionalizma jer on uvijek smanjuje konkurenciju. A veća konkurencija tjera na povećavanje kvalitete. Neposredna budućnost donosi i povećanu internacionalnu suradnju na zajedničkim projektima, što je također preusmjeravanje fokusa s usko nacionalnog. Sve to predstavlja novi okvir koji će otežati nastavljanje dosadašnje prakse, i pomaže onima koji sadašnju praksu žele promijeniti.

komentari (0)

* Sva polja su obavezna

Potvrdite

Slanjem komentara slažete se sa Pravilima korišćenja ovog sajta.