Jasno je da je Ivica Dačić rešio da se ne preda bez borbe. Nema sumnje da on zna da je njegovo tumaranje po Vašingtonu tumaranje grogiranog boksera po ringu, ali je ipak odabrao da pet dana otuda šalje signale o tome kako je sa njim tamo sve u redu. Bilo je to samo opsenjivanje prostote, pogrešna računica, i, u krajnjoj liniji, samoobmana: ako mu je ikad Vašington mogao manje pomoći, onda je to bilo ovoga puta. Naravno, Dačić može da računa na snažnu spoljnu podršku – i on je ima – jer radi dobar posao u vezi sa Kosovom. Ali, tip njegovih problema kod kuće takav je da ih uspešna kosovska agenda ne može anulirati. Može ih odlagati, i držati neko vreme sa strane, ali da tek tako budu stavljeni ad akta, to je isključeno.

Uostalom, Dačić je odavno morao imati informaciju o tome da simpatije Vašingtona i Zapada prema njemu imaju onu klasičnu pragmatičnu sadržinu, nipošto to nije izbor po srodnosti. (Kažemo da ju je morao imati on, kad su je već imali ljudi koji su van političke igre, pa i skromni autor ovih redova.) U onim danima, dakle, prošloga leta, kad je formiranje ovakve srpske vlade već bilo izvesno, jedan je američki oficijelni emisar sastanak u jednoj opozicionoj stranci ovde započeo nimalo diplomatskom frazom o tome da je mandat dobio, i da će vladu u Beogradu voditi, kriminalac. Reč je teška, ali autentična, i bila je za slušaoce – suvišno je dodati: apsolutno nesklone Dačiću – šokantna u meri da nisu mogli verovati svojim ušima. Gotovo da ne veruju ni danas. Ali, izaslanik je nije pretvorio čak ni u neukusnu šalu. Mi, na ovome mestu, mada znamo, nećemo otkriti o kome je tačno reč. Možete, eto, birati, ako vam je do toga, između dva Filipa, Rikera i Gordona.

Današnje Dačićeve nevolje imaju, očito, dublje korene. Nepoverenje sa kojim je startovao naravno da je jedino mogao smanjivati hrabrom kosovskom politikom, onim što Vašington kod nas prevashodno, suštinski možda i jedino, zanima, i on je to činio. Ali, kako je na jednoj strani od onih koji su imali rezerve – pa, dakle, i u Vašingtonu – stvarao prijatelje, tako je, u isto vreme, od onih koji su ga spočetka podržavali stvarao neprijatelje. Nikad dva dobra. Na koga mislimo, kazaćemo kasnije, sad idemo o prijateljima. Dačić ih je sticao i na mestima o kojima nije mogao ni sanjati. Vuk Drašković, na primer, prilazi mu otvorenog garda, stranački bez većih kolebanja mada lično donekle oprezno. Arhineprijatelji, sada se u kosovskoj politici nalaze na istoj liniji, ako već ne i u istoj tački, i to je ono što ih spaja. Možda je, zapravo, Dačić već umakao Draškoviću u avangardnosti, i sad ovaj ima da ga sustiže. Uvek je, znamo, bilo obrnuto. Pisac ovih redova imao je prilike da prijateljski ohrabri Draškovića na tome putu, ali tad još nije bio na sceni slučaj kokaina, Miše Banane, i savetnika Tončeva. Teza je bila da je Dačić u svoju praksu uneo tuđe politike, među njima i Draškovićevu, te da prići danas Dačiću nije ništa drugo nego – sa tačke gledišta Vuka Draškovića – prići samome sebi.

Jedan drugi naš harizmatik manje je čak delikatan od Draškovića. Vesna Pešić. Nagomilane premijerove afere nisu je obeshrabrile da ga obaspe komplimentima, i u stilu svoje već raspoznatljive političke ekstravagancije uporedi ga sa Čerčilom. Galantno. Isti je taj Mali Čerčil za nju bio Mali Sloba, i taj veliki luk između udaljenih tačaka Vesna je Pešić prešla za svega nekoliko meseci. Nije čekala sa ovom eulogom dok se posao okonča, ne. Ličilo je na one nestrpljive posetioce koncerata koji aplaudiraju na cezurama a ne na finalima.

Elem, novim Dačićevim prijateljima – o kojima se on još ne izjašnjava – smeta, amblematično, sve što danas nije vlast u Srbiji, uključujući i novine koje sada držite u rukama. U jednoj rečenici: na sceni je potapanje Dačića zbog njegove hrabre kosovske politike, a ala se i vrana, koja nije uz vladu i sa vladom, digla da ospori taj gigantski poduhvat. Tako otprilike kaže Vesna Pešić, držeći da se jedan veliki posao koji je, eto, započeo premijer nastoji anulirati jednom isfabrikovanom kokainskom aferom. Istorijsko naspram banalnog, odnosno banalno protiv istorijskog, to je struktura toga stava. Iz toga onda sledi zaključak, da se premijeru treba progledati kroz prste, a onima koji su mu počeli raditi o glavi da se zapuše usta.

Ko su, međutim, ti, ko su Dačićevi neprijatelji koje smo gore spomenuli? Upravo među novim Dačićevim prijateljima drži se da su to nereformisane frakcije tajne policije, Koštuničini dogmatici, bivši građani Vesne Pešić zaostali u razvoju, i, naravno, demokrate, jedan, dakle, šareni svet čudno ujedinjen u zaveri protiv ispravnog političkog projekta. Mi dodajemo još jednoga za to kolo. Dačić ga je dva-tri puta izazvao, najdrskije kad mu je srušio kosovsku platformu, dva-tri puta pak samouvereno nadigrao. Dakle, Tomu Nikolića. Simptomatično je, naime, da niko ne spominje njega koji je doista otvorio sezonu lova. Na povratku iz Crne Gore, podsećamo, on je jednoj tamošnjoj televiziji otkrio svu važnost borbe protiv Šarićevog nasleđa. Priča kreće posle toga.

Vesna Pešić prelazi preko te činjenice kao preko mačjeg kašlja, pa i ovde, umesto Nikolića, vidi svoju žrtvu, Borisa Tadića, blamirajući ne samo one koji stvarno ne razumeju Dačićev napor nego i one koji njegovu hrabrosti i viziju cene ali bi hteli da ih praktikuje premijer koji ima čiste ruke. Nikad ne treba smetnuti s uma to da je Milošević, na primer, jednom u Vašingtonu bio faktor mira i stabilnosti na Balkanu, i da se nedugo zatim obreo tamo u odelu balkanskog kasapina. Nipošto ne priželjkujemo takvu političku sudbinu za Dačića. Hoćemo samo da kažemo da se ona ne nalazi apsolutno nigde drugde nego na onih sto i trideset diskova, za koje je on – govorilo se za svim boljim kafanskim stolovima još prošloga leta – i te kako znao. Ali ih je ignorisao. Sada to ne ide, kao što ne ide, uzaludna je, ni galama njegovih novih političkih prijatelja, bez obzira na činjenicu da su oni u nju uložili svoje velike političke karijere. Kad se kanalizacija izlije pred kuću, dobri moji, smrad se širi i kroz zatvorene prozore.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari