A. A. Musert (Mussert), streljan je u zoru 7. maja 1946. na periferiji Haga. Privezan za beli stup, odbio je povez preko očiju i prkosno digao nos u vazduh. Potom je odmah spremljen u kovčeg i zakopan u neobeležen grob na Opštem haškom groblju (groblja su u Holandiji podeljena prema konfesijama, ovo je za neopredeljene).


Tako se završila karijera omrznutog kolaboracioniste, osnivača Nacional-socijalističkog pokreta (NSB), koji je na izborima pre rata uspeo prikupiti najviše 8 odsto glasova. Bio je u dobrim vezama sa Hitlerom, kojemu se zakleo na vernost, i sebe smatrao vođom holandskog naroda, ali je i za same naciste bio predmet podsmeha. Imao je grandiozne planove za posleratnu eru – stvaranja neke vrste Velike Holandije, koja bi obuhvatala Flandriju i Valoniju i bila u sastavu velikog germanskog Rajha. Nekadašnji liberal otišao je na krajnju desnicu (antikomunizam je veliki vrag!). Uprkos negativnim emocijama koje je izazivao kod ogromne većine domicilnog stanovništva, pod okriljem moćnog zaštitnika, nemačke okupacione vlasti, bio je strah i trepet od 1940. do oslobođenja 1945.

Već 7. maja 1945., dva dana nakon okončanja rata, Musert je uhapšen u zgradi kraljičinog kabineta u Hagu u koju se udobno smestio. Nije pokušavao pobeći. Suđenje se odvijalo 27. i 28. 11. 1945. i trajalo ukupno devet sati. Da bi se Musertu i njemu sličnim moglo suditi, trebalo je ustanoviti specijalne sudove i razviti pravne instrumente za procesuiranje novih kaznenih dela, po kojem je bio kažnjiv svako ko je išao naruku neprijatelju. Osuđeni su imali pravo žalbe i pravo na pomilovanje.Tim se pravom sam Musert nije želeo poslužiti, već je molba njegove familije kraljici Vilhelmini za pomilovanje bila odbijena.

Tužilac je napomenuo da se ne sudi samo Musertu , već i pokretu koji je on predvodio. Optužnica je imala tri glavne tačke: pokušaj podvrgavanja Holandije pod tuđinsku vlast, pokušaj promene ustavnog poretka i saradnja s neprijateljem. Legitimna vlada je u to vreme bila u londonskom egzilu i podržavala pokret otpora u okupiranoj Holandiji.

Specijalni sud u Hagu je bio samo jedan od njih nekoliko po velikim gradovima, a činilo ga je pet članova: tri pravnika i dva oficira. Na temelju novog zakonodavstva uhapšeno je oko 150 000 lica (3 500 greškom). Toliku lavinu kolaboracije nije bilo lako savladati, pa se vremenom prešlo na blažu primenu zakona: oko 90 000 lica je pušteno na uslovnu slobodu ili je postupak bio uslovno obustavljen. Specijalni sudovi su osudili preko 1 400 optuženih, od kojih su 154 dobili smrtne kazne, od kojih su 42 i izvršene. Tako je prošao i Musert.

Musert je zakopan tamo gde završe anonimni mrtvaci. Personalu groblja je bilo zabranjeno da priča o tome gde tačno leži Musert. Ipak je procurilo na kojem je groblju, a direktor groblja je pokazao mesto Musertovoj ženi (bio je oženjen rođenom sestrom svoje majke, osamnaest godina starijom od njega). Ona je potom posećivala grob i primetila da i drugi to tajno čine. Sam Musert je verovao da je nepravedno osuđen i da će biti rehabilitovan, čak je sanjao i o spomeniku, kad se uvidi njegova nevinost. Nikom danas u Holandiji ne pada na pamet rehabilitacija kojoj se Musert nadao.

Kolektivni grobovi u kakvom je bio Musert prazne se nakon deset godina. Musertove pristalice su se uplašile da će njegove kosti zauvek nestati, pa je novembra 1955., u gluvo doba noći, provaljeno u upravnu zgradu groblja. Tamo su tražili podatke u adminstraciji o tome gde tačno leži Musert. Anonimni mrtvaci su slagani po određenoj sistematizaciji u kolektivne rake, ali su Musert i jedan njegov kolega, da bi se zametnuli tragovi, zakopani mimo sistematizacije. Čak ni direktor groblja nije znao precizno mesto, pa je udova Musert po direktorovoj informaciji obilazila pogrešnu lokaciju.

U junu 1956. belgijski fašisti su u noćnom pohodu iskopali, ukrali i odneli, kako su mislili, Musertove kosti. Sudska laboratorija pri Ministrastvu pravde izvršila je analizu preostalih kostiju i ustanovila da su nestale pogrešne kosti. Krajem oktobra 1956. pomoćnik direktora groblja je dobio naređenje da se Musertove kosti dobro izmešaju sa kostima onih čiji su grobovi ispražnjeni tako da se više nikada ne mogu identificirati.

U vreme nemačke okupacije u Holandiji su postojala dva autentična antifašistička pokreta. Antifašista nije mogao biti i kolaboracionista. Prvi su počeli komunisti, a potom sa njima ideološki nepomirljivi kalvinisti- antikomunisti. Ideološke razlike među njima su bile tako oštre, da nisu mogli izdavati ni zajednički patriotsko-antifašistički ilegalni list. Ipak, ono što ih povezuje je činjenica da je borba protiv fašizma, bez obzira pod kojom zastavom, nespojiva sa kolaboracijom.

Svake godine se u Amsterdamu 11. februara službeno od gradskih vlasti (koje su daleko i od primisli na komunizam) obeležava Februarski štrajk, koji su organizovali komunisti protiv progona jevrejskih radnika u režiji okupacionih vlasti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari