Da bi se razumeo smisao razgovora o bilo kojoj temi, a posebno o religiji i njenoj budućnosti, nužno je sagledati iz koga teorijskog ugla se problem razmatra. Pred nama je dijalog o budućnosti religije dvojice postmodernih mislilaca: Ričarda Rortija, američkog filozofa i ateiste, i Đani Vatima, italijanskog filozofa, teoretičara kulture, katolika. U razumevanju budućnosti religije, a u duhu postmoderne filozofije, među njima postoji istovetnost gledišta.


Postmodernu filozofiju mogli bismo, u najkraćem, odrediti kao stanovište dekonstrukcije i prevazilaženje zapadne metafizike i dogmatskog racionalizma, kome se kao alternativa suprotstavlja tzv. „slaba misao“. Zalaganje za „slabu misao“ pretpostavlja traganje za onaj put mišljenja na kome se otvara niz alternativnih pravaca. U religiji, a saglasno filozofskoj kritici metafizike, moglo bi se postaviti pitanje i o kraju crkvenoga dogmatizma, kako se odnos između vernika i Boga ne bi doživljavao kao krut i opterećen moćima, već kao „prijatniji odnos u kojem Bog predaje sve svoje moći Čoveku“ pojedincu, a ne Crkvi, kao instituciji.

Oba filozofa su saglasni: kad god postoji neki autoritet, u vidu naučne ili crkvene zajednice, odmah tu iskrsne „objektivna istina“. A kritička, postmoderna filozofija ima obavezu da se uputi suprotnim pravcem da pokaže kako „istina nikada nije objektivna“. Postmodernisti, dakle, ustaju u odbranu ideje „sekularizacije“, koja je utkana u „istoriju slabe misli“. Uostalom, upravo sekularizacija uči kako su pitanja o prirodi Boga beskorisna, pre svega zbog „slabosti našeg razuma“.

Zajednička ideja vodilja postmoderne misli Rortija i Vatima je i destrukcija mita o postojanju isključivo jedne, tj. dogmatske istine. Nasuprot tome, stoji pluralizam mišljenja i ideja, pravo na različitost, koegzistenciju vera bez dominacije i nametanja „odozgo“. Za njih je budućnost religije u slobodi individualnog izbora, u traganju za „ličnim bogom“. Crkvena religija, pak, kao i zapadna metafizika, stvar su prošlosti i s one su strane ideje o pluralnosti i slobode izbora. Kazati kako su vera i religija privatna stvar pojedinca, odmah već provocira pitanje o odnosu crkve i vere, društva i politike.

Jednom prilikom Rorti je naveo stav američkog predsednika, Džefersona, koji je još krajem XVIII veka smatrao da „religiju treba učiniti ličnom“. Za jedno demokratsko društvo, prema njemu, građani „mogu biti religiozni ili nereligiozni koliko god im je volja sve dok nisu fanatični“. Tim povodom, a u vezi sa javnim delovanjem crkava, postmodernisti smatraju kako su „uprkos svemu dobrom što čine“, crkvene institucije, na žalost, „opasne po demokratsko društvo“. No, religiji se ne može ništa prebaciti „dok je u sferi ličnog“, do trenutka, naime, „dok crkvene institucije ne pokušavaju da okupe vernike oko političkih zahteva“. Španski filozof Santjago Zabala, koji je, inače, upriličio dijalog između Rortija i Vatima, tragajući za ključnom misli, ustanovio je, da je poenta dijaloga dvojice postmodernista, Rortija i Vatima, u stavu da će „budućnost religije zavisiti od sposobnosti današnjih crkvenih vlasti da dozvole religiji da se transformiše u nešto što pripada ličnoj sferi“.

U ovom kontekstu, kao izlazak iz lavirinta dogmatskih i teoloških koncepcija, Rorti i Vatimo su saglasni da bi osnov za razmišljanje o budućnosti religije u postmodernom duhu, a u okviru demokratske zajednice ljudi, od koristi bilo sagledati domete koje pružaju reči iz Hvalospjeva ljubavi (13. gl. Kornićanima poslanica prva) Svetoga Apostola Pavla. A one glase: „Ljubav nigda ne prestaje. Proroštva? Ona će iščeznuti! Jezici? Oni će umuknuti! Znanje? Ono će nestati. Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali je najveća među njima ljubav“.

Nedvosmisleno je. Apostol Pavle ovim izražava otvorenu sumnju ne samo u snagu prorokovanja, već i u mogućnost dosega našega krhkog znanja do One poslednje tajne, o Svetu i Biću, jednako. Nije ništa manje kritičan ni prema moći jezika i njegove nedostatnosti da iskaže neizrecivo, ali ni skeptičan prema relevantnosti propovedi koje se na tu reč, na taj isti jezik oslanjaju. Sudeći po izgovorenome, naše racionalne, saznajne mogućnosti, kao i alati da to izraze: proroštvo, znanje i jezik, u biti su istorijske, temporalne kategorije koje imaju svoj početak, prema tome one će već iščeznuti. Nestaće sve to, osim jedine a bitne – trajne i večne Osnove, a ta je: vera i ljubav. Insistiranje na ljubavi moglo bi značiti, takođe, da je svaka učenost, propoved, jezik odlika tzv. crkvene religioznosti, nastale posle Hrista, prema tome ona je mlađa no što je Hrist, i stoji s one strane večnih duševnih oslonaca: Vere i Ljubavi.

Jednom reči, stav je dvojice postmodernih filozofa o budućnosti religije, ukoliko bi religija uspela da postane danas isključivo lična stvar pojedinaca, onda bi „postmoderni čovek postao činilac koji više ne bi bio odgovoran Bogu već sebi i drugima“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari